Nagrada “Fabijan Šovagović” Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) dodijelit će se ove godine posmrtno nedavno preminuloj dugogodišnjoj članici glumačkoga ansambla kazališta Gavella, osebujnoj divi hrvatskog glumišta Zdenki Heršak.

“Osim niza zapamćenih kazališnih predstava najpoznatija glumačka zagrebačka milostiva za sobom  je ostavila nekoliko desetaka i danas jednako svježih filmskih i televizijskih uloga”, ističe DHFR.

Odluku o dobitnici Nagrade koja se već dvadeset godina dodjeljuje glumcima za djelo koje je ostavilo velik trag u povijesti hrvatskog filma, DHFR je donio još 22. travnja ove godine, a priznanje ustanovljeno u spomen velikanu hrvatskog glumišta Fabijanu Šovagoviću, trebalo je Zdenki Heršak biti uručeno na predstojećem 14. izdanju Vukovar Film Festivala.

Filmska kritičarka Diana Nenadić u obrazloženju nagrade piše kako je Zdenka Heršak na kazališnoj pozornici najprije zaplesala, dalekih ’40-ih, na filmu prvi put zaigrala u čuvenoj i desetljećima anatemiziranoj satiri “Ciguli Miguli” Branka Marjanovića (1952.), da bi se već u drugom igranom filmu ‒ komediji “Drug predsednik centarfor” (1960.) ‒ doslovce bacila na film cijelim tijelom.

Paralelno je igrala klasični i suvremeni repertoar u kazalištu, u rijetkim razmacima pojavljuje se na velikim i malim ekranima sve do pozne životne dobi, napominje Nenadić i dodaje kako je iza domaće glumačke dive rođene 1928. ‒ osim niza zapamćenih kazališnih predstava, danas nekoliko desetina jednako svježih filmskih i televizijskih uloga, kojima se posvećivala cijelim tijelom i duhom.

Ocjenjuje kako su je takvom ‒ sraslom s urbanim ambijentom iz kojeg potječe, bio on donjogradski ili prigradski, najčešće prepoznavali domaći filmaši i televizijski redatelji.

Repertoar Zdenke Heršak nije povezan samo sa suvremenim zagrebačkim ambijentom, naglašava Nenadić i dodaje kako su uloge Kate Palondre u Seljačkoj buni 1573. V. Mimice (1975.) ili dinaroidne Gertrude/Mare u Papićevoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1974.), kao i one fatalnih žena/zavodnica u Žižićevim proto-nadrealističkim kratkim filmovima “Moji dragi susjedi”, “Putovanje” i “Madelaine, mon amour”, svi iz 1972., primjeri otklona od tih tipičnijih dramskih uloga koje su joj, među ostalom, donijele i naslov “glumice nasmiješene tuge”.