Objavljeno u Nacionalu br. 672, 2008-09-29

Garažni vinari u Hrvatskoj proizvode neka od najboljih vrhunskih vina koja osvajaju nagrade na prestižnim svjetskim natjecanjima, no za njih zna samo mali krug istinskih znalaca

U hrvatskom se vinarstvu pojavila specifična kategorija proizvođača vina koji proizvode iznimno kvalitetna, vrhunska i vrlo skupa vina u ekstremno malim količinama. Ta se vina ne nalaze u običnim dućanima, već tek u nekoliko vinoteka i ekskluzivnih restorana u Hrvatskoj, a kupiti se mogu gotovo isključivo od vinara koji ih proizvode. Ti su vinari među rijetkim hrvatskim proizvođačima vina koji će opstati i nakon ulaska Hrvatske u EU jer vino rade od autohtonih hrvatskih sorti grožđa, koriste tradicionalne tehnike, a znanje su stekli proučavanjem vinarstva i suradnjom s vrhunskim enolozima.

Mogu se usporediti s bordoškim malim vinarima koje još nazivaju i garažnim vinarima. U Bordeauxu, francuskoj pokrajini poznatoj po vrhunskim vinima, veliki proizvođači male su vinare nazivali garažnima zbog toga što nisu imali vlastitih vinograda, a proizvodili su male količine vina u prostorno skučenim vinarijama, sličnim garažama. Ti su vinari zbog manjih količina vina kupovali isključivo najkvalitetnije grožđe i trudili se dobiti vino vrhunske kvalitete pa su s vremenom počeli proizvoditi neka od najboljih i najcjenjenijih vina. Slično je i s hrvatskim garažnim vinarima. Oni također proizvode izrazito male količine vina koja su zbog svoje kvalitete sve traženija na tržištu. Zbog tako velike potražnje u odnosnu na potrošnju i cijene su im visoke. Tako primjerice cijena butelje vina Medvid, hrvatskog vinara s Hvara Ive Dubokovića u hotelu Excelsior u Dubrovniku stoji 1850 kuna. Razlika između hrvatskih malih vinara i bordoških garažnih vinara je u tome što hrvatski posjeduju vlastite vinograde. Ipak, njihova je površina uglavnom mala i moraju otkupljivati grožđe od susjednih vinogradara. No, naziv garažni još je prikladniji za hrvatske male vinare jer mnogi od njih svoja vina proizvode u improviziranim malim vinarijama koje su, nekima, prije nego što su se počeli baviti vinarstvom doista bile garaže.

Unatoč tome njihova vina prema ocjenama enologa dobivaju najviše ocjene, imaju etikete vrhunskih vina i pobjeđuju na najvažnijim vinskim sajmovima i natjecanjima. Na tržištu su toliko tražena da se nerijetko dešava da jedan kupac želi otkupiti cijelu godišnju proizvodnju jedne vinarije. Enolog Leo Gracin svoj vrhunski babić proizvodi u 30-ak četvornih metara podruma kuće u Primoštenu. Kad je sadnja ili berba u primoštenskim vinogradima vikendom putuje iz Zagreba u Primošten jer u Zagrebu radi kao asistent na katedri za vino Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. On i njegov otac Ante Gracin, predsjednik Udruge vinara, vinogradara i maslinara općine Primošten pokrenuli su projekt obnove autohtonih primoštenskih vinograda na Bucavcu. Riječ je o nasadima loza na malim parcelama koje su jedna od druge odvojene suhozidom, a poznate su u svijetu jer je njihovu fotografiju na plakatu svojedobno objavio UNESCO. Projekt revitalizacije pokrenuli su prije tri godine sadnjom prvih trsova na zapuštenim parcelama. U projekt se uključilo i Ministarstvo poljoprivrede koje je za obnovu vinograda na Bucavcu u sljedećih pet godina predvidjelo uložiti 8,5 milijuna kuna.

U svojoj vinariji, uz pomoć oca i partnera Ivice Huljeva Gracin godišnje proizvede od dvije do četiri tisuće butelja vrhunskog vina. Njegovo vino dozrijeva u hrastovim bačvama, zbog čega ima specifičan barrique okus. U nekoliko dalmatinskih restorana prodaje se po cijeni od 260 do 300 kuna po butelji, ali ga je teško naći u prodaji. Gracinov je cilj, objašnjava, povećati proizvodnju kako bi svoje vino mogao predstaviti u cijeloj Hrvatskoj. ”Mi proizvodimo manje količine što nam omogućuje da se više posvetimo kvaliteti. S obzirom na male kapacitete koje imam uvijek inzistiram da imam najkvalitetnije grožđe. To je jedini način na koji mali vinar u dosta skučenim uvjetima proizvodnje može opstati na tržištu,“ kaže Gracin koji u svom vlasništvu ima 4 hektara vinograda. U posljednje dvije godine posadio je još 23 tisuće sadnica, a otkupljuje grožđe od malih primoštenskih vinogradara koji imaju dvjestotinjak kilograma grožđa po berbi. ”Otkupljujem grožđe iz starih vinograda, koji su na tlu na kojem prevladava kamen. Daju uglavnom grožđe visoke kvalitete, a varijacije u kvaliteti mogu se događati jedino ovisno o meteorološkim prilikama u određenoj godini. Čak i u izrazito sušnim godinama kakva je ova 2008. ta stara loza daje kvalitetno grožđe.“

Želja mu je, objašnjava Gracin, potaknuti razvoj vinarstva u primoštenskom kraju, educirati ljude i pomoći im u pokretanju vlastitih malih vinarija. Novi vinari u njegovu kraju ne bi mu bili konkurencija jer je ponuda u odnosu na potražnju mala: ”Da nas ima dvadeset puta više ne bismo uspjeli pokriti tržište. Za cijelu Dalmaciju vrijedi da su Dalmatinci dobri vinogradari, ali ne baš dobri vinari. To je zato što nema dovoljno educiranih ljudi. Na Pelješcu se otvorilo dvadesetak vinarija. Na Hvaru je nekoliko većih i niz manjih. Primošten je u tom smislu poprilično zapušten.“

Veliko iznenađenje na hrvatskoj sceni malih, ekskluzivnih vinara je Boris Drenški iz Rusnice u Hrvatskom zagorju – službenik HZZO-a koji je početkom rujna zadivio svjetsku enološku elitu na jednom od najvažnijih natjecanja proizvođača vina Decanter World Wine Award u Londonu. Tamo je u konkurenciji gotovo 10.000 uzoraka slatkih, predikatnih vina iz cijelog svijeta nagrađen čak dvjema zlatnim medaljama. Nagrađeni su njegov ledeni chardonnay iz 2005. te rajnski rizling – izborna berba prosušenih bobica iz 2006. i, iako je Enjingi na tom natjecanju 2003. također osvojio zlato, ovo je prvi put da je hrvatski vinar dobio dvije zlatne medalje. Prvi put je nagrađen anonimac, čovjek koji vino radi sam u proširenoj garaži svoje obiteljske kuće i predikatnim vinima bavi se tek nekoliko godina. Na to natjecanje se, kaže, rijetko tko uopće usudi poslati svoje vino, a on je svoje uzorke poslao iz znatiželje, “da dobije potvrdu kvalitete”.

“Ocjenjivanja u našoj regiji nisu previše objektivna, a tom sam natjecanju mogao pristupiti jer se uzorci vina šalju anonimno. No nisu mi to jedine nagrade: 2002., kad sam počeo raditi predikatna vina, poslao sam svoj sivi pinot u Ljubljanu, gdje se odvija najstarije ocjenjivanje u svijetu. Tamo sam osvojio srebro, godinu kasnije zlato, i nakon toga me zlato prati.”

Njegov partner koji je preuzeo odnose s javnošću Siniša Križanec, ugostitelj i vlasnik dvorca Bežanec s kojim je Drenški išao u školu, o iskustvu u Londonu kaže: ”Nakon dodjele nagrada bili smo pozvani na gala večeru na kojoj su bili samo vinari nagrađeni zlatom: 155 najjačih svjetskih vinara, najveći svjetski autoritet za vina Steven Spurrier i mi.”

Križanec se, kaže, već 20 godina bavi predikatnim vinima, a Bodren vina probao je praktički na prijevaru: ”Kako u dvorcu imam vrlo bogatu vinoteku, jednom sam tamo pronašao paket s neoznačenim buteljama predikatnog vina. Nisam imao pojma čije su i dugo se na njih nisam ni obazirao. No kad sam odlučio otvoriti jednu od njih, bilo je to najbolje predikatno vino koje sam ikad probao – a zaista se dobro razumijem u takva vina jer sam njihov ljubitelj. Sreo sam Borisa i vidio da me čudno gleda. Pitao sam ga što je bilo, a on mene jesam li probao vina. Tad sam se zainteresirao za to što radi i odlučio mu pomoći svojim znanjem i kontaktima te sam oslikao etikete.”

Boris Drenški napuni 400 do 1600 boca vina godišnje pod imenom Bodren, ovisno o berbi i kategoriji. Specijalizirao se isključivo za berbe od kasne do ledene, što su najzahtjevnije kategorije u vinarstvu, a butelje njegovih predikatnih vina stoje oko 450 kuna. Vlasnik je dva hektara vinograda na kojima ima sorte sivi i bijeli pinot, chardonnay, rajnski rizling i traminac, planira saditi i sortu žuti muškat, razmišlja o tome da počne raditi i crno predikatno vino te namjerava kupiti još četiri hektara vinograda. Više od toga, kaže, ne može održavati. Svoja vina distribuira uglavnom restoranima više klase poput zagrebačkog Okrugljaka, riječkog Kukuriku i opatijskih restorana Bevanda i Plavi podrum te hotela – dvorac Bežanec. No nakon nagrada iz Londona puno ga više traže.

“Male su plaće, nešto sam morao početi raditi u fušu”, odgovara na pitanje kako se našao u vinarstvu. ”Imao sam obiteljsku zemlju i činilo mi se to najzgodnije. Tako sam 1998. posadio prve trsove i krenuo. Nisam se želio baviti autohtonim sortama, probavao sam vina po sajmovima i posadio sam one sorte koje su meni bile fine. Svi su rekli da sam lud. A kad su još čuli da želim raditi predikatna vina, nisu mogli vjerovati. Ali ja sam se u njih zaljubio kao u curu i odlučio probati. To su najzahtjevnija vina, teško je grozdove zadržati na trsovima do, recimo, veljače. Sam sam se educirao, pročitao sam sve knjige o vinima na koje sam naišao. No uvijek sam nekako prkosio pravilima, pridržavao sam se samo onih koja su mi odgovarala. Puno sam se kockao, ali sve se nekako složilo.”

Sad ga, pak, smatraju lijenim. Svi, kaže, sada imaju berbe, a on mora održati grozdove na trsovima i do veljače. Kako se u Zagorju gotovo nitko ne bavi predikatnim vinima, a rijetki znaju da kasne berbe uopće postoje, o Drenškom se često priča kao o “onom lijenčini kojem se ne da ni grožđe pobrati”.

Iako ga ne prozivaju zbog njegova načina proizvodnje vina, pasionirani vinar Giorgio Clai u Istru je donio kupažiranje, baš kao i Drenški predikatna vina u Zagorje. Riječ je o novoj filozofiji proizvodnje vrhunskih vina kojom se miješanjem različitih sorti dobiva jedno vino. Vinograd Giorgia Claia prostire se na 6 hektara istarske bijele zemlje, posebno pogodne za uzgoj vinove loze, što je dovoljno za proizvodnju 12 do 15 tisuća boca kvalitetnog vina godišnje. Ako je lošija godina, kaže Clai, radije žrtvuje količinu kako bi postigao željenu kvalitetu. Vina ovog istaknutog istarskog vinara mogu se kupiti kod njega u istarskom mjestu Brajki, smještenom između Grožnjana i Buja, te u vinarijama i restoranima u Zagrebu, Rijeci i Istri, a predstavljena su i na raznim renomiranim festivalima vina u Europi, gdje su sjajno prihvaćena.

Clai proizvodi vina Ottocento bijelo – koje je kupaža istarske malvazije, sauvignona bijeloga i pinota sivoga, Ottocento crno – koje je kupaža refoška, odnosno istarskog terana s crvenom peteljkom, cabernet sauvignona i merlota, Sveti Jakov – što je čista istarska malvazija, te manje količine Tasela – desertnog vina proizvedenog od muškata. “Tasel je desertno vino koje će privući ljubitelje slatkih pića. Proizvodi se od muškata koji nakon berbe mora odležati u kašeti kako bi se grožđe malo posušilo, zbog čega se kaže da se radi o suhoj berbi”, otkrio je Clai.

Giorgio Clai se proizvodnjom vina bavi posljednjih šest godina, koliko je prošlo od kada se vratio iz Trsta gdje je odrastao i gdje se prvi put susreo s kupažiranjem. “U Trstu sam se bavio ugostiteljstvom, što mi je omogućilo da otvorim bezbroj boca vrhunskih vina i shvatim kako su najbolja vina kupaže. Iako sam u Istri prvi vinar koji je posadio lozu sauvignona, smatram kako je posebnost Istre u autohtonim sortama, koje obogaćujem onim europskim: sauvignonom, merlotom i pinotom”, otkrio je Clai koji za sebe kaže da je samouki vinar.

Clai sam odlučuje u kojem će omjeru miješati vina, a taj mu je dio proizvodnje najdraži, no ujedno i najzahtjevniji jer se radi o gotovo neprimjetnim okusnim nijansama, pa se odluka o tome donosi polako i u dobroj atmosferi. “Kada zaključim da su moja vina dostigla željenu kvalitetu, da su dozrela, tada je pravo vrijeme za kupažiranje. Moja supruga Vesna skuha neko fino istarsko jelo i u ugodnoj atmosferi, uz svjetlost svijeća, kušamo moja vina pomiješana u različitim omjerima, sve dok ne dobijem željenu nijansu”, rekao je Clai i dodao kako okusne nijanse ovise i o tome kakva je bila godina.

“Istinski poznavatelj i ljubitelj vina trebao bi prepoznati kakva je bila godina u kojoj je grožđe rodilo. Sušna će godina dati mojem vinu nešto trpkiju nijansu. Prilikom kupažiranja pokušavam zadržati taj trag, pa moje vino nikada nema posve isti okus, čime svaka berba postaje nekako intimnija”, rekao je Clai koji grožđe uzgaja potpuno prirodno, bez upotrebe pesticida, a prilikom fermentacije koristi samo prirodni kvasac.

Pasionirani je vinar otkrio da se u poslu koji obavlja najviše povodi za intuicijom, a sva je znanja o vinima stekao iz vlastite znatiželje. Kaže da eksperimentira sa svime; od miješanja sorti, preko fermentacije, do ležanja vina u bačvama. “Trenutačno ispitujem kakvu ću razliku u okusu dobiti ako vina odleže u bačvi koja je izrađena od slavonskog i francuskog hrasta”, rekao je Clai koji koristi bačve od slavonskog hrasta i francuskog hrasta, a vino u drvu mora odležati najmanje godinu dana. Inox ne koristi jer kaže da u njemu, za razliku od drvenih bačvi, vino ne diše, te dodaje “Cilj nam je proizvesti do 20 tisuća boca godišnje kako bih mogao dio vina ostaviti da dulje odleži u bačvama i bocama.” Nažalost ove godine neće imati dovoljno grožđa za takve eksperimente jer mu je tuča potukla malvaziju.

“Volim sva svoja vina, no ona su međusobno toliko različita da su gotovo neusporediva. Tako ćete uz istarsku kuhinju i ribu piti Sv. Jakov tj. čistu autohtonu istarsku malvaziju, Ottocento bijelo će fino pasati uz suho orašasto voće ili laganu hranu, dok je uz pršut, jela od divljači te meso na ražnju najbolje ponuditi Ottocento crno. Desertna vina najčešće predstavljaju kao žensko piće, no po moj se Tasel nerijetko vraćaju upravo muškarci”, dodao je Clai.

Od 11 hektara vinograda u baranjskom selu Zmajevac vinar Mihalj Gerštmajer, baranjski Volksdeutscher godišnje proizvede otprilike 40.000 litara vina. Ta je količina znatno veća od one koju proizvedu ostali hrvatski mali vinari, ali je ipak puno manja od potražnje za njegovim vinima. Sva vina koja godišnje proizvede Gerštmajer proda u direktnoj distribuciji. Kupci dolaze k njemu u Zmajevac i direktno od njega otkupljuju vino. Kako je Baranja pomalo izolirana i kupci moraju dosta putovati da bi došli u Zmajevac, cijene njegovih vina su relativno niske. On u svom podrumu vlastita vrhunska vina prodaje po cijeni od oko 70 kuna. Ne zna, tvrdi, a baš ga i ne zanima, po kojoj cijeni njegova vina prodaju ugostitelji koji ga drže u svojim restoranima. Također ga, kaže, nimalo ne zanima tko su i čime se bave ljudi koji dolaze kupiti njegova vina. Stalo mu je samo da im, dok su njegovi gosti, bude ugodno.

Osim što njegova graševina, rajnski rizling, traminac i chardonnay imaju etiketu vrhunskih vina specifična su i po tome što su kasne berbe. ”Baranja je područje s takvom klimom da su kasne berbe tu moguće. Mi imamo više sunčanih dana od Zadra, ponekad čak i od Hvara. Dok su drugi vinari već prije nekoliko tjedana završili s berbom mi počinjemo brati i krajem studenoga.“ Takve berbe su rizične jer pogoršanje vremena, puno kiše ili tuča, što nije neobično za jesen, može uništiti cijelu berbu. No čak i ako je vrijeme dobro kasna berba daje puno manju količinu grožđa. Ipak, to je grožđe znatno koncentriranije neprevrelim šećerom i alkoholom te zato izuzetno cijenjeno.

Gerštmajer je četvrta generacija proizvođača vina, a vina iz njegova podruma poznata su i nagrađivana na raznim vinarskim sajmovima. S obzirom na to da ima dva podruma i pravu vinariju te s obzirom na količinu koju proizvede, smatra, kako ne spada u kategoriju garažnih vinara, koje on ionako smatra samo hobistima. Potječe iz kraja koji je nekad bio cijenjen i poznat po vinarstvu i vinogradarstvu, ali to se promijenilo:

“Zmajevac je bio centar vinogradarstva i vinarstva u regiji. Danas je interes za tom djelatnošću toliko pao da u mojim vinogradima i podrumima kao ispomoć rade samo žene. Muškarci gotovo uopće ne. Prije stotinjak godina u selu je bilo više od 200 podruma. Mislim da vina sada ima u svega 20 podruma. Zmajevački su podrumi specifične arhitekture pa ih je zato zaštitilo Ministarstvo kulture.“

Proizvođač osobito finog i hvaljenog crnog vina je i Ivo Duboković iz Jelse na Hvaru, tridesetsedmogodišnji marketinški stručnjak i profesor na fakultetu Vern u Zagrebu. Spoj znanja s područja marketinga i obiteljska vinarska tradicija omogućili su mu da u relativno kratko vrijeme od svog vina napravi iznimno cijenjen brand. Potječe iz obitelji koja se vinima bavi već generacijama. Njegov je pradjed bio jedan od osnivača vinarske zadruge na Hvaru, a otac mu se bavio vinogradarstvom i vinarstvom. Krajem devedesetih, nakon nekoliko godina rada u ekonomskoj struci, Duboković je odlučio revitalizirati zapuštenu obiteljsku djelatnost. Kako kaže, najprije je pročitao gomilu knjiga o vinima, a onda kontaktirao rođaka Ivu Barbića, vrsnog enologa koji živi u Švicarskoj. Zajedno su proizveli vina koja stručnjaci smatraju jednima od najboljih hrvatskih vina na tržištu.

Iako su njegova vina kategorizirana kao vrhunska on to ne navodi na etiketi, već ih prodaje kao stolna. Važno mu je, tvrdi, da ih netko kupuje jer je ocijenio da su kvalitetna, a ne zato što na njima piše da su vrhunska. Radi toga mu se znaju događati i neobične situacije s kupcima, ali to mu tvrdi nije bitno, kupaca ionako ima više nego vina, a oni koji ga vole piti kupuju ga bez obzira na etiketu i cijenu.

”Na primjer jedan gospodin htio je kupiti moja vina za svoje vjenčanje, a onda je u zadnjem trenutku odustao od narudžbe jer na etiketi piše stolno, a kako je rekao, ne može gostima servirati stolno vino na vjenčanju. No ima i drugačijih. Jedan je probao čašu moga Medvida i htio je kupiti cijelu berbu. Ali nisam mu je mogao prodati. Imam ga malo, a ne mogu dopustiti da baš cijela jedna berba nestane s tržišta. Moram misliti i na druge kupce.“
Duboković je vinar koji ima specifičnu filozofiju proizvodnje vina. Svake godine u butelje stavlja vino bez miješanja s berbama iz prethodnih godina kako bi mu poboljšao kvalitetu. Svoj princip objašnjava: “U boci se nalazi ono što je u toj godini vinograd dao.” Kako vinograd svake godine rodi grožđe različite kvalitete, tako i kod vina ima malih odstupanja u kvaliteti. Zato Duboković vina iz različitih berbi prodaje po različitim cijenama od 100 do 800 kuna u maloprodaji. Duboković u svom podrumu ima svega tri branda crnih vina Medvid, Medvjedica i 2718 sati sunca u boci. Proizvede godišnje do 2000 butelja po brandu, a oko 20 000 butelja vina ukupno. Ove godina na tržište će izbaciti novi brand koji je nazvao “Medvjedica koju je lako voljeti”. Obzirom na malu količinu vina koje je dobio iz te brebe na tržištu će biti svega 500 butelja toga vina.

Da su hrvatski garažisti specifična kategorija vinara na hrvatskom tržištu smatra vlasnik vinoteke Pantheon Mario Jurašić smještene u Tomićevoj ulici u blizini uspinjače u Zagrebu koju zajednički vodi s Dianom Brajković. Oni surađuju s dosta hrvatskih garažista, a u svojoj vinoteci prodaju samo hrvatska vina. Hrvatske garažne vinare Jurašić je iscrpno opisao: ”Svaki od njih ima svoju priču. Gracinov babić je fantastična sorta, a Gracin je i doktorski rad radio na temu babića. On ima tradiciju, ali i znanje. Gerštmajer je Volksdeutscher iz mađarskih krajeva. Clai je dugo živio u Italiji i pokupio tamo znanja dok Gerštemajer koristi znanja i iskustva mađarskih vinara. Oni su neki od najboljih hrvatskih vinara, sam vrh. Ipak, rijetko se natječu na razvikanim natjecanjima vinara. Ako ipak odluče poslati svoja vina na neko natjecanje ili procjenu uglavnom je riječ o natjecanjima koja su poznata samo pravim znalcima. Imaju pristup vinarstvu koji bih ja, bez pretjerivanja, nazvao artističkim. Svaki od njih ima svoj stil. Zanimljivo je da oni sami ne žele raditi promocije svojih vina. Kažu da ne žele slušati što drugi govore o njihovim vinima. Uvijek se drže pomalo rezervirano i svoja vina ne puštaju u promet dok nisu njima u potpunosti zadovoljni. Većinu tih vrhunskih malih vinara morali smo nagovarati da prodaju svoja vina preko naše vinoteke. I to dugo i uporno. Nakon nagovaranja obično pošalju nekoga u inspekciju da provjeri odgovara li ova vinoteka i naša filozofija vođenja te djelatnosti njihovim kriterijima. Uz to Claiu je, primjerice, zagrebačko tržište bilo zadnja stvar na svijetu, a ambicija mu je bilo tržište Trsta i Verone. Gerštmajer je toliko cijenjen među poznavateljima da njemu i nije potrebna ovakva vrsta distribucije. Njegovi kupci dođu kod njega u Baranju i otkupljuju vino od njega. Morao sam ga moliti da nam dopusti da budemo distributeri njegova vina. Pristao je jer mu se svidjelo to što radimo samo s hrvatskim vinarima, a zaključio je i kako bi time olakšao kupnju svojim stalnim kupcima iz Zagreba. Raditi s takvim vinarima nekad zna biti i pomalo naporno, ali mi volimo taj posao. Znaju nam slati raritetna vina autobusom. Znalo mi se događati da u dva ujutro čekam vina na autobusnom kolodvoru.“

Hrvatska je mala zemlja, objašnjava Jurašić, s četiri klimatske zone i to je ono po čemu je specifična – na tako maloj površini uzgaja se puno različitih sorti grožđa i proizvodi puno različitih vina. S druge strane, cijela Australija proizvodi jednu vrstu vina. Dva hrvatska chardonneya su potpuno različita. Inozemni turisti to uopće ne znaju.

”Vinoteka Pantheon nalazi se na takvoj lokaciji da nas često posjećuju grupe inozemnih turista, a mi ih nastojimo informirati o hrvatskim vinima. Smiješno mi je kada dođu i pričaju o slovačkim i moravskim vinima, s obzirom na to da te zemlje uopće nemaju tradiciju vinarstva. S druge strane, toliko su marketinški napravile za svoje vinarstvo da se o njima priča izvan granica tih država. O hrvatskim vinima se ne priča. Naš je zadatak, stoga, da ih što bolje informiramo. Tako smo jučer o hrvatskim vinima pričali jednom kazahstanskom ministru.“