Objavljeno u Nacionalu br. 1204, 21. svibanj 2021.

‘Veće od traume’ naziv je dokumentarnog filma redateljice Vedrane Pribačić i producentice Mirte Puhlovski. Film prati proces iscjeljivanja trauma nekoliko žena žrtava ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu, koje su snagu za suočavanjem s tom traumom smogle nakon programa osnaživanja koji ih je oslobađao krivnje i srama

“Veće od traume” naslov je dokumentarnog filma redateljice Vedrane Pribačić i producentice Mirte Puhlovski. Film prati proces iscjeljivanja trauma nekoliko žena žrtava ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu, snima se u produkciji kuće Metar 60 i koprodukciji HRT-a, uz potporu HAVC-a, a trenutačno je u fazi produkcije i montaže. Vedrani Pribačić to je prvi dugometražni film koji režira te je izrazila nadu u njegov bogat život na međunarodnim festivalima kako bi se priča podijelila sa svijetom i privukla pozornost šire javnosti.

Naslov filma proizlazi iz programa osnaživanja “Ja sam mnogo više od moje traume”, odnosno izvaninstitucionalnih tretmana kroz koje prolaze silovane žene kako bi se suočile sa svojim životom, stvorile novi odnos sa samima sobom i ponovo stekle samopouzdanje. Vedrana Pribačić o tome je rekla:

“Tim ženama se u Hrvatskoj godinama nitko nije dovoljno cjelovito bavio. Ovo je jedina takva integrativna terapija koju je osmislio hrvatski tim od petero praktičara različitih metoda. Taj se program temelji na ideji da ljudi koji pate od PTSP-a ne moraju biti zauvijek zatvoreni u kutiju svoje dijagnoze, s obzirom na to da u nama, ma koliko trauma bila teška, uvijek postoji jedan zdravi dio koji se tim tretmanima osnažuje. To je integrativno-suportivna metoda koja djeluje na naše emocije, um, tijelo i duh, jer se neizliječene traume manifestiraju i kroz razne fizičke bolesti. Dakle, ne radi se o klasičnoj psihoterapiji, već o sveobuhvatnom intenzivnom programu koji je fokusiran na rješenje, a ne na uzrok. Film se zato i zove ‘Veće od traume’ jer su protagonistice nakon tog programa postale mnogo veće i snažnije od svoje traume.”

Kako je uopće došlo do ideje za ovaj projekt? Vedrana Pribačić objasnila je da je, u želji da snimi film o svojoj susjedi silovanoj u ratu koja preko 20 godina o tome nije željela progovoriti, s producenticom Mirtom Puhlovski kontaktirala voditeljicu tima koji je osmislio program “Ja sam mnogo više od moje traume”, s obzirom na to da je producentica bila upoznata s jednom od metoda. Nedugo potom počele su kamerom bilježiti proces terapije koja se održavala u udruzi Žene u Domovinskom ratu u Zagrebu. Na pitanje kako su dobile njihov pristanak za snimanje, Pribačić je kao presudnu istaknula činjenicu da su uspjele zadobiti njihovo povjerenje:

“Mislim da su prepoznale naše razumijevanje, ali i našu podršku, jer i mi smo žene i naše su pretkinje silovane. Radi se o procesu koji se događa u jednom posebnom intimnom prostoru i u taj prostor ne može svatko ući, mora postojati neka prijemčivost. No mislim da je još bitnije da su one pristale na to snimanje zato što taj program djeluje. A to su i same izgovorile u kameru. Kada ih je voditeljica programa u jednom trenutku upitala zašto su dozvolile da se to snima, one su odgovorile: Zato što želimo da to vide i druge žene, želimo ih ohrabriti da se uključe u ovaj program i da progovore. No taj program treba novac, kojeg nema, i mi ovim filmom ne želimo samo ukazati na taj dugo prešućivani problem, nego i potaknuti institucije da takve programe financiraju.”

Predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu Marija Slišković tim se problemom bavi preko deset godina. Autorica je knjige “Sunčica” u kojoj su žene silovane u Domovinskom ratu prvi put iznijele svoje potresne priče i po kojoj je 2014. godine snimljen dokumentarno-igrani film. Od početka devedesetih aktivno je sudjelovala u mnogim mirovnim inicijativama, podupirala je obranu, prognanike i djecu poginulih i urednica je 11 knjiga na temu Domovinskog rata, a 2013. proglašena je Zagrepčankom godine. Od 2010. godine aktivno je radila na donošenju Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata, između ostalog i organizirajući predstavljanje “Sunčice” kao “Javni govor” o tom “prešućenom ratnom zločinu”. Istaknula je da se odlučila aktivirati za problematiku silovanja kroz rad na knjizi o Vukovaru:

“Tek tada sam počela shvaćati da se radi o prešućenim masovnim silovanjima i počela otvarati mogućnost dolaska u kontakt s tim osobama. Zato uvijek tvrdim da se žrtve ne može pozivati da se same jave, treba im pristupiti. Prva osoba koja je progovorila bila je žena koja je zapravo pokrenula sama svoj proces i tako smo počele okupljati žrtve. Prilikom promoviranja knjige ‘Sunčica’ diljem Hrvatske organizirali smo tribine pod nazivom ‘Javni govor’ u koje se uključivao sve veći broj žrtava. Kako se javno govorilo, tako su se i druge žene ohrabrivale, a osobito ih je osnažio program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’ koji je taj zločin stavljao na svoje mjesto, oslobađao ih krivnje i izbacivao iz konteksta srama. One su zapravo počele osjećati da je svjedočenje njihova misija. Jedna od žena je rekla: ‘Ostavio me Bog na životu da svjedočim o strahotama koje smo proživjele.’ Već u filmu ‘Sunčica’ bila mi je jako važna činjenica da su od njih 16 samo dvije osobe okrenute leđima. Dakle, četrnaest žena govori direktno u kameru, zahvaljujući programu osnaživanja kroz koji su prošle. Nevjerojatno je da taj film nikada nije doživio javno prikazivanje. Pisala sam službene dopise Upravi HRT-a nekoliko puta, ali odgovora nije bilo.”

Vedrana Pribačić rekla je da su pripreme za film “Veće od traume” počele 2017. godine, kroz snimanje šesteročlane grupe koja je tijekom razvoja filma mijenjala sastav. Film na kraju prati priče četiriju žena:

“Žene u našem filmu nisu žrtve već heroji. One su za nas heroine. Jer treba imati hrabrosti upustiti se u nešto takvo, to je jako težak rad na samome sebi od kojeg mnogi ljudi unaprijed odustaju. A to je šteta jer je vrlo poticajno tako raditi na sebi – i individualno i uz podršku grupe – i zapravo je veliki luksuz da si čovjek to može priuštiti. Radi se o vrlo intenzivnom programu koji traje gotovo dvije godine po deset sati dnevno, tri dana mjesečno i koji je zahtijevan na svim razinama.”

Marija Slišković tvrdi da su institucije itekako bile svjesne toga koji su dijelovi Hrvatske bili okupirani i gdje je agresor vršio silovanja, koja su zapravo bila dio njihove ratne strategije. Dakako, bilo je i hrvatskih počinitelja silovanja, od kojih je dio bio procesuiran.

“U tom slučaju je Republika Hrvatska mogla izaći s tim dokumentima i reći da su svi poznati počinitelji s hrvatske strane procesuirani i da je potrebno uhvatiti se ukoštac sa zločinima agresora na kojima se nije radilo godinama”, smatra Marija Slišković.

Napomenula je i kako nije čudo da su žrtve toliko godina šutjele:

“Te žrtve nisu imale nikakvu medicinsku dokumentaciju kojom su mogle dokazati što im se dogodilo, a najčešće nisu imale ni svjedoke. Uglavnom govorimo o ženama, međutim, postoji i veliki broj silovanih muškaraca koji o tome uopće ne žele govoriti, najviše zbog stigmatizacije okoline u kojoj žive. Zato se i prijavilo tek pet do deset posto žrtava, kojih je prema procjenama istraživanja Filozofskog fakulteta bilo oko 3000. Silovanja su se događala u logorima i na okupiranim prostorima, a postoje mjesta na kojima su se silovanja događala sve do mirne reintegracije. Danas je onih koji su zatražili taj status tek tristotinjak, dok je otprilike stotinjak osoba odbijeno jer Povjerenstvo u Ministarstvu branitelja nije povjerovalo u njihov iskaz, unatoč preporuci UN-a da se žrtvi ukaže povjerenje.”

Nakon iskustva rada na filmu “Veće od traume”, Vedrana Pribačić je o dvadesetogodišnjoj šutnji žrtava zaključila sljedeće:

“Iako je svaki slučaj individualan, zajednički im je osjećaj krivnje. U svakoj osobi koja je doživjela silovanje taj sram je neopisivo snažan. A ništa nisu mogle napraviti da to spriječe, bile su zarobljene, ponižavane, pretvorene u ropkinje. Imamo jako snažne protagonistice različitih karaktera i one su te koje nose film i rade na eliminaciji tog osjećaja krivnje, tijekom programa ali i privatno.”

Nakon pet godina ustrajnog zalaganja Marije Slišković, vlada Zorana Milanovića je na posljednjoj sjednici Sabora 2015. godine donijela Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata, a predlagatelj je bilo Ministarstvo branitelja na čelu s tadašnjim ministrom Fredom Matićem. Tako je Hrvatska dobila jedinstveni zakon koji bi mogao postati predložak za sve zemlje koje su prošle ratna stradanja i u kojima su žene redovito žrtve ratnog zločina silovanja. Bila je to mukotrpna borba s institucijama o kojoj bi, smatra Slišković, također trebalo snimiti dokumentarni film – od samog razotkrivanja zločina do konačnog donošenja Zakona.

Prisjećajući se tih vremena, Marija Slišković rekla je da je bila zatražila razgovor s tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem i u dogovoru s njegovim savjetnikom za branitelje Fredom Matićem dovela u Ured predsjednika jednu silovanu ženu.

“Tada smo na neki način predsjednika Josipovića doveli pred gotov čin, jer je ta žena pred njim svjedočila o svom slučaju. Donijela sam mu i dvije pravomoćne presude protiv počinitelja u Vukovaru i rekla: Predsjedniče, ovaj čovjek je osuđen, a žrtva nema nikakva prava. Ona nema ni status, ni psihosocijalnu pomoć, ni naknadu. A silovanje je UN proglasio ratnim zločinom. Nakon toga sam na poziv Ureda predsjednika došla na sastanak s Louisom Vinton, tadašnjom koordinatoricom UN-a i stalnom predstavnicom Programa UN-a za razvoj u Hrvatskoj (UNDP). Uskoro smo, uz njenu potporu i uz pokroviteljstvo Ureda predsjednika u Vukovaru, organizirali okrugli stol na temu seksualnog nasilja u ratu, na kojem su sudjelovale brojne udruge, a posebna gošća bila je i Eve Ensler, književnica koja se bavi problemom silovanih žena u svijetu, koju je dovela Rada Borić. Tada su se prvi put na takvom skupu pojavili i veleposlanici akreditirani u Hrvatskoj koji su se upoznali s tom temom, a i žene žrtve prvi put su svjedočile pred takvim skupom. Nakon toga u Hrvatsku je došla tadašnja šefica UNDP-a Helen Clark koja nas je pozvala da svjedočimo pred Ženama UN-a. Tom prilikom već se iskristalizirao fond za pokrivanje troškova pilot-projekta psihološkog osnaživanja silovanih žena ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, dok je dio sredstava dobio Filozofski fakultet za istraživanje tih ratnih zločina, kao i Ministarstvo branitelja za izradu Zakona.”

Prema riječima Marije Slišković, osoba koja se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme bila je upravo Luisa Vinton, koja se maksimalno angažirala oko provođenja tog programa s pozicije Ujedinjenih naroda.

“Ona je koordinirala aktivnosti i s Ministarstvom branitelja, na čijem čelu je tada već bio ministar Fred Matić. Iako su postojale određene zadrške zbog mogućih prevelikih troškova za financijske naknade žrtvama, formirana je radna skupina u kojoj su bile predstavljene sve institucije, kao i mnoge organizacije civilnog društva. Kad se došlo do prijedloga zakona, bilo je raznih pokušaja da se zaustavi ili barem uspori njegovo donošenje. Tada me je, s jedne strane, zapanjio nedostatak volje hrvatskih institucija da se taj problem počne rješavati, a s druge veliki interes međunarodnih organizacija, odnosno UN-a, kojima je bilo jako stalo da se riješi pitanje statusa i da se pritom ide s velikim povjerenjem prema žrtvi.”

Slišković se prisjetila te zadnje sjednice SDP-ove vlade sredinom 2015., na kojoj je tadašnji predsjednik Sabora Josip Leko stavio na glasanje Zakon o žrtvama ratnog silovanja.

“Osobno sam zahvalila Leki jer je tu točku uključio u dnevni red. Da tada to nije napravio, mi Zakon nikada ne bismo dobili. Danas sam u to apsolutno sigurna, s obzirom na to da posljednjih pet godina pokušavamo izmijeniti jedan članak Zakona i to nam nikako ne uspijeva. Kada se Zakon izglasavao, žene žrtve bile su prisutne u sabornici i bile su silno ponosne na to da smo ustrajale. Prije izglasavanja zamolila sam gospodina Leku da saborskim zastupnicima pokaže film ‘Sunčica’ kako bi imali poštovanja prema žrtvama i kako se ne bi upuštali u neprimjerene rasprave. I zaista – toga 29. svibnja 2015. prikazan je naš film, saborska većina izglasala je Zakon, ali prije izglasavanja Zakona kompletan HDZ je izašao iz sabornice. To je, po meni, nedopustivo, jer nijedna stranka nema opravdanje za izlazak iz Sabora kada se govori o ratnim zločinima. Ovaj zakon je prozivan da će štetiti Hrvatskoj, što potvrđuje moju tezu da je zločin morao ostati prešućen.”

Đurđa Adlešič, bivša potpredsjednica Vlade i članica Upravnog odbora Zaklade Sunčica, koja dugo surađuje s Marijom Slišković, nada se da će dokumentarni film “Veće od traume” otvoriti širu raspravu o toj tematici.

“Jer taj je Zakon zapravo izvozni hrvatski proizvod. On, naravno, ima određenih nedostataka, ali je i dalje jedan od najboljih u regiji. Na izmjeni Zakona treba raditi, a ono što mi se čini da je loše jest činjenica da posljednjih godinu dana Zaklada ne radi, zbog različitih previranja s Gradom Zagrebom. Film će otvoriti raspravu i vidjet će se gdje se stalo. Ta senzibilizacija je potrebna jer su u međuvremenu najavljene različite izmjene Kaznenog zakona zbog seksualnog uznemiravanja i slično, a o ovom zločinu se potpuno prestalo govoriti. Vjerujem da će ovaj dokumentarni film ponovno aktualizirati priču.”

Marija Slišković također se nada da će dokumentarni film Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski potaknuti i saborske zastupnike, pa i vladajuću stranku, na djelovanje. Smatra da je nužno promijeniti članak 37. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata, koji sprječava žrtvu da izabere povoljniju opciju financijske pomoći.

“Naime, ako je žrtva do sada zbog nekog drugog razloga, na primjer zbog PTSP-a ili kao logorašica, primala naknadu koja iznosi oko 200 do 300 kuna mjesečno, ona više nema pravo prijeći na povoljniju opciju, odnosno ne može primati naknadu od 2490 kuna koja joj kao žrtvi ratnog zločina silovanja po Zakonu pripada. Osobito me to čudi jer Ministarstvo branitelja ima uvid u broj ljudi koji se javio, a taj je zaista zanemariv u odnosu na broj počinjenih zločina. Nekima čak nisu isplatili ni onaj jednokratni iznos, valjda da ne bi dobili previše od države. Pisala sam svim saborskim klubovima, a posebno sam se obratila zastupnicama da daju podršku izmjeni te točke Zakona, kao i da je zajednički formuliramo, a zatražila sam i predsjednicu saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Mariju Selak Raspudić da me primi kako bih joj objasnila tu problematiku. Prošla su već četiri mjeseca i nitko nije pokazao interes. Meni je to strašno – da se govori o ljudskim pravima, o zaštiti žena i sprječavanju nasilja nad ženama, a ne želimo raspravljati o ratnom zločinu silovanja. Tražila sam i prijem kod premijera Plenkovića još prije tri godine, no nitko me nije pozvao na razgovor.”

Film “Veće od traume” trebao bi krenuti u javno prikazivanje ove zime, a Mirta Puhlovski, Vedrana Pribačić i ekipa još uvijek intenzivno snimaju i montiraju. “Važno je da se o svim ovim temama govori, ali ovo nije film o zakonu ni o politici. Mi smo nezavisne autorice i film je nezavisan od svega toga. Mi nismo ni lijevo ni desno, već smo radile film zato što smo žene i željele smo napraviti priču o našim ženama koje su proživjele strašne stvari o kojima se šutjelo. Ako potakne pozitivne promjene, odlično. Svaka trauma je na svoj način teška, slučajevi se ne mogu uspoređivati, tu vage nema, ali o ženama koje se godinama same nose sa svojom ratnom traumom jako se malo zna. A one su naše majke i bake i one su te koje se trude ne prenijeti potomcima svoju traumu, već je riješiti same sa sobom. U tom smislu svojim iscjeljenjem one potiču i iscjeljenje društva u cjelini. Smatramo da je program koji je osmislio hrvatski tim najekskluzivniji hrvatski izvozni proizvod. Film će prvo krenuti u internacionalnu festivalsku distribuciju i najveća bi nam nagrada bila kad bi se ova priča o snažnim ženama i u svijetu jedinstvenom programu koji jedino Hrvatska ima, prenijela dalje”, zaključila je Mirta Puhlovski.