Objavljeno u Nacionalu br. 804, 12. travanj 2011.

NADAN VIDOŠEVIĆ iznosi zašto guvernera HNB-a Željka Rohatinskog smatra glavnim krivcem za katastrofalno stanje u hrvatskom gospodarstvu

Nadan Vidošević, jedna je od konstanti hrvatskog društvenog i političkog života – bio je generalni direktor Dalmacijacementa, ministar gospodarstva, župan splitsko-dalmatinski, zastupnik u Županijskom domu Sabora, predsjednik NK Hajduk i Hrvatskog nogometnog saveza, od 2005. vodi Kraš, najveću domaću konditorsku industriju. Međutim, najeksponiraniji je kao predsjednik Hrvatske gospodarske komore, po mnogima preglomazne institucije kojoj je na čelu posljednjih 16 godina. Upravo tu, relativno komotnu poziciju,Vidošević često koristi za promociju svojih ekonomskih ideja o potrebi zaštite domaće ekonomije, koje često znače kritiku gospodarske politike Vlade. Prije nekoliko dana obrušio se na i guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, prozvavši ga krivcem za katastrofalno stanje gopodarstva i nezaposlenosti u Hrvatskoj, što je bio povod našeg razgovora.

NACIONAL: Zašto smatrate da je guverner Željko Rohatinski jedan od najodgovornijih za loše stanje ekonomije u Hrvatskoj?

– Možda bi poštenije bilo reći da sadašnji guverner Željko Rohatinski predstavlja kontinuitet politike centralne banke koja se provodi desetljeće i pol. Sukus mog kritičkog stava proizlazi iz činjenice da je njihova temeljna zadaća, koja je i zakonski regulirana, vođenje brige o međunarodnoj likvidnosti zemlje i stabilnosti tečaja i cijena. Dakle, Hrvatska narodna banka se izborila za fascinantnu poziciju – da su joj instrumenti strateški cilj. To je prihvatljivo u europskom kontekstu relativno sređenih ekonomija gdje je na snazi pokušaj vođenja monetarne unije bez jedinstvene fiskalne politike. Međutim, zemlje koje moraju ekonomski napredovati i trebaju koncept razvoja, poput Hrvatske, ne odriču se monetarne politike već ju stavljaju u fokus borbe za punu zaposlenost nacionalne ekonomije. Monetarna ekonomija je neodvojiva od fiskalne, ako nisu usklađene uništavaju se najkvalitetniji dijelovi ekonomije. Hrvatskoj se upravo to događa. Najveća je odgovornost guvernera što je dopustio da se 100 milijardi eura, koliko je ušlo u zemlju proteklih godina, replasira i zaposli radnike Torina, Stuttgarta i tko zna kojih dijelova svijeta gdje se proizvode automobili, namještaj, strojarska oprema …

NACIONAL: U HNB-u kažu da nije na njima odgovornost za vođenje ekonomske politike zemlje te da su u okviru zakonskih mogućnosti učinili sve kako bi umanjili efekte krize. Primjerice, od 2008. godine su raznim monetarnim mjerama u gospodarstvo upucali više od 5 milijardi eura.

– Centralna banka je pod pritiskom politike otpuštala dio novca koji nije išao gospodarstvu nego državi. Nije važno čija je krivica veća, jer krivi su i premijer i guverner kao i svi nosioci vlasti. Sve te milijarde puštene su u svrhu održavanja postojeće strukture koja vlada Hrvatskom u svim segmentima, strukture koja se bogatila i živjela isključivo na domaćoj potražnji, a ne na izvozu. Onaj dio gospodarstva koji nas je morao izvući iz krize od guvernera Rohatinskog nije dobio ništa. Žalosno je da u Hrvatskoj nisu zvijezde oni koji se trude jačati međunarodnu konkurentnost zemlje, već oni koji distribuiraju tuđu robu na nerealnom tečaju kune zbog održavanja socijalnog mira.

NACIONAL: Smatrate li da je posljednja mjera Željka Rohatinskog, dodatno smanjenje stope obvezne pričuve banaka, bio ekonomski logičan potez guvernera, pokušaj političke promocije ili se samo išlo na ruku pojedinim kapitalistima?

– Dijelom je to zasigurno bio pokušaj političke promocije, no jednim dijelom radilo se o strahu. U trenutku kad je HNB otpustio taj novac još se nisu znali dosezi uličnih prosvjeda, koji su dijelom krenuli i prema HNB-u, kao posljednjoj točki obrane standarda građana i stila življenja.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli ulične prosvjede, i HGK se našla na njihovu udaru?

– Apsurd je to što prosvjednici plješću onima koji su ih doveli na ulice. Doći će dan kad nećemo moći naći šest milijardi eura za financiranje ovakvog načina života. Kod ljudi još nije došlo do otrežnjenja, klanjaju se zlatnom teletu. Svakog boli kad mu se zviždi, ali je to lakše podnijeti znajući da si u pravu.

NACIONAL: Kako onda tumačite činjenicu da je Željko Rohatinski najpopularnija javna osoba prema svim relevantnim anketama?

– To je potpuni apsurd. U Hrvatskoj je nestalo 100 tisuća radnih mjesta bez ikakve reakcije centralne banke, koja se igra u ekonomskom larpulatizmu i istovremeno se tješi da nadzire nečije banke, a zapravo to uopće ne čini jer više nije u toj poziciji. Dakle, guverneru pred nosom nestane 100 tisuća radnih mjesta, on se jednog dana probudi i kaže: ‘Evo mene, dobar dan! ‘Razlozi njegove popularnosti izlaze iz sfere racionalnog. Mislim da je ključno to što je ekonomska struktura koja drma Hrvatskom u guverneru našla simboličnu točku oko koje će se okupljati i djelovati u nastojanju da sačuva postojeće pozicije. Istovremeno dok smo u godinu i pol dana ostali bez 100 tisuća radnih mjesta i to većinom u proizvodnom sektoru, u državnim službama i javnoj administraciji nismo izgubili ni jednog radnika jer tu nemamo sustav mjerenja produktivnosti. Nitko nikada u Hrvatskoj nije iz javne službe otpustio nekoga zbog nekompetencije i nerada jer nemamo državnu politiku koja je postavila kriterije u interesu sviju. Administracija hipertrofira, svaka nova politička garnitura dovodi svoje ljude, a one koje zatekne ne može otpustiti. Zato nam ministarstva izgledaju kao sedimentne stijene – po godinama zapošljavanja svakog radnika možete prepoznati politička kretanja u RH u posljednjih 20 godina.

NACIONAL: Smatrate li i sebe odgovornim za takvo stanje, budući da ste i sami posljednjih dvadeset godina pripadnik ekonomske elite?

– Ne mogu pobjeći od vlastite odgovornosti, ali nisam odgovoran na način kako bi mi htjeli imputirati oni koji se ne slažu sa mnom. Moja je odgovornost u tome što nisam bio dovoljno politički jak i što nisam bio sposoban politički organizirati ljude oko sebe. To je uostalom odgovornost svih mislećih ljudi u Hrvatskoj koji se nisu bili sposobni organizirati ili se nisu imali petlje boriti za hrvatske nacionalne interese. HGK je još 1999. izradila alternativni program hrvatske ekonomske politike koji je brzo zaboravljen. Poanta programa bila je obrana realnog sektora, da se živi u okviru vlastitih mogućnosti i da se temeljem toga ostvaruje stvarni rast. Međutim, ljepše su zvučale parole kako imamo srednji sloj jer ljetujemo i zimujemo, vozimo dobre aute. Uslijedilo je vrijeme kad ste u jednom danu mogli dobiti kredit za auto, ali biste u banci bili odbijeni ako ste htjeli kupiti dvadeset šivaćih mašina.

NACIONAL: Kako biste opisali situaciju u kojoj se Hrvatska danas nalazi?

– Događa se zanimljiv proces o kojem bi više mogli reći sociolozi. Krenulo je politiziranjem apsolutno svega zbog toga što je Hrvatska u političkom smislu bila neemancipirana nacija unatoč stanovitoj državno-pravnoj tradiciji. Hrvati su kao narod politički nezreli dobili državu pa je u euforičnim godinama nastanka zemlje politika ušla u sve sfere društva. To je bila faza u kojoj nismo imali administraciju, odnosno državu kao instrument društva i u tom su se prostoru događale strašne deformacije, stvorila se trulež na kojoj niče sve ono što ne valja i ponešto što valja. Tijekom tog procesa pomalo su se razvijale strukture koje su u desetljeću koje je iza nas počele preuzimati sav raspoloživi prostor. Te su strukture prije svega obilježene kapitalom. Nakon elementarne akumulacije 90-ih, domaćem kapitalu se pridružio strani. Domaći i strani kapital zajedno su se sjajno prilagodili toj močvari. Posljedica je da klasični političar kao državnik više ne postoji. Umjesto toga imamo ljude upravljane od strukture nastale iz situacije neuređene države ’90-ih godina. Ni sad nemamo uređenu državu nego snažnu interesno povezanu strukturu kojoj jedino nedostaje potreba da se dokazuje na međunarodnom tržištu.

NACIONAL: Kao da opisujete oligarhiju?

– Upravo tako, Hrvatskoj se dogodila oligarhija.

NACIONAL: Tvrdite da političari nisu ti koji vladaju Hrvatskom?

– Hrvatski političari su lavovi bez zubiju. Za ilustraciju uzmimo dvije krizne godine, 1999. i 2009. Uz tešku bankarsku krizu Hrvatska je imala deflaciju i izraziti pad društvenog proizvoda, a istovremeno su ministar financija i guverner HNB-a od međunarodnih financijskih institucija proglašeni najboljima u srednjoj i istočnoj Europi u svom poslu. Kad je recentna ekonomska kriza zahvatila Hrvatsku prije dvije godine Željko Rohatinski i Ivan Šuker dobili su priznanje najboljeg guvernera i najboljeg reformatora na svijetu. To je vrlo neugodna činjenica i dokaz da se fiskalna i monetarna politika nisu vodile u nacionalnom interesu.

NACIONAL: Kako izići iz svega toga?

– Hrvatska izgleda kao zapetljana mreža, međutim ona je još uvijek napeta, nije zapetljana do kraja jer odozdo puše topli zrak, a to je 5, 6 milijardi eura koje svake godine kapnu iz inozemstva, bilo da se proda nešto imovine, bilo da se zadužimo. Kad zrak ne bude dovoljno topao mreža će preko noći nestati.

NACIONAL: Što će se tada dogoditi?

– To bi mogao biti početak zrele faze hrvatskog društva, koja će nastupiti nakon infantilne i mangupsko- adolescentske faze u kojoj će se društvo početi graditi u okviru međunarodnih asocijacija.

NACIONAL: Kada bi mogla nastupiti ta zrela faza hrvatskog društva koju spominjete?

– Moram priznati da sam bio uvjeren kako će promjena nastupiti 2010. Međutim, pogriješio sam u procjeni odnosa vjerovničkog interesa za Hrvatsku i kolaterala koje nudimo. To je kao kad idete u banku podići kredit pa bankari procjenjuju odnos rizika i mogućnost otplate. Ta faza još se ne događa jer u Hrvatskoj svakog mjeseca dva milijuna ljudi plaću prima izravno iz proračuna dok manje od deset posto stanovništva na tržištu stvara realnu vrijednost. To predstavlja velik pritisak svakoj vladi.

NACIONAL: Koje će, po vama, poteze morati povući nova vlada u prvih 100 dana kako bi se spriječilo daljnje urušavanje ekonomskog sustava?

– Treba raditi na oslobađanju kreativne energije hrvatskih građana i na otvaranju prostora za velike investicije stranoga kapitala. To su dva osnovna nivoa. Prvi bih nazvao mini paketom poticanja investicijskih aktivnosti, što je zapravo provedba seta banalnih mjera koje moraju potaknuti što više postojećega kapitala i radnog elana stanovništva. Primjerice, imamo silu umrtvljene građevinske operative koju možemo na lokalnim projektima staviti u funkciju koristeći i EU fondove (energetska učinkovitost), vrlo nisku granicu za ulazak u sustav PDV-a, premalo korištenje paušalnih poreza u zoni do granice ulaženja u sustav PDV-a, pa ako želite otvoriti restoran morate poštovati uvjete kakvi su propisani za hotele s pet zvjezdica. Drugi dio priče je priprema za velike strateške investicije. Hrvatska u geostrateškom smislu ne smije više razmišljati na relaciji Zagreb – Bruxelles nego moramo postaviti zemlju kao točku komunikacije Europe sa svijetom. Znači moramo učiniti sve da veliki investitori novih i starih velikih ekonomskih sila u Hrvatskoj nađu pogodno mjesto za svoju investicijsku aktivnost.

NACIONAL: Hoćete li se politički aktivirati i pokušati nešto napraviti na sljedećim parlamentarnim izborima?

– Takva ideja nimalo mi nije privlačna. Dugo sam bio izvan dnevne politike, do zadnjih predsjedničkih izbora. Kad danas gledam na tu kampanju čini mi se da sam otvarao teme na kojima se ne dobivaju izbori, ali sam se nadao da će takav pristup uslijed krize naići na plodno tlo kod birača. Govorio sam što sam htio i mislim da sam time zadovoljio sve svoje političke ambicije. S jedne strane mi je žao što nisam u mogućnosti operativno provesti neke ideje, međutim drago mi je što mi je savjest mirna jer mi nitko ne može spočitnuti da nisam pokušao.

NACIONAL: Je li nužno da sve tvrtke u Hrvatskoj plaćaju članarinu HGK-u? Priznat ćete da nemaju baš svi poduzetnici koristi od vašeg djelovanja.

– U svijetu postoje dva modela organizacije komora – javno-pravni koji ima Hrvatska i koji je tradicija kontinentalne Europe. Tamo gdje tranzicija nije dirigirana iz Bruxellesa nego je vođena globalnom politikom, komore su uređene na privatno- pravnom principu, kao primjerice u Češkoj i Poljskoj. Privatne komore su izraz interesa onih partikularnih grupa koje ih podupiru dok se opći interes ostvaruje preko moćnih državnih agencija. Sustav javne komore u biti je pravedan jer 95 posto članstva HGK mjesečno plaća oko 50 kuna članarine, dok manji dio plaća više. Time se ostvaruje veća pravednost, jer veći plaćaju više, manji manje dok svi imaju jednak pristup uslugama. To vrijedi i za domaći i za strani kapital. Uloga Komore nije odrađivati konkretne poslove za firme, na nama je da lobiramo za što povoljnije opće uvjete u zemlji te da pomažemo u pronalaženju poslovnih partnera, odnosno da otvaramo tržišta. Naša organizacija i politika koju provodimo pridonijela je integraciji tržišta regije, ukidala je vize i vodila ekonomskoj suradnji. Sve hrvatske kompanije koje su rasle u prethodnom desetljeću najviše su rasle upravo na tržištima koja je Komora otvorila.

NACIONAL: Vrijedi li to 230 milijuna kuna koliko godišnje HGK troši na svoje aktivnosti?

– Za razliku od drugih javnih institucija, mi smo znantno smanjili proračun. Varijabilni dio financiranja, komorski doprinos, smanjili smo 60 posto u posljednje dvije godine, i to su tvrtke, poglavito one koje su najviše pridonosile proračunu Komore najviše osjetile. Sve županije imaju svoju županijsku komoru, dakle gospodarstvo može primiti uslugu bez obzira u kojem djelu zemlje se nalazi. Imamo predstavničku mrežu u regiji koja podupire ovaj proces, imamo centar okupljanja u Bruxellesu i prva smo hrvatska institucija koja je profunkcionirala pri Europskoj uniji. Osim toga vide nas kao obrazovni centar europske komore za jugoistok Europe, a Europska poduzetnička mreža nalazi se u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Danas kad neki poduzetnik proda svoju robu u Srbiji ili BiH, misli da se to desilo samo po sebi. U tom kontekstu mislim da 230 milijuna kuna nije veliki proračun. Često se govori i o plaćama u HGK koje su daleko niže od prosjeka u gospodarstvu i javnoj upravi.