Profesorica Nada Zgrabljić Rotar, stručnjakinja za medije s dugogodišnjim iskustvom rada u znanstvenoj zajednici i bogatim uredničkim iskustvom, trideset godina je glavna urednica znanstveno-stručnog časopisa za novinarstvo i medije Medijska istraživanja / Media Research. Časopis je indeksiran u Scopusu, bibliografskoj i citatnoj bazi podataka o znanstvenim i stručnim izvorima iz cijeloga svijeta koja pokriva sva područja znanosti. Profesorica Zgrabljić Rotar dobila je ponudu da proda svoj časopis za 100 tisuća dolara. Takve su ponude dio sve izraženijeg trenda komercijalizacije znanosti kroz ogromna izdavačka carstva koja ostvaruju profit od publiciranja znanstvenih radova znanstvenicima koji za to dobro plaćaju. Radovi se objavljuju brzo, još brže recenziraju, a znanstvena kvaliteta ostaje neprovjerena i upitna. To je biznis svjetskih razmjera.

U znanosti se gomilanje takvih objavljenih radova bez znanstvene kvalitete i vrijednosti, naziva znanstvenim smećem. Smisao postojanja jakih časopisa je upravo u tome da budu čuvari znanstvene ekologije i kroz sustav dobre anonimne recenzije spriječe i smanje zagušenje znanosti takvim otpadom. Izdavački konglomerati, od kojih neki broje i nekoliko stotina znanstvenih časopisa, dobro posluju i rado se šire tako što kupuju po svijetu već etablirane časopise iz različitih disciplina.

NACIONAL: Od koga ste primili ponudu da prodate Medijska istraživanja i kako ste na nju odgovorili?

Riječ je o ponudi neke kineske izdavačke kuće sa sjedištem u Londonu. Prilično zbrkanoj. Nisam uopće odgovorila. Bila sam, naravno, prilično podozriva i nimalo oduševljena. U stvari je riječ o sasvim običnoj poslovnoj ponudi kineskog izdavača koji širi svoj posao, a ima, kako navodi u ponudi, četiri časopisa u bazi Scopus, koja indeksira znanstvene i stručne izvore iz cijeloga svijeta te pokriva sva područja znanosti. Izdavač želi i dalje otkupljivati takve časopise jer na njima zarađuje. Vjerujem da je ponudu poslao i drugim izdavačima. Zainteresirani će mu prodati svoje časopise.

NACIONAL: Kolika je financijska korist od kupovine znanstvenih časopisa s obzirom na to da je kupac za časopis – konkretno, vama za Medijska istraživanja – spreman dati 100 tisuća dolara?

Časopisi su takvim kompanijama strojevi za proizvodnju novca. Tu se autorima objavljuju svakakvi radovi za „dobar“ novac. Objavljivanje ide brzo i lako. Časopis, odnosno izdavač, dobije novac, a autor objavljeni rad potreban za znanstveno napredovanje. To je biznis koji cvate! Ima više takvih izdavača. Poznat je MDPI – Multidisciplinary Publishing Institute – veliki kineski izdavač koji trenutno ima više od 450 znanstvenih časopisa. Uredništva se nalaze u raznim zemljama, od Grčke do Južne Koreje, a vidljivost tih časopisa je dobra i sve je na internetu. Pokrivaju područja od časopisa za gljive, preko medicinskih naslova i časopisa za novinarstvo i medije do časopisa za turbostrojeve. Sve znanstvene discipline su pokrivene, za znanstvenike iz raznih područja. Taj izdavač je često uvršten na listu predatorskih časopisa.

NACIONAL: Što su to predatorski časopisi?

Tako se nazivaju izdavači, odnosno časopisi, koji zloupotrebljavaju potrebu znanstvenika da objavljuju znanstvene radove. Oni se ne pridržavaju etičkih i profesionalnih standarda znanstvenog publiciranja te su, prije svega, usmjereni na profit. U njima prolaze plagijati, necitiranje izvora, prepisivanje dijela članka, knjige ili rezultata nečijeg istraživanja kao i drugi oblici intelektualne krađe. Institut recenzije izostaje ili je formalan, znanstvena vrijednost članaka neprovjerena, ali autori plaćaju da budu objavljeni bez obzira na sve to.

NACIONAL: Jesu li Kinezi jedini poduzetnici koji tako kupuju znanstvene časopise?

Kinezi su samo poslovni ljudi koji u ovom slučaju rade posao koji mi sa svog gledišta smatramo štetnim za znanost. Ali nije to ono što nas treba brinuti. Mnogo je važnije pitanje kako ćemo mi odgovoriti na tu ugrozu. Hoćemo li prepoznati problem i odlučiti nešto učiniti da se smanje posljedice? Jer potpuno izbjeći posljedice takvog podrivanja znanosti neće biti moguće. A posljedice će biti velike! Osim što se iz znanstvenog sustava odlijevaju velike količine javnog novca takvim predatorima, bit će i dugoročnih, nevidljivih, ali nepopravljivih šteta: u znanstvena zvanja na fakultetima birat će se manje kompetentni profesori izabrani na temelju takvih radova, znanstvena istraživanja će stagnirati, bit će manje ozbiljnih projekata i manje novca za njih. Ukratko, ta će nam praksa štetiti i u znanstvenom i u financijskom smislu.

NACIONAL: U kojoj mjeri naši znanstvenici participiraju u objavljivanju svojih radova u, kako kažete, znanstveno suspektnim časopisima kineskih „tvornica novca“? Je li to poznato, je li to moguće izračunati?

Prema istraživanju koje je objavio naš ugledni znanstvenik Valerije Vrček, smatra se da je u 2023. godini kod tih izdavača objavljeno više od 2000 radova iz Hrvatske. Ako je u prosjeku izdavaču plaćeno po 2000 eura po radu (a tarifa je i puno viša), dolazimo do milijunskog iznosa koji je otišao samo iz naše zemlje. Paradoks je da što je zemlja siromašnija, to više je tamo objavljeno takvih radova. Istočna Europa participira bitno više od razvijenih zemalja zapadne Europe, u omjeru otprilike 30 prema pet posto. Također, bolja sveučilišta su manje prisutna u tim časopisima od onih manje dobrih.

‘Ovakvi su časopisi strojevi za proizvodnju novca. Autorima se brzo i lako objavljuju radovi za novac. Časopis dobije novac, a autor objavljeni rad za znanstveno napredovanje. To je biznis koji cvate!’

NACIONAL: Ima, dakle, znanstvenika s naših sveučilišta koji objavljuju radove uz plaćanje kineskim časopisima i tako si osiguravaju zaposlenje i napredovanje?

I kod nas vrijedi pravilo: što bolje sveučilište to manje autora takvih članaka. Na najuglednijim sveučilištima u svijetu kao što su, primjerice, Yale, Harvard i Stanford, njihov broj je zanemariv. Sve ovisi o tome koliko je znanstvena zajednica prepoznala taj problem, odnosno, koliko ga uopće želi riješiti. Kod nas se još uvijek previše zatvaraju oči pred tim problemom, a razlozi nisu samo osobne prirode nego i strukturne. Naime, koliko pojedinci žele brzo i lako napredovati, toliko i nova sveučilišta trebaju hitno kadrove za nastavu kad akreditacija „visi za vratom“. U regularnom procesu objavljivanja, kad je riječ, primjerice, o Medijskim istraživanjima, to ne može biti brzo jer časopis izlazi dvaput godišnje, u lipnju i prosincu, a svaki rad prolazi dvije kompetentne anonimne recenzije i recenzente se ne može natjerati da rade brzo kao u „instant“ časopisima.

NACIONAL: Što još smatrate mogućim napretkom u rješavanju tog problema? Koji još važan čimbenik možda tu može učiniti više?

Treba poraditi na znanstvenoj ekologiji, poticati vrijedne znanstvene časopise sa sustavom ekspertne recenzije i podržavati njihovo osnivanje u svim znanstvenim disciplinama kako bi naši znanstvenici imali što više publikacija za objavljivanje. Trebalo bi, također, jasno definirati koji se radovi računaju za izbor. Radovi objavljeni u časopisima kineskih izdavačkih kuća gdje se objava plaća, ne bi se smjeli uzimati u obzir. Ministarstvo znanosti i obrazovanja treba unaprijediti svoju politiku prema znanstvenim časopisima. U ovih trideset godina nije se to promijenilo nabolje, već nagore. Ozbiljne znanstvene zajednice tu usmjeravaju poseban fokus. Institucionalna, formativna i memorijska uloga znanstvenih časopisa ne može se ničim zamijeniti. Medijska istraživanja potaknula su istraživanja o medijima i novinarstvu te omogućila objavljivanje rezultata u jednom umjesto u raznim književnim časopisima. Definirali smo za autore standarde članaka i uveli sustav recenzije. Kroz uvid u objavljenih šezdesetak brojeva, istraživači i studenti mogu dobiti uvid u promjene znanstvenih interesa. Komunikacijsku ulogu Medijska istraživanja ostvaruju na domaćim i međunarodnim konferencijama. S obzirom na sve to, zaključujem da potpora znanstvenim časopisima nije dovoljna. Postoji stanovita nezainteresiranost u institucijama i tijelima kojima to ne bi trebala biti samo dužnost nego i posebna briga.

NACIONAL: Jeste li pokušali surađivati s institucijama i organizacijama kojima bi to trebalo biti u interesu?

Kad sam pokretala časopis 1995., predlagala sam Fakultetu političkih znanosti da bude izdavač, ali nisu imali povjerenja u projekt, smatrali su da nema kritične mase autora. Ipak sam se odlučila za taj projekt jer sam smatrala da kritičnu masu treba stvarati, da se medije mora istraživati te o tome pisati na znanstveni način i da je to vrijedno truda.

Nudila sam izdavanje i Hrvatskom novinarskom društvu, ali je tadašnji predsjednik rekao da oni imaju časopis Novinar i da im je to dovoljno. Na kraju sam sa svojim kolegama, osnivačima i prvim urednicima, odlučila krenuti s časopisom Medijska istraživanja u privatnoj nakladi.

NACIONAL: Tko financira Medijska istraživanja i o kolikim sredstvima je riječ?

O neusporedivo manjim nego što je 100.000 dolara. Do prije dvije godine časopis je financiralo Ministarstvo znanosti. Za dva broja godišnje primali smo potporu prosječno od oko pet do šest tisuća eura, tadašnjih oko 40 tisuća kuna. Dio troškova pokrivao je izdavač – Naklada medijska istraživanja. Od prije dvije godine vrijede pravila Europske unije prema kojima potporu za časopise mogu primati samo instituti, fakulteti i udruge. Mislili smo da više nećemo moći izlaziti. Autorima čiji su radovi dobili dvije pozitivne recenzije objasnili smo situaciju. Mogli smo ili prestati izlaziti ili naplaćivati objavu radova. Svi su se autori složili da sami financiraju broj. U svakom broju objavljujemo u prosjeku pet radova pa je potreban iznos po članku 600 eura. No taj novac nije naša zarada, nego prihod da bi časopis opstao. Izostanak potpore pokazao je da nikoga nije briga ako se jedan časopis s tradicijom i međunarodnom vidljivošću ugasi. I nikome nije bilo važno gdje će ti autori objavljivati i gdje će stjecati iskustvo komuniciranja s recenzijama. Kao nekomercijalni časopis s otvorenim pristupom, od 2000. godine dostupni smo na Hrčku, centralnom portalu koji na jednom mjestu okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise koji nude otvoreni pristup svojim radovima. Bilježimo više od 1.500.000 posjeta što pokazuje da smo korisni i studentima i znanstvenicima, i domaćim i stranim.