Objavljeno u Nacionalu br. 531, 2006-01-16

Europska energetska kriza uzrokovana sukobom Ukrajine i Rusije oko cijene plina natjerala je Vladu RH da krene u projekt plinofikacije zemlje vrijedan 450 milijuna dolara, koji će omogućiti da se Hrvatska priključi na najveći europski plinovod.

Vlada na čelu s premijerom Sanaderom prošlog je tjedna najavila odlučnije poteze u vezi s plinofikacijom Hrvatske. Na sjednici Povjerenstva za provedbu Plana razvoja, gradnje i modernizacije plinskoga transporta u Hrvatskoj izvučen je stari plan bivše Račanove vlade, koji predviđa plinofikaciju većeg dijela Hrvatske u razdoblju do 2011. Kako je taj projekt nešto što se ne može realizirati u samo jednome mandatu, ni Račanova, ni Sanaderova vlada, koja je u prve dvije godine mandata bila zaokupljena uglavnom pitanjima vanjske politike, nisu imale previše entuzijazma za taj problem. No nedavna kriza uzrokovana sukobom Rusije i Ukrajine oko cijene ruskoga plina natjerala je Sanadera da krene u potpunu provedbu projekta koji je, kako sam kaže, važan kao i autoceste. Projekt plinofikacije stoji oko 450 milijuna dolara, a njegova realizacija predviđena je u dvije faze. Prva faza trebala bi biti završena ove godine i iznosit će 276 milijuna dolara, a predviđa gradnju plinovoda Pula – Karlovac, Lučko – Ivanja Reka, Zagreb istok – Kutina te Kutina – Slavonski Brod. U toj fazi planira se i izgradnja plinskog sustava Baranje i sustava SCADA, koji će omogućavati daljinsko upravljanje kompletnim plinovodnim sustavom Hrvatske. Jedan od najvažnijih dijelova cijelog projekta je gradnja plinovoda Pula – Karlovac, koji će omogućiti da plin iz sjevernog Jadrana do domaćih potrošača više ne stiže zaobilaznim putem preko Italije i Slovenije. “Dužina tog plinovoda je 190 kilometara.

U cijelom tom sustavu je pet mjerno redukcijskih postaja – Pula, Labin, Rijeka istok, Rijeka zapad i Delnice. Cijeli projekt podijeljen je na četiri dionice, a za više od 90 posto, odnosno za 183 kilometra, ishođena je građevinska dozvola. Trenutačno se pribavlja i građevinska dozvola za dio prve dionice koja ide kroz Istru”, rekao je Branko Radošević, predsjednik Uprave Plinacroa, tvrtke koja je zadužena za realizaciju tog projekta vrijednog 90 milijuna eura. Za sve četiri dionice raspisan je međunarodni natječaj za izvođače, a 18. siječnja počinju radovi na drugoj dionici koja bi trebala biti završena za šest mjeseci. Realizacija treće dionice kroz Kvarner i Gorski Kotar do Delnica počinje u veljači, a završetak je planiran za kolovoz. Četvrta dionica od Delnica do Karlovca gradit će se od ožujka do rujna, a prva dionica koja je najproblematičnija zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa trebala bi biti završena u listopadu.

“Nadamo se da ćemo do postavljenih rokova uspjeti pripremiti sve dionice za uvođenje izvođača u posao. Čisto za ilustraciju, na cijeloj toj trasi imamo više od osam tisuća čestica, što ga čini iznimno osjetljivim i napornim poslom. Gotovo smo sigurni da će se radovi izvršiti prema planu, čime bi do jeseni plinovod bio gotov, nakon čega slijedi jedan složeni tehnološki posao. To je ispitivanje, spajanje i priprema cjevovoda te tehnički pregled i spajanje tog novog cjevovoda na postojeći transportni sustav RH te, ono što je osobito teško, spajanje s proizvodnim poljem sjevernog Jadrana jer se tu ne spaja neki već postojeći dobavni pravac kod kojeg bi bilo dosta otvoriti slavinu da plin poteče, nego moramo uspostaviti proizvodnju polja i pustiti ga u naš transportni sustav, no nadamo se da ćemo prije sljedeće ogrjevne sezone uspjeti završiti taj projekt”, rekao je Radošević

. Kapacitet plinovoda Pula – Karlovac je milijardu i pol kubičnih metara na godinu, što pokriva kompletnu proizvodnju sjevernojadranskih polja. Plinovod Pula – Karlovac od iznimnog je strateškog značenja za Hrvatsku jer se njime domaća proizvodnja priključuje na naš transportni sustav, čime je znatno olakšana uloga regulatora transportnog sustava. “Taj plinovod ima i gospodarsku važnost jer omogućava plinofikaciju područja kroz koje prolazi – Istarske, Primorsko-goranske i Karlovčke županije. Naravno da taj dio plinofikacije ovisi o županijskim vlastima koje ga moraju koordinirati i te se aktivnosti moraju odvijati paralelno s gradnjom plinovoda. Županije moraju raspisati koncesije, javne natječaje, izraditi studije i projekt izrade distrubutivne mreže za te županije, odnosno regije. Ovaj plinovod omogućava i priključenje budućeg plinovoda od Bosiljeva do Splita, odnosno Dubrovnika na transportni sustav Republike Hrvatske”, ističe Radošević. No realizacija tog plinovoda samo je dio prve faze koja bi trebala biti gotova ove godine, što je vrlo ambiciozno uzme li se u obzir da je u više od tri godine, koliko se radi na njemu, realizirano samo 40 posto, a preostalih 60 posto moralo bi biti završeno ove godine. Osobito problematična bit će dionica Lučko – Ivanja Reka jer je na trasi predviđenoj za prolazak plinovoda, zahvaljujući nemaru države, izgrađen veći broj stambenih objekata.

Cijeli plan modernizacije, razvoja i izgradnje plinskog transportnog sustava RH koncipiran je u tri osnovna pravca. Uz projekt Pula – Karlovac, planirani su i projekti plinskog sustava Like i Dalmacije te plinski sustav središnje i istočne Hrvatske. Taj će se plan provoditi u već prije spomenute dvije faze, od kojih druga počinje iduće godine, a uključuje gradnju plinovoda Bosiljevo – Split, vrijednog 110 milijuna eura, čemu je nakon Vladine intervencije pridodan i plinovod do Dubrovnika, Slavonski Brod – Donji Miholjac – Dravaszerdahely te izgradnja plinskog sustava Istre. Vlada je u prioritete drugog investicijskog ciklusa stavila izgradnju na trasi Bosiljevo – Split, koji bi trebao biti završen 2009. ili 2010., te gradnju plinovoda Slavonski Brod – Donji Miholjac, što će ujedno biti i novi dobavni pravac preko velikog europskog projekta Nabuco. “Vlada nam je dala zadatak da izgradimo investicijske studije o uključivanju plinovoda Split – Dubrovnik u drugo investicijsko razdoblje, što smo i učinili. Uključujući i taj plinovod s realizacijom kompletnog plana, Hrvatska bi dobila 1200 novih kilometara plinovoda, što bi dvostruko povećalo sadašnji plinovodni sustav, odnosno tri do četiri puta više gledajući po kapacitetu. Time bi bila omogućena ravnomjerna plinofikacija i razvoj svih dijelova Hrvatske, pa bi napokon svi imali iste uvjete za rast i razvoj”, rekao je Radošević.

Posljednji događaji u vezi s plinskom krizom pokazali su važnost energetske neovisnosti za državu, čemu do sada nije bilo posvećeno dovoljno pozornosti. Uz domaću proizvodnju, Hrvatska dodatnu količinu energije mora osigurati uvozom, a tu energiju mora se dovesti na naš prostor, za što je preduvjet postojanje infrastrukture, odnosno plinovoda. Međutim, vrlo je bitno ne ovisiti o samo jednom dobavljaču i jednoj regiji. Iz tog je razloga nužno imati više dobavnih pravaca, no u kriznim situacijama ni ti dobavni pravci nisu dovoljni, nego morate imati svoja vlastita skladišta. Zemlja koja ima svoja skladišta energetski je neovisnija. Jedno od rješenja za skladištenje većih količina plina su i LNG terminali, u kojima se čuva tzv. ukapljeni plin, odnosno plin u tekućem stanju, koji se doprema brodovima. Ukapljeni plin distribuira se u čeličnim bocama u kojima je plin u tekućem stanju, a do centara za punjenje boca transportira se kamionskim ili vagonskim cisternama.

“LNG terminali služe kao skladišta plina koja daju energetsku sigurnost. Svaka zemlja koja razmišlja o energetskoj politici mora imati raznolikost osiguranja i dobave energije iz dobavnih pravaca i skladištenja u LNG terminalima. Takav terminal nije samo skladište nego i novi dobavni pravac, ne cjevovodima već brodovima. Mislim da Hrvatska treba razmišljati i toj alternativi, ali gdje će terminal biti, to je stvar za stručnjake i raspravu, a ne za odlučivanje preko koljena i preko noći”, smatra Radošević. Pozicioniranje takovog terminala na području Hrvatske može donijeti samo dobro, no pri najavi gradnje terminala, koji bi imao kapacitet do čak 14 milijardi kubičnih metara plina na godinu, na lokaciji na Krku pobunila se lokalna županijska vlast na čelu sa županom Zlatkom Komadinom, unatoč tomu što je prije deset godina Primorsko-goranska županija poduprla gradnju terminala. Iako je Krk zbog svog položaja vrlo pogodna lokacija za distribuciju plina u srednju Europu, Komadina želi da se terminal izgradi u Dalmaciji, a tek će se vidjeti što će biti s tim projektom gradnje LNG terminala, vrijednog oko 800 milijuna eura. U projektu Adria LNG, Ina bi sudjelovala s deset posto investicija, dok bi ostali partneri bili njemački E.oN-Ruhrgas, austrijski OMV, francuski Total, slovenski Geoplin i češki RWG-Trangas.
Hrvatskoj nije dovoljno samo napraviti dobavni pravac nego se mora pokušati spojiti na različite izvore energije.

Velika izvorišta plina kojim se opskrbljuje Europa su Sibir, Kaspijska regija, Bliski Istok i Afrika. Posljednji događaji uzrokovani nesporazumom Rusije i Ukrajine pokazali su svu krhkost europskog energetskog sustava, koji još u velikoj mjeri ovisi o uvozu ruskog plina. Kako takva situacija nipošto, ne samo u gospodarskom nego i u političkom planu, ne odgovara europskim zemljama, sve one nastoje se riješiti ovisnosti o Rusiji zbog koje se cijela Europa može naći paralizirana. Stoga se iznimno mnogo novca ulaže u gradnju dobavnih pravaca iz Kaspijske regije, Afrike i Bliskog Istoka, što bi trebalo umanjiti važnost Rusije. Dobar primjer energetski neovisne zemlje je Italija, koja je najveći potrošač plina u Europi s 80 milijardi kubičnih metara na godinu. Italija već dobavlja ili ima u planu uvoz plina iz svih navedenih regija, Rusije, ali i Jadrana, čime je potpuno neovisna o energetskim krizama. Jedini uvozni plin Hrvatska trenutačno dobiva iz Rusije, no ono što je nužno za zemlju, a čemu teži i najveći dio srednje Europe je priključenje na Kaspijsku regiju.

“Hrvatska će biti energetski neovisna kada se spoji na projekt Nabuco. No ne možemo čekati da Nabuco bude izgrađen pa da onda radimo jer će tada biti kasno. Moramo prije izgraditi svu potrebnu infrastrukturu. Ugovori za transporte i zakupe cjevovoda rade se prilikom gradnje cjevovoda, a mi se moramo sada uključiti da zakupimo kapacitete i rezerviramo taj plinovod za 20-30 godina unaprijed. Projekt Nabuco realizira konzorcij od pet zemalja, a naš dobavni pravac bio bi Dravaszerdahely – Donji Miholjac – Slavonski Brod, za što moraju biti izgrađena 73 kilometra cjevovoda. Izgradnja je predviđena u drugoj fazi plinofikacije Hrvatske, 2007. – 2011.

Preko tog pravca potegnut ćemo 1,5 milijardi, no možemo ići čak do 2,5 milijardi kubičnih metara plina na godinu”, rekao je Radošević. To bi za Hrvatsku bio vrlo važan izvor prirodnog plina jer je naša trenutačna potrošnja 2,7 milijardi, a predviđanja su da ćemo 2010. trošiti oko 5 milijardi kubičnih metara na godinu. Uzevši u obzir da se u Hrvatskoj na vrhuncu potrošnje plina zbog nedovoljnih kapaciteta na čak 10 dana obustavlja isporuka plina najvećim potrošačima u gospodarstvu te da se izvori plina iz kontinentalnog dijela Hrvatske, odnosno Panonije, sve više smanjuju, na važnosti dobivaju nalazišta u sjevernom Jadranu i novi dobavni pravci uvoznog plina. Uz realizaciju tih projekata, od velikog je značenja za Hrvatsku, želi li biti energetski neovisna, i skladištenje većih količina rezervi plina, za što je najpogodniji LNG terminal. S obzirom na njegov golem kapacitet, koji bi bio dovoljan za opskrbu ne samo Hrvatske nego i drugih zemalja regije, realizacijom tog projekta RH bi zauzela važno mjesto na energetskoj karti Europe.