Prošloga tjedna u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu dodijeljena je prva regionalna Književna nagrada Predrag Matvejević, koju su četiri godine nakon smrti velikog pisca, publicista, humanista, aktivista i mirotvorca, osnovali portal Radio Gornji grad, Matvejevićeva kći Suzana Matvejević i Manjinsko društvo pisaca u Hrvatskoj.

Rođen u Mostaru, s doktoratom na francuskoj Sorboni, Matvejević je bio jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Pisao je na hrvatskom i francuskom, a ostao je upamćen po svojim “Razgovorima s Krležom”, knjigama “Druga Venecija”, “Kruh naš”, a ponajviše po “Mediteranskom brevijaru”. Bio je nositelj dvaju najviših priznanja Francuske Republike – Legije časti i Viteza reda umjetnosti i književnosti – dok ga je talijanski predsjednik odlikovao Redom viteza solidarnosti Talijanske Republike s počasnom titulom Commendatore. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je redom Danice Hrvatske. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti BiH i Sjeverne Makedonije te dugogodišnji potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu.

Dobitnici prve Nagrade Predrag Matvejević su makedonski pjesnik Borče Panov za knjigu poezije „Brijanje balona“ i talijanski književnik Erri De Luca, koji je izvan konkurencije dobio nagradu za životno djelo.

„Inicijatori nagrade bili su zapravo Marijan Grakalić i Darija Žilić s portala Radio Gornji grad, koji su sa mnom stupili u kontakt. Ja sam njihov prijedlog objeručke prigrlila jer je to bio idealan način da se ovjekovječe kulturna ostavština i ime moga oca, i to kroz nagradu koja će perpetuirati vrijednosti za koje se on cijeloga života zalagao. A to su ideje humanizma, sloboda govora i mišljenja, otvorenost društva, borba protiv nepravde i solidarnost sa svima koji su bilo kako potlačeni ili zapostavljeni u društvu“, rekla je za tjednik Nacional Predragova kći Suzana Matvejević.

Istaknula je i da je ovo prva književna regionalna nagrada koja se odnosi na prostor u kojem je Matvejević djelovao cijelog života i u kojem je bio prepoznat i cijenjen: „Ovo je doista prva takva regionalna književna nagrada koja se dodjeljuje i za poeziju i za prozu. Ideja je i bila da se njome na neki način kulturno poveže regija koja je ionako povezana zajedničkom poviješću, kulturnim nasljeđem i jezicima koji se međusobno razumiju. Mnogi intelektualci, kulturnjaci i pisci koji se mog oca sjećaju, doživljavali su ga kao most između različitih zemalja, a osobito nakon ratova na prostoru Jugoslavije. To se odnosilo prije svega na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, s obzirom na to da je moj otac rođeni Mostarac. No taj predznak bio je potpuno otvoren i za sve ostale – njega su jednako cijenili i Makedonci, i Srbi, i Crnogorci – naravno, u krugovima koji su dijelili njegove vrijednosti, a koji mahom pripadaju opoziciji. Inače, on je bio član Akademije znanosti i umjetnosti Sjeverne Makedonije, kao i Bosne i Hercegovine, dok ga u Hrvatskoj nikada nisu primili.“

Na natječaj koji je početkom srpnja raspisan na portalima u zemljama regije, odaziv je bio iznenađujuće velik. „Već do polovice kolovoza stiglo je oko 26 knjiga različitih autora, a do 1. rujna, koji je bio krajnji rok, dobili smo ukupno 68 djela. Među njima 23 knjige poezije, 20 romana, dvadesetak kraćih proza, pisama i eseja, dok su ostalo bili znanstveni književni tekstovi. No iako je bilo nekoliko jako dobrih romana, osobito iz BiH, poezija je bila daleko kvalitetnija. Rekla bih da se iz Hrvatske ovoga puta nisu javili autori čiji su romani među 20 najčitanijih, ali to je tek početak. Treba dati ljudima vremena, možda su i malo čekali kako će to sve biti primljeno. Sada kada su vidjeli da su nagrade dobila takva imena kao što je makedonski pjesnik Borče Panov, koji je u međuvremenu dobio još dvije međunarodne nagrade, kao i talijanski pisac Erri De Luca koji i svojim djelima i humanitarnim radom zastupa etičke vrijednosti u koje je vjerovao i moj otac, možda će im to biti poticaj za sljedeću godinu. Inače, De Luca je bio i tatin prijatelj, no to nije bio kriterij, naravno. Kao rezultat ove nagrade knjiga poezije Borče Panova, koja spaja mitologiju, narodnu mudrost i humanost, bit će prevedena na hrvatski i objavit će je jedna od hrvatskih izdavačkih kuća“, najavila je Suzana Matvejević. Na dodjeli nagrade o Predragu Matvejeviću i njegovu djelu nadahnuto je govorio izaslanik predsjednika Republike, njegov savjetnik za kulturu Zdravko Zima, dok se, indikativno, iz Ministarstva kulture nitko nije pojavio. Na pitanje kako gleda na odnos državne kulture prema svom ocu i osjeća li neku gorčinu, Suzana Matvejević je odgovorila: „Mi smo, naravno, uputili poziv Ministarstvu kulture, ali nitko nije došao. Doduše, vrlo su se ljubazno ispričali. Ali zato nam je Grad Zagreb bio pokrovitelj, a v.d. pročelnica za kulturu Jasna Tomažić vrlo je lijepo govorila. Što se tiče odnosa prema mom ocu i njegovoj ostavštini, za mene to nije ništa novo. Iskreno, od Republike Hrvatske nisam ništa ni očekivala. Ova nagrada namijenjena je piscima, koji su to jako lijepo primili u svim zemljama regije.“

Inače, nagrada nije novčana, već je to statua u bronci poznatog srpskog kipara i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti Mrđana Bajića, kojeg Suzana Matvejević poznaje iz Pariza. On je s velikim veseljem pristao besplatno izraditi nagradu koja je sama po sebi umjetničko djelo. Suzana Matvejević vjeruje da će, kroz osnivanje Zaklade Predrag Matvejević, koja je u planu, u budućnosti ta nagrada biti i financijska. „Nadam se da će mi u osnivanju Zaklade pomoći neki europski fondovi. Bilo bi mi drago da se uključi i službena hrvatska politika. Nadam se da će se to pokrenuti kao neka vrsta lavine, jer vidim da smo već sada zainteresirali dosta ljudi, kvalitetnih pisaca, koji su se javili sa svojim radovima. Vjerujem da ćemo ubuduće surađivati i s Goranom Matovićem, osnivačem i direktorom Teatra poezije i Festivala Miroslav Krleža, s kojim je moj tata prijateljevao i surađivao. Ova nagrada početak je djelovanja koje se može razvijati u raznim smjerovima, s ciljem povezivanja pisaca i književnika zemalja regije i upoznavanja njihovih djela, na čemu je i moj otac godinama radio“, zaključila je Suzana Matvejević.