Bajka Hansa Christiana Andersena ‘’Snježna kraljica’’ prvi put će se u Hrvatskoj izvesti kao balet, i to kao koprodukcija dviju nacionalnih kazališnih kuća, u Splitu i Osijeku, gdje će praizvedba biti 16. veljače. Na glazbu Davora Bobića balet je koreografirao proslavljeni hrvatski baletni umjetnik Svebor Sečak koji će ujedno i režirati ovu predstavu.

Svebor Sečak rođen je 18. studenoga 1962. godine u Zagrebu, gdje je završio jezičnu gimnaziju i Srednju školu za klasični balet, u klasi Tatjane Lucić-Šarić. Usavršavao se u Sankt Peterburgu, na Akademskom učilištu Vaganova. Diplomirao je 2007. na Royal Academy of Dance u Londonu teoriju plesne edukacije, a u listopadu 2010. magistrirao na University of New England. Na istom je sveučilištu u rujnu 2015. završio doktorski studij. U svojim brojnim nastupima u HNK u Zagrebu i na gostovanjima bio je partner brojnim najvećim svjetskim balerinama te najistaknutijim hrvatskim kolegicama.

Od 1979. Sečak je sudjelovao u predstavama Baleta HNK u Zagrebu, u kojemu je u stalnome angažmanu od 1981. Od 2013. je predavač na Studiju baletne pedagogije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje je izvanredni profesor. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih se ističu dvije Nagrade hrvatskog glumišta, 2003. za najbolju mušku baletnu ulogu sezone za naslovnu ulogu u baletu ‘’Peer Gynt’’, te 2005. za najbolju mušku baletnu ulogu u baletu Hamlet.

NACIONAL: Balet ‘’Snježna kraljica’’ praizvest će se u HNK u Osijeku, a vi ste u ulozi koreografa i redatelja. O čemu se radi?

Velika je odgovornost, ali i zadovoljstvo postaviti praizvedbu baleta ‘’Snježna kraljica’’ za Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku na glazbu hrvatskog kompozitora Davora Bobića, pod ravnanjem maestra Stjepana Vugera. U hrvatskim baletnim ansamblima se domaća baletna djela poput ‘’Đavla u selu’ i ‘Licitarskog srca’’ već odavno ne izvode, a baleti na glazbu suvremenih domaćih kompozitora više su iznimka nego pravilo. Naravno, osječka baletna skupina nije u mogućnosti sama iznijeti takav projekt te pozdravljam odluku intendanata osječkog i splitskog HNK da uđu u koprodukciju putem projekta K-HNK Ministarstva kulture i medija, projekta koji omogućava koprodukciju i suradnju nacionalnih kazališta i indirektno potiče i domaće stvaralaštvo. Nadalje, ova predstava je moj pokušaj doprinosa opstanku i razvitku osječkog Baleta sa željom da se izbjegne ona amplituda po kojoj neumitno, po defaultu, nakon uzlazne linije slijedi silazna. Upravo zato ovaj je balet stavljen na repertoar nakon prilično uspješnog ‘’Orašara’’, kao i svojedobno ‘’Vragolasta djevojka’’ i prije toga ‘’Licitarsko srce’’ u mojoj koreografiji, kako bi se održao kontinuitet baletnih predstava i izbjegle oscilacije.

Današnji nukleus baletnog ansambla čine domaće snage pod vodstvom Vuka Ognjenovića, čiji bi broj svakako trebalo u budućnosti povećati u cilju daljnjeg razvoja baletne umjetnosti u Osijeku. U nadi da će i ova predstava barem malo podignuti svijest lokalnih vlasti o važnosti i atraktivnosti baletne umjetnosti, skrojio sam je imajući u vidu edukacijski segment i akademsku umjetničku kvalitetu, ali i pristupačnost i onoj vrsti publike koja se možda prvi put susreće s baletom. Crpeći iz klasičnog nasljeđa koristio sam se i nekim suvremenim tehnikama kako bi ova svevremena bajka bila atraktivna i današnjim generacijama.

NACIONAL: Kakav je osjećaj režirati, što vam je najizazovnije i koliko se režija razlikuje od koreografiranja?

Koreografirao sam brojne koreografije i režirao gala koncerte, ali u ovakvom projektu koreografija i režija idu ruku pod ruku. Imajući u vidu želju Uprave HNK Osijek, da napravim „klasičnu“ predstavu, kao koreograf odlučio sam da neoklasične koreografske sekvence koje se provlače kroz čitavu predstavu kombiniram s različitim etno izrazom u pojedinim brojevima, kao i naznakama suvremenog pokreta koji omogućava ekspresiju osjećaja bez pretjerane glume. Na taj način pokušao sam ostvariti sintezu plesa kao imitacije, forme i ekspresije sukladno jednom od današnjih post-postmodernih koncepata, transmodernizmu, koji revitalizira i modernizira tradiciju, a ne uništava je ili zamjenjuje.

U koreografskom izboru prema Susan Foster, odabir mi je prije svega bio mimesis te sam slijedio strukturu glazbe, kao i narativnu strukturu, pathos, u smislu ekspresije emocija, snoviđenja i bajkovitog ozračja kao i parataxis u manjoj mjeri, u odnosu videoanimacija, glazbe i događanja na sceni. Naime, za vizualni identitet je, uz kostimografa i scenografa Nevena Mihića, zaslužan prije svega Zdenko Bašić, čije animacije stvaraju čarobnu atmosferu. Tu sam se, kao redatelj, odlučio poslužiti još jednim post-postmodernim konceptom, a to je digimodernizam. Da citiram Alana Kirbyja: „U postmodernizmu smo čitali, gledali, slušali kao i prije. Danas telefoniramo, klikamo, stiskamo, surfamo, biramo, prebacujemo, pohranjujemo“. Tako je, u skladu s novim vremenom, i ova predstava dinamična, s brzom izmjenom slika te se često kombinira scenska postava s virtualnim digitalnim svijetom.

NACIONAL: Davor Bobić skladbu za ‘’Snježnu kraljicu’’ skladao je inspiriran Rusijom, točnije Sankt Peterburgom. I vi imate iskustva upravo s tim gradom, čega se najradije sjetite?

U kreiranju ovog baleta svakako mi je polazišna točka bila glazba kompozitora Bobića s kojim dijelim sličnu povijest školovanja u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Dok je on studirao glazbu u Kijevu, ja sam se usavršavao u Sankt Peterburgu. Što god danas mislili o tadašnjem društveno-političkom uređenju i ideologiji i sadašnjim geopolitičkim okolnostima, nesporno je da je tamo bilo svojevrsno vrelo kompozitora, baletnih umjetnika i koreografa koji su obilježili 20. stoljeće. U baletnom smislu govorimo o metodici Agrippine Vaganove koja je danas vjerojatno najutjecajnija u čitavom svijetu, kao i brojnim narativnim baletima koji su ostavili traga na Zapadu, primjerice ‘’Romeo i Julija’’ Sergeja Prokofjeva. Meni je Sankt Peterburg ostao u divnom sjećanju i donedavno sam ga rado posjećivao. Arhitektura, povijest, kazališta, muzeji, biblioteke, sve to je tamo fascinirajuće.

NACIONAL: Rusija je bila i ostala, kako ste rekli, prijestolnica baleta, pretpostavljam da taj status nije bilo lako očuvati. Što je potrebno da bi se balet očuvao kao dio kulturne baštine? Pretpostavljam da je dobra škola osnova svega.

Imate pravo, to je jedan od ključnih elemenata. Ruska škola, odnosno akademija, značajan je temelj na kojem gradim pedagošku i umjetničku karijeru kombinirajući je sa suvremenim postignućima i teorijama sa Zapada gdje sam zavšio studij baletne edukacije na Kraljevskoj akademiji za ples u Londonu. Također, završio sam i magistarski i doktorski studij na Sveučilištu Nove Engleske. Upravo spoj te ruske akademije s modernim tendencijama na Zapadu povijesno je odredio koreografske prakse. Naime, ako su koreografi Djagiljevih Ballets Russes gradili na nasljeđu ruskog carskog baleta otvarajući se modernim tendencijama, možemo izdvojiti tri paradigmatska primjera različitog pristupanja koreografiji koja ostaju utjecajna i danas. To su: Balanchine koji je ogolio vokabular i sintaksu klasičnog baleta kao tematiku svojih koreografija te je zbog toga u isto vrijeme bio moderan i neoklasičan; Fokin koji je sintetizirao pantomimu i ples u pokret i izražajnu gestu te Nižinski koji je gotovo sto godina ispred svog vremena radio balete lišene baletnog vokabulara, što je postala praksa nekih suvremenih koreografa tek u skorije vrijeme. Dakle, ruska je škola stvorila brojne tradicije i konvencije na koje se i danas mnogi oslanjaju.

Sečak je predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako se tu uklapa Hrvatska sa svojim plesnim školama, akademijom, s općenito kulturom baleta?

Prije desetak godina upotpunili smo obrazovnu vertikalu Studijem baletne pedagogije na ADU, ali problem je u baletnim školama, prije svega zagrebačkim koje su devastirane potresom i koje trebaju nove prostore i uvjete primjerene 21. stoljeću. Dolaze novi izazovi: Hrvatska kao članica Europske unije, nacionalna kazališta koja postaju transnacionalna, potreba očuvanja autohtonih kultura i tradicija te otvaranje novim tendencijama i filozofijama kao integrativnom faktoru diljem svijeta, kao i potreba da se u isto vrijeme pripada međunarodnoj zajednici i bude svoj, različit. Stupanjem na snagu novog Zakona o kazalištima u ožujku 2023. dolazi do paradigmatskih promjena u hrvatskom baletu. Odlaskom brojnih domaćih plesača u mirovinu raspisane su međunarodne audicije i hrvatski je balet u nacionalnim kazalištima u Zagrebu, Splitu i Rijeci u potpunosti otvoren međunarodnom tržištu kao niti jedna druga grana umjetnosti u Hrvatskoj, što podiže kvalitetu ansambala, ali donekle stavlja u nepovoljan položaj domaće mlade plesače koji većinom nisu spremni konkurirati na međunarodnom tržištu odmah po završetku školovanja.

NACIONAL: Spomenuli ste Zakon o kazalištu. Predsjednik ste Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika te ste se kao pregovarač prije dvije godine izborili za bolji položaj baletnih umjetnika u radnom zakonodavstvu. Gdje su bili najveći problemi i što ste uspjeli izboriti?

Nadležni su odlučili ansamble podmladiti i napraviti generacijsku smjenu, pa smo nakon dugih pregovora izborili mogućnost odlaska u mirovinu po posebnim propisima, sukladno stažu osiguranja s povećanim trajanjem. Također, regulirana su radna prava zaposlenih baletnih plesača.

NACIONAL: Koliko je važno da se plesač osjeća sigurno, zaštićeno? Utječe li to na njihov rad, vježbe, izvedbe?

Možda u mladosti ne, jer mladi plesač žudi za nastupima, ali vrijeme brzo prolazi i svaki neregulirani status dolazi na naplatu.

NACIONAL: Kakav je osjećaj gledati plesače da plešu onako kao ste vi zamislili?

Odličan, iako često svoje zamisli moram podrediti mogućnostima plesača.

NACIONAL: Svima je poznata Andersenova priča ‘’Snježna kraljica’’, ali koliko se često postavlja na scenu, kakva su vaša iskustva?

‘’Snježna kraljica’’ postavljena je u nekoliko baletnih verzija u svijetu, ali ovo je naša originalna praizvedba. Pratimo prilagođenu priču o dvoje mladih, Gerdi i Kayu, čije se prijateljstvo pretvara u ljubav, o njegovoj izdaji zbog fascinacije fatalnom Snježnom kraljicom, o Gerdinu arhetipskom putovanju heroine te o pobjedi ljubavi i sretnom završetku koji dočekuju bogatiji za životno iskustvo koje je učvrstilo njihovu ljubav. Libreto prati jednostavno, linearno ispričanu Andersenovu bajku prilagođenu plesnom izrazu. Još je Balanchine izjavio da u „baletu nema punica“, referirajući se na to da je poželjno pojednostavniti literarni predložak kako bi fabula bila jasna i pogodna za koreografiranje, odnosno baletnu scensku postavu.

‘Prije desetak smo godina upotpunili obrazovnu vertikalu Studijem baletne pedagogije na ADU, ali problem je u baletnim školama, prije svega zagrebačkim koje su devastirane potresom’

NACIONAL: Na čemu ćete inzistirati kao redatelj i koreograf, što vam je u fokusu u ovoj produkciji?

Uz sve navedeno, inzistirat ću na pravilnom, akademski artikuliranom pokretu, koliko god to plesači mogu savladati. Joan Acocella kaže: „Klasičnome umu ništa nije neobično i sve je spoznatljivo; jedino što nije sve podnošljivo.”

NACIONAL: Cijeli život ste u baletu, uskoro će biti 45 godina vašeg rada, prošli ste doslovno sve stepenice, od plesača, solista, preko prvaka, nacionalnog prvaka, pa do koreografa i predavača na Plesnoj akademiji. Zašto vas balet toliko privlači da se njime na različite načine bavite cijeli život?

Balet je moj životni poziv i bavim se njime holistički, u izvedbenom, autorskom, pedagoškom i akademskom, kao i organizatorskom i svakom drugom smislu.

NACIONAL: Što učite svoje studente i što vi od njih učite?

Kao dekan Akademije za ples u Ljubljani i izvanredni profesor na Studiju baletne pedagogije pri ADU u Zagrebu te redovni član Europske akademije znanosti i umjetnosti često ponavljam da je akademski znanstveni pristup od velike važnosti za shvaćanje novih tendencija u plesnoj edukaciji, baletnoj umjetnosti i plesu u generičkom smislu. Plesna umjetnost se proučava iz više analitičkih perspektiva koje prelaze osnovne plesne metodike, tehničke vještine i linearnu povijest plesa te uključuju antropološke, filozofske, psihoanalitičke, semiotičke, društveno-političke, feminističke i spolne perspektive, kao i kineziologiju, anatomiju i psihologiju u kontekstu sigurne prakse. Moji studenti su često umjetnici iz prakse, s velikim iskustvenim znanjem, pa sam i ja otvoren za njihove ideje i razmišljanja.

NACIONAL: Što vas najviše veseli kad je balet u pitanju? Rad na sceni kao koreograf ili redatelj, predavač ili borba za prava plesača?

Najljepše je plesati, ali ti su dani iza mene.

NACIONAL: Što je najvažnije da bi neki plesač bio odličan? Mnogi su dobri, ali samo su rijetki odlični.

Mora se poklopiti puno faktora, od predispozicija, talenta, zdravlja, karaktera, ustrajnosti, škole, odnosno dobrih pedagoga, kasnije umjetničkih rukovoditelja ansambala u kojim plešete i koji vas razumiju i podržavaju, koreografa s kojima radite i još puno toga. Naravno, treba imati i sreće. Najvažnije što sam primijetio je to da se vrhunski plesači trude biti bolji od sebe, ne od drugih.