Redovitoj profesorici na Odsjeku na filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, znanstvenici, aktivistici i spisateljici Nadeždi Čačinovič, koja od 2009. obnaša dužnost predsjednice Hrvatskog centra PEN-a, ove godine istječe mandat na čelu te nevladine udruge. Hrvatski P.E.N. centar osnovan je 1927. kao jedna od najstarijih članica udruge P.E.N. International, svjetske udruge pjesnika, romanopisaca, esejista, dramskih pisaca, scenarista, povjesničara, kritičara, prevoditelja, izdavača i žurnalista okupljenih u obranu slobode izričaja, ljudskih i intelektualnih prava i etičkih standarda civilnog društva. P.E.N. senzibilizira javno mnijenje protiv rasnih, spolnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda i govora mržnje te diljem svijeta brani slobodu i prava pisaca i publicista ugroženih represivnom politikom. Temeljna zadaća te međunarodne udruge je promicanje dobra u svijetu intelektualnom solidarnošću i snagom književne riječi. Nadežda Čačinovič, koja predaje estetiku, filozofiju kulture i filozofiju roda, iza sebe ima niz objavljenih filozofskih i drugih stručnih djela, a jedna je od osnivačica i predavačica na Centru za ženske studije, čija je predsjednica bila sve do prošle godine.

NACIONAL: Odlazak Predraga Matvejevića, jednog od posljednjih velikana hrvatske intelektualne scene, predstavlja veliki gubitak i za hrvatski P.E.N. Centar. Što je njegova najveća ostavština?

Posebnost Predraga Matvejevića bila je u njegovu osobnom kontinuitetu. On, za razliku od mnogih na javnoj sceni, nije dijelio svoj život na onaj prije i poslije 1990. Uvijek je radio i zalagao se za iste vrijednosti. Osim toga, imao je talent posredovanja i osobinu otvorenosti. Među širom publikom sigurno će najviše ostati zapamćen po svojim “Razgovorima s Krležom” i velebnoj knjizi “Mediteranski brevijar” koja je prevedena na preko 20  jezika. Iako se možda može reći da imao i boljih i složenijih knjiga i nastupa, ova dva djela ostaju najupečatljivija. U svojim je “Razgovorima” omogućio Krleži da iziđe iz svog oklopa izolacije. Omogućio mu je da progovori o sebi, o umjetnosti, o politici, o suvremenim zbivanjima, što bi rijetko kome uspjelo. “Mediteranski brevijar” je već po naslovu silno privlačan, a pritom obuhvaća sve zemlje Mediterana i mnoštvo mogućih motiva.

NACIONAL: Čini se da su njegov književni rad i borba za pravo pisaca na slobodu javne riječi, bili mnogo više cijenjeni u inozemstvu, dok u Hrvatskoj zapravo nikada nije dobio adekvatno priznanje?

Razlog za međunarodnu prihvaćenost sigurno je bio u njegovoj sposobnosti da svijetu pokaže ono što su oni zapravo htjeli od nas, a da se pri tome ne moraju zamarati našim podjelama. Predrag je bio netko tko im je omogućio da dobiju uvid u tu našu pluralnost, mnogolikost i multikulturalnost i da nas dožive kao dio europske civilizacije, prostor u kojem se preko dvije tisuće godina, još od antike, izmjenjuju različite kulture i vlasti. Njegova intelektualna otvorenost, kao i poznavanje jezika, prije svega francuskog i talijanskog, davali  su mu neobičnu širinu.

NACIONAL: Ne tako davno Matvejević je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog verbalnog delikta, zbog navodnog klevetanja Mile Pešorde kojeg je u svom tekstu nazvao “sarajevskim talibanom”. U njegovu obranu ustala se domaća i međunarodna kulturna javnost, no to nikako nije bilo prvi put da ga se napada?

Točno, često je bio predmet napada, osobito zbog prosvjeda, “Otvorenih pisama” i akcija za oslobođenje pisaca u doba Jugoslavije. On je to radio iz svog dubokog uvjerenja, čak i kada se nije slagao sa stavovima i ideologijom onih koje je branio. A to je jedini način da se javno prosvjeduje – da se obraća onima koji su na vlasti i imaju neku moć, onima koji mogu svojim odlukama nešto promijeniti. To nije bila samo prazna gesta, kako bi izgradio sebe kao neku disidentsku figuru, već je, koliko god je mogao, pokušavao intervenirati u takve procese. Pri tome je bio sumnjiv ne samo vlastima protiv kojih se bunio, već i onima koje je zastupao, koji su sumnjali u njegove istinske namjere. U razdoblju od 1980-1989. bio je predsjednik hrvatskog PEN Centra i u tim je vremenima velikih previranja radio što god je mogao kako bi zaštitio pisce. PEN i jest takva organizacija koja je bila za Predraga kao stvorena, jer u svojim temeljima ima obvezu zaštite slobode izražavanja, to je organizacija koja obuhvaća književno,  umjetničko i aktivističko.

NACIONAL: Vi ste na čelu hrvatskog PEN-a od 2009. Kako biste opisali poziciju PEN-a danas u hrvatskom društvu?

Kao prvo, moram naglasiti da sam ja došla u sasvim drugačijem trenutku. Moje doba, koje polako završava, predstavlja neko prijelazno vrijeme. Hrvatska je u Europskoj uniji i naši pisci se, osim ovakvih ekscesa, kakav je bio s Matvejevićem 2005., u principu ne osuđuju na zatvorske kazne. I mi sada tražimo svoju novu nišu. Naši skandinavski prijatelji koji su mnogo bogatiji i nemaju problema u vlastitim zemljama, odlaze u Tursku na prosvjede za slobodu tamošnjih pisaca ili su aktivni po južnoj Americi i Africi, tamo gdje nestaju pisci i novinari. Mi smo sada u nekom procesu normalizacije i radimo stvari koje nisu toliko javne. Pokušavamo odrediti što je danas u Hrvatskoj sloboda izražavanja. U posljednje vrijeme obasuti smo govorom mržnje i nastojimo odrediti gdje je ta granica koju se ne smije prijeći. Postoje i druge vrste ugroženosti protiv kojih se borimo. Na primjer, pjesnici koji danas vrlo teško dolaze do tiskanih izdanja. Pjesničke zbirke uslijed opće komercijalizacije nestaju. Pjesnici su ugrožena vrsta, kojoj pokušavamo pomoći da se malo više medijski promovira. Književnici još možda mogu doći do intervjua, ali ne mogu doći do kritike. Nema više prostora za stvaranje interpretativne zajednice. A komercijalizacija i spektakularizacija ugrožavaju i pisce i čitavu kulturnu zajednicu.

NACIONAL: U doba ministra Hasanbegovića bili ste vidljivi i s Hrvatskim novinarskim društvom i Platformom 112 tražili ste smjenu ministra kulture upravo zbog ugrožavanja slobode izražavanja, ljudskih prava i nasrtaja na demokratske institucije. Ministar je otišao s vladom Tihomira Oreškovića, je li to velika pobjeda civilnog društva ili je njegov duh još uvijek prisutan?

Da, točno se sjećam trenutka kada je Hasanbegović nominiran za ministra. Penjala sam se do PEN-ovih prostora u Basaričekovoj, a otpor u meni je samo rastao. Bilo je potpuno jasno da nije bilo nikakvih argumenata za njegovo imenovanje, osim ideoloških. Nadam se da je prosvjed bio pobjeda civilnog društva i udruga. Želim vjerovati da netko poput Hasanbegovića više ne može biti postavljen na takvu funkciju. No ono što nismo uspjeli postići jest da se revidiraju posljedice toga razdoblja. Uspostavila se neka nova normala. Taj antisekularni udar u javnim medijima i dalje je snažan, uz negativnu selekciju i otvaranje prime-time medijskog prostora ljudima koji su vezani uz takozvane alternativne činjenice. Općenito, razina prilagođavanja “novome normalnome”  koja je vidljiva kod nekih intelektualaca, potpuno je nevjerojatna.

NACIONAL: Jeste li od novog premijera i Vlade očekivali veći odmak od Hasanbegovićeve kulturne ideologije u javnom diskursu, osobito nakon dolaska ministrice Nine Obuljen Koržinek?

Moram podsjetiti da je ministrica Obuljen Koržinek odmah na početku rekla da neće  mijenjati članove Povjerenstava koji su imenovani u mandatu Zlatana Hasanbegovića, pa ni u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost (Gordana Crnković, Neven Jovanović i ja podnijeli smo ostavke u prethodnome, kada je ministar Hasanbegović revidirao naše odluke). Politički gledano, očito je to dio paketa i dogovora unutar HDZ-a – Plenković je za ministricu postavio Ninu Obuljen Koržinek, koja je sada opet pod pritiskom zbog HAVC-a, unatoč velikom protivljenju desnice. Ali zato je ona prisiljena biti ministricom kontinuiteta. To se može tumačiti i kao nekakav njezin legalizam, da ne mijenja ljude u povjerenstvima gotovo na početku mandata, ali sigurna sam da su razlozi sasvim drugačiji.

NACIONAL: Ne bi li se europski umjereni političar, kakav je Andrej Plenković, trebao jasnije ograditi od Hasanbegovićeva naslijeđa?

Mislim da takva očekivanja prelaze ono što on može napraviti. Plenković ima sposobnost djelovati smirujuće, uspio je u krajnjoj liniji pobijediti u HDZ-u, ali je time očito dosegnuo i svoju gornju granicu. On nije čovjek neke velike volje i velikih uvjerenja. Njegov diplomatsko-europski rječnik je takav da ja mislim da bih mogla unaprijed napisati što će reći u svakoj situaciji. To može biti dobro na nekim funkcijama, ali na premijerskoj funkciji očekuje se neka odlučnost, neki stav. A vremena su nezgodna, prazni europski rječnik kada je Europa u krizi ne vodi nikamo.

NACIONAL: Možemo li ga usporediti s njegovim uzorom Angelom Merkel, koja je simbol umjerenog desnog centra u Europi?  Do sada smo vidjeli da premijer, kada se radi o antifašizmu, ima mnogo jasniji stav u Izraelu nego u Hrvatskoj, gdje tolerira spomen ploče s ustaškim pozdravom i ignorira skidanje izložbe o Anne Frank u Šibeniku, a sve to trpa u totalitarizme?

Plenković je prije svega razvio jednu metodologiju stabilizacije. Ako ga uopće možemo uspoređivati s Merkel, koja je, naravno, na čelu veće države, s daleko kompliciranijim odnosima, onda se prvo mora istaknuti da ona ima hrabrosti za suočavanje s prošlošću i neugodnim situacijama. Tu nema usporedbe, odnosno, ona je na štetu Plenkovića. To je gotovo karikaturalno – imate problem s ustaškim pozdravom pa osnujete nekakvo povjerenstvo. Onda njegov ministar Butković kaže da nisu skidali tu ploču jer ne žele lomiti stvari preko koljena! To je zapravo bestidno. Radi se o jednoj vrsti umijeća vladanja u kojem se nastoji izbjegavati krajnosti, no kad se suočite s takvim stvarima, to zaista postaje opsceno. Meni je nejasno kako se od Plenkovića još uopće može očekivati neku stvarnu promjenu u hrvatskoj politici.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na inicijativu za otvaranje arhiva SKH do 1990.?

Mislim da svi arhivi moraju biti otvoreni, iako mi je jako neobično što se traži da budu otvoreni samo oni do 1990., kada se već naglašava prevlast javnog interesa nad dugotrajnim ograničenjima. Jer, nas jako zanima i što se događalo nakon 1990., ali to je očito nova državna tajna. Dakle, otvaranje arhiva je posve u redu, jedino je zanimljivo kako bivši ministar Hasanbegović to smatra svojom osobnom pobjedom. Bojim se da u zemlji kakva mi jesmo, s tom izraženom željom da se nešto kompromitirajuće pronađe i da se nekoga ocrni, otvaranje arhiva nije motivirano znanstvenim razlozima. Uostalom, postoje primjeri upravo u Istočnoj Njemačkoj, gdje se pokazalo da tumačenje takve dokumentacije uopće nije jednostavno. Kao što je poznato, svi koji su se bavili policijskim arhivima, na primjer u Stasiju, znaju da je ta vrsta dokumenata tek uvjetno pouzdana. Prije svega zato što su niži dužnosnici koju su tamo radili izmišljali puno toga, da bi dobili na vlastitoj važnosti. Oni su morali prikazati kako su imali više suradnika ili da je bilo više “izdajnika”. Nijemci su od toga napravili pravu znanost, čak su uspjeli restaurirati dokumente koji su bili uništeni u rezalicama i pretvoreni u rezance i konfete. No rezultati takvog suočavanja s prošlošću nisu bili bog zna kakvi jer je ispalo da je svatko svakoga špijunirao i prijavljivao. Ta mreža u Njemačkoj je bila jako razvijena. Kod nas je ipak bilo drugačije, prije svega zato što mi nismo živjeli u zemlji realnog socijalizma kakve su bile one iza željezne zavjese. I već je mnogo toga objavljeno iz vanjskih dokumenata i rasprava, napisano u knjigama i prikazano u filmovima,  što je rasvijetlilo neke događaje vjerojatno bolje nego što će to moći ti policijski dokumenti iz arhiva. Doušnici su, primjerice, uvijek nepouzdani. Uvijek kada smo, i “prije” i “poslije”, pretpostavljali da nas službe mogu smatrati izdajicama i neprijateljima, zaključili bismo da je bolje kad vas prisluškuju i snimaju, to je onda preciznije nego prepričavanje. Neobično je i očekivanje da će zapisnici sjednica Saveza komunista inkriminirati SDP, što je bizarno.

‘Predsjednica nema kapacitet za novu ulogu koju si traži i u tom se traženju potpuno pogubila. Mislim da ima dvije strasti u životu – NATO i Sjedinjene Američke Države’

NACIONAL: Hasanbegović ovih dana ima dodatnih razloga za likovanje jer je Hrvoje Hribar dao ostavku u HAVC-u, zbog negativnog izvješća Državne revizije. Protiv tog izvješća pobunili su se predstavnici struke – producenata i filmskih redatelja, koji smatraju da je to direktno miješanje politike u filmsku industriju, osobito ako se uzme u obzir činjenica da hrvatski filmovi nikada nisu dobili više prestižnih međunarodnih nagrada od 2015.? Nisu li optužbe revizije o mobitelima i parkirnom mjestu banalne?

Nisam precizno upućena u to izvješće, ali mislim da mobiteli i parkirno mjesto stvarno nemaju neku težinu. Mogu zamisliti situaciju u kojoj HAVC nekom vanjskom suradniku ili producentu daje na korištenje mobitel ili ima osigurano parkirno mjesto za nekoga tko tamo radi ili goste. Ne vidim zašto se to ne bi moglo opravdati. Dodjela javnih sredstava i jasnih kriterija uvijek je predmet rasprava i svađa. Pa i kod nas na fakultetu. Koliko tko smije potpisati – to je pitanje oko kojeg se vrti cijela priča, ali je evidentno da financiranje filmova nije trebao i ne treba potpisivati, dakle kontrolirati, ministar. Cilj je bio očito tako kompromitirati ne samo Hribara, već i napasti Ninu Obuljen Koržinek, koja je bila članica Upravnog vijeća 2015. Na tome već dugo rade određene braniteljske skupine i Zlatko Hasanbegović. Znam da većina pripadnika filmske zajednice, i ne samo oni, smatra da su HAVC i osobno Hribar mnogo učinili za hrvatski film. No čim se negdje dijele sredstva – ne vole vas. A što se tiče Nine Obuljen Koržinek, ono što moram primijetiti jest da je lakše raditi ako ste moćni u stranci. Za neke vrste odluka, osim stručnosti, potrebno vam je i da budete snažni unutar stranke koju predstavljate. Posao ministra je prije svega politički posao, a ne stručni.

NACIONAL: U područje Ministarstva kulture pripadaju i mediji. U tijeku su izbori za članove Programskog vijeća, kao i ravnatelja HRT-a, kao javnog servisa, koji po svemu to odavno nije jer ga svaka stranka doživljava kao ratni plijen. Kako ocjenjujete situaciju na javnoj televiziji, koja je dugo ideološki bila u funkciji jedne stranke i ima li nade da će vlada Andreja Plenkovića dopustiti da javni servis doista bude politički neovisan?

Postoje modeli koji dokazuju da je to sasvim dobro moguće. Ne trebam posebno isticati BBC kao možda najbolji europski uzor. Očito da je u funkcioniranju demokratskog društva taj prostor komentiranja koji nije izravno pod pritiskom vlasti i komercijalnih interesa, izuzetno bitan. Bez te javne sfere nema ni moderne demokracije. Naravno da se i u drugim zemljama predstavnici vlasti pokušavaju miješati u program i imenovanja, ali postoje mehanizmi koji mogu osigurati neovisnost. Potpuno nerazumijevanje te činjenice među hrvatskim političkim strankama je strašno. Na HTV-u nije problem samo ideološka obojenost, antisekularizam i agresivno zagovaranje navodno neupitnih konzervativnih vrijednosti, već prije svega srozavanje razine kvalitete programa  (dumbing down), kao i onih koji ga predstavljaju na ekranima. Evo, na primjer, TV kalendar! Kroz rječnik koji upotrebljavaju, kao i kroz recikliranje nekih povijesnih događaja i njihovo tumačenje, vidljiva je ta konstantna želja za huškanjem, stvaranjem atmosfere neprijateljstva. Za javnu televiziju pravila su uvijek sasvim jasna – njena je funkcija ispunjavanje javnog interesa, u njenom temelju su građani i ona mora odražavati pluralizam stajališta. No bojim se da je ta borba za revidiranje prošlosti, borba za medijski prostor toliko jaka da predstavnici desnice neće biti zadovoljni takvim, za njih, blijedim rješenjem kakvo je Nina Obuljen Koržinek. Možda je Plenković zabrinut i za vlastitu poziciju u HDZ-u pa im se ne želi previše suprotstavljati.

NACIONAL: Dugo ste radili na HTV-u, u emisiji “Peti dan”. Kakvo je to bilo iskustvo?

Zapravo nisam radila, već sam kao vanjska suradnica jednom tjedno imala priliku sudjelovati u raspravama i nešto reći na određene teme. Bilo je to novo iskustvo – prve naše rasprave nisu bile o tome je li bismo nešto smjeli reći ili ne, već kako prilagoditi naš rječnik i “intelektualni elitizam” široj publici. Imali smo određenu prosvjetiteljsku ulogu i mislim da smo to dobro radili i pokazali kako treba izgledati argumentirana rasprava. Bilo je zapravo najbolje onda kada je emisija išla uživo, kada zbog adrenalina i drugačije odgovornosti morate biti jako koncentrirani na to što govorite. Za mene je to trajalo četiri godine, a onda su bez obavijesti i konzultiranja odlučili da mi je dosta. No ne mislim da se tu radilo o nekoj političkoj odluci, bilo je to dovoljno dugo razdoblje jer televizija uvijek ima potrebu nešto mijenjati, iz našeg sastava prvi je otišao Srećko Horvat, njemu su dali pa uzeli vlastitu emisiju. Jedini koji je ostao dulje od mene i još uvijek je tamo je Nino Raspudić, koji očito predstavlja tip artikuliranog desničara koji se sviđa svakoj pa i novoj upravi. A što se mene tiče, znam da je u mnogim anonimnim komentarima koji su dolazili na moj račun bilo i jako puno negativnih. Ta količina mržnje i mizoginije me doista zaprepastila, ali čak i to je stvar navike.

NACIONAL: Kad smo već kod mizoginije, vi ste jedna od osnivačica i predavačica u Centru za ženske studije, kojem ste dugo bili predsjednica. S te pozicije, kako ocjenjujete poziciju žena u hrvatskom društvu, politici, biznisu… Jesmo li nazadovali od ulaska u EU?

Kao prvo, željela bih reći da sam ja feministica i da mi to nikada nije bilo teško reći. Dok ima nepravde i nejednakosti, bit će feminizma. Slažem se da nazadujemo i to iz nekoliko razloga. Jedan je taj ideološki protuudar. Tragikomično je kad vidite sve te udruge, kao što su Vigilare, U ime obitelji i slično, koje ponavljaju tih nekoliko rečenica koje su očito dobili u zadatak kako bi se borili protiv onoga što zovu  rodnom ideologijom. Željka Markić podsjeća me na one religiozne američke aktivistice koje su provele četrdeset godina na putu, hodajući okolo kako bi uvjeravale žene da im je mjesto u kući. Apsurdno. Što se tiče žena u politici, ni ljevica se nije proslavila. Nisu poštovali kvote koje su sami odredili. Sramota. Doduše, uvjetno ljevica, jer se SDP koji je službeno ljevica zapravo često hvalio svojim neoliberalnim stavovima.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na imenovanje Ladislava Ilčića kao savjetnika za ljudska prava Davoru Ivi Stieru? Kontra i Ženska mreža Hrvatske već su uputile otvoreno pismo premijeru Plenkoviću…

To je doista jasno pokazivanje usmjerenja. Povjeriti ljudska prava nekome čije su predrasude, a i dokazi obične neobrazovanosti, uredno zabilježeni i dostupni, može samo pokazivati bahatost pozicije koja misli da se uspješno riješila ne samo ljevice, nego svake liberalne misli.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ulogu predsjednice?

Činjenica da neka zemlja ima premijerku ili predsjednicu države, ne mora nužno utjecati na bolji položaj  žena. Osim možda da simbolično pokaže djevojčicama kako žena može biti na takvoj poziciji. Ponekad ulazite u politiku zato što vam  je “otac”, odnosno predsjednik stranke, to omogućio. Vjerojatno zato što se smatra da je žena manja konkurencija unutar stranke, manje je agresivna, a u javnosti se to dobro prihvaća. To naravno zaslužuju samo “dobre učenice”. Takva je bila Jadranka Kosor, za koju se mora reći da je u međuvremenu bitno napredovala. No isto tako mislim da je predsjednica sada napredovala preko granica svoje kompetencije. Na početku je možda izazvala neku emociju, sviđala se mnogim ljudima, ali sada očito pokušava naći neku novu ulogu, za koju nema pravnog temelja, a ona sama nije ni dovoljno kapacitirana. Meni se čini da predsjednica ima dvije strasti u životu, kao prvo NATO, mislim da joj se tamo jako sviđalo, osobito uniforme. Ona to voli! A druga strast su Sjedinjene Američke Države. Imam osjećaj da se u traženju svoje nove uloge potpuno izgubila. No isto tako, moram priznati da je, kada se radi o pravu žene na izbor, bila vrlo oprezna i zauzela ispravnu poziciju.

NACIONAL: Koliko Crkva sada više nego ikada formira javno mnijenje i utječe na ulogu žena?

Meni koja ne pripadam ni jednoj crkvi niti vjeri, teško je odrediti koliko su to stvari uvjerenja, a koliko se radi o jednoj vrsti moći. Zašto je toliki dio akcija usmjeren na to da se zakonom zabrani mogućnost izbora, odnosno pobačaja, ako to vjera brani? Očito misle da vjera sama po sebi nije dovoljna. Oni žele to nametnuti i onima koji ne vjeruju. A kada pokušavaju pobačaj zakonski zabraniti, ne pozivaju se na vjeru, već na znanost, što samo po sebi vodi neobično licemjernoj argumentaciji.

NACIONAL: Imaju li lijevi slobodnomisleći intelektualci koji su istodobno i ateisti, stranku koja ih politički predstavlja u Hrvatskoj?

Očito nemaju. Da sam mislila da imaju, ne bih se vjerojatno priključila Novoj ljevici. Mislim da je sazreo trenutak, da ima prostora i potrebe za političkom opcijom na lijevoj strani, koja bi trebala pokušati sudjelovati u mainstream političkom životu, dakle postati parlamentarna stranka. Nije dovoljno koristiti “lijevi” intelektualni potencijal u raspravama, već to treba prerasti u političku stranku. Prije svega zato što SDP ne obavlja svoju funkciju, prije svega borbe za socijalnu državu, što je kod nas ustavna kategorija. Potpuno su se pogubili. Za radne ljude, nezaposlene, one koji su najslabiji i na marginama – nisu učinili ništa. Svjetonazorski su, doduše, u nekim stvarima nastojali ostati dosljedni, ali to je premalo. Pokušavali su ići u nekakve kompromise, a u borbi za pravednije društvo nisu bili dovoljno glasni i aktivni. Pristali su na model u kojem se više i ne smatra da se nešto što je zajedničko dobro, uopće može sačuvati. Intelektualno su se potpuno izgubili. Kad je počeo proces integriranja u Europu, oni su očito smatrali da više nemaju nikakvu zadaću političkog diferenciranja, već da je njihova uloga isključivo u tome da se bore za vlast. Uostalom, nikada me nitko nije ni zvao u SDP, ni u jedan savjet ili savjetovanje, čak ni na rasprave u Forum žena ili nešto slično.

NACIONAL: Kada su izbori za novog predsjednika PEN-a i tko su kandidati?

Sada smo u procesu kandidiranja, a nemam suglasnost da navodim ime ili imena. Skupština bit će za koji mjesec. Meni istječe mandat, ali još smo unutar statuta. Osam godina je dosta i za takav tip udruge koja je udruga dragovoljaca borbe za slobodu javne riječi, a ne dio institucija demokratske reprezentiranosti.