Ove godine se obilježava 25 godina od pokretanja znanstveno stručnog i kulturološkog časopisa Medijska istraživanja, koji je inicirala i uređuje ga već 25 godina Nada Zgrabljić Rotar. Osnovni ciljevi časopisa su razvoj teorije novinarstva u Hrvatskoj i propitivanje medijske politike i regulative te političke, ekonomske i kulturne uloge medija u društvu, kao i odnosa između medija i društva na lokalnoj i na globalnoj razini, utjecaja novih tehnologija na masovnu medijsku komunikaciju i društvo te utjecaja medija na političku kulturu i razvoj civilnog društva.

Tijekom devedesetih godina Nada Zgrabljić Rotar je bila aktivna u programu HRT-a, da bio potom u svom magistarskom radu analizirala radijski informativni žanr kao suvremeni ritual, a u doktoratu je istraživala dijalog kao govorni žanr u radijskom programu. Godine 1995. pokrenula je znanstveni časopis Medijska istraživanja koji je dao veliki doprinos razvoju komunikacijske discipline u Hrvatskoj, da bi se potom potpuno posvetila znanosti i s Hrvatskoga radija otišla na Sveučilište u Zadru te zatim na Sveučilište u Zagrebu. Objavila je brojne znanstvene radove i osam autorskih i suautorskih knjiga, među kojima i knjige „Masovni mediji i digitalna kultura“, „Medijska pismenost i civilno društvo“ i „Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija“. Bila je vanjska članica Odbora za informatizaciju, informiranje i medije Hrvatskoga sabora, potpredsjednica Upravnoga vijeća HINA-e i predsjednica Programskoga vijeća HRT-a. Članica je Vijeća za kazalište, film, radio i televiziju HAZU-a, a danas kao umirovljena profesorica predaje na privatnom sveučilištu Vern.

NACIONAL: Prije 25 godina pokrenuli ste časopis Medijska istraživanja s ciljem razvijanja medijske kulture i praćenja utjecaja medijske politike na društvo. Jesmo li se kao društvo medijski razvili u ovih 25 godina ili smo nazadovali?

Medijski smo se razvili u smislu da je komunikacijska tehnologija napredovala i donijela nam nove vrste medija, nove oblike medijskog komuniciranja i nove probleme. Medijska scena nikada nije bila bogatija i raznovrsnija nego što je danas, ali tempo proizvodnje i konzumacije medijskih sadržaja sve je brži i zahtjevniji. Teoretičari govore o informacijskoj anksioznosti kao o novoj vrsti strahova današnjeg čovjeka koji živi u stalnoj nesigurnosti da će propustiti nešto važno u tom moru svakojakih informacija, ali i u strahu od zahtjeva koje nameću nove tehnologije. U tom smislu smo se razvili, a ako trebam reći jesmo li sve to uspjeli učiniti društveno korisnim alatima koji će nam demokratizirati i ojačati zajednicu, onda mislim da nismo. Za to se treba pobrinuti obrazovni sustav i uvesti građanski odgoj i medijsku pismenost za sve generacije, a potrebni su širi napori kroz razne javne politike.

NACIONAL: Koji su najveći problemi u medijskom poduzetništvu i djelovanju medija bili 1995. godine, a koji su danas?

Tih godina je sve bilo malo sirovije i žešće, a danas je sve u pitanjima vlasništva malo sofisticiranije i umreženije u složene poslovne odnose. Mediji su tada djelovali pod nadzorom međunarodne zajednice koja je nadzirala poštovanje slobode govora i slobode novinarstva, što je prisiljavalo političke strukture da dopuste medijima da rade svoj posao i kad im neki novinari nisu bili po volji. Danas nemamo baš neki ugled u međunarodnoj zajednici kad je riječ o medijima. U svakom slučaju, mediji kao što su bili Radio 101 ili Feral Tribune danas ne postoje, a vjerojatno ne bi ni mogli postojati, što znači da politički još nismo spremni za stvarnu slobodu govora.

NACIONAL: I sami ste napisali brojne knjige posvećene medijima i predajete studentima o medijskoj kulturi. Jesu li nove generacije medijski pismenije ili su razvoj novih tehnologija i veća dostupnost medija tu medijsku pismenost na neki način unazadili?

Mladi ljudi su danas informacijski pismeniji nego ijedna generacija prije, količina informacija koja je njima svakodnevno dostupna na raznim platformama i u raznim medijima je impresivna i smatram da su oni u tom smislu sretna generacija.

NACIONAL: A koliko je takva dostupnost informacija omogućila i veće znanje?

Tehnička spretnost i količina informacija nisu isto što i znanje. Baš zato što žive u svakodnevnom informacijskom preobilju, potrebna im je edukacija o medijima, o medijskim sadržajima, medijskoj etici, medijskim utjecajima, medijskim slobodama, ljudskim pravima. Iz svoga iskustva mogu reći da ih te teme zanimaju jer im je medijsko obrazovanje neophodno i za privatni i za poslovni uspjeh. Utopijski gledano, medijsku pismenost bilo bi najbolje uvesti kao obavezan predmet na sve fakultete svih znanstvenih disciplina. Medijska pismenost može pomoći mladim ljudima da kritičnije koriste medije i da bolje razumiju odnose moći u medijima.

NACIONAL: Kako biste opisali stanje u hrvatskim medijima danas? Što možete pohvaliti, a što pokuditi?

U našim je medijima previše nekvalitetnih, komercijalnih sadržaja, što je vrlo štetno za kulturni razvitak društva u cjelini. Uz brojne sapunice i mi smo, kao i mnoge druge zemlje koje se ne brinu o svome gledateljskom dostojanstvu, žrtve tzv. superstrukturirane zabave raznih milijunaša, masterchefova, farmi, gospode savršenih. Te jeftine franšize sada su možda medijima isplative, ali dugoročno gledano, skupo će nas koštati jer je to, u kulturnom smislu, otrov. To bi se trebalo moći regulirati na razini društvene odgovornosti koju prilikom dodjele koncesije za emitiranje preuzima svaka televizija. A kada naše televizije počnu proizvoditi kvalitetan domaći zabavni program, odmah ćemo ih pohvaliti!

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je Ministarstvo kulture odlučilo preuzeti brigu o medijima, zbog čega se i preimenovao u Ministarstvo kulture i medija?

Nije mi sasvim jasan razlog zbog kojeg se Ministarstvo kulture preimenovalo u Ministarstvo kulture i medija, a mislim da bi to svim građanima i svim medijskim osobama trebalo biti jasno i dobro iskomunicirano. Ovako djeluje doista neobično i neki već govore da je to Orwellovo Ministarstvo istine na naš način! Ministarstvo kulture je i do sada bilo zaduženo za medije pa sad ne znam što je novo i što se sad promijenilo, a drugo – Ministarstvo kulture, koliko se meni čini, ne raspolaže uopće potrebnom logistikom za ozbiljno bavljenje vrlo složenim i zahtjevnim sustavom medija na hrvatskoj sceni, odnosno potkapacitirano je za taj posao u kadrovskom smislu, a vjerojatno i na neke druge načine. Voljela bih da nisam u pravu, ali vidjet ćemo.

NACIONAL: Je li dobro ili loše da se ministarstvo bavi medijima u državi? Čemu bilo kakva kontrola ako su mediji nezavisni?

Ma ne, nije to dobro! Ministarstvo ne smije glumiti majku pod čije se skute dolaze sakriti male tužibabe. Uloga vlasti jest omogućiti medijima slobodno djelovanje u okviru kvalitetnih medijskih zakona. U tim zakonima mora osigurati kvalitetan i politički neovisan regulatorni sustav koji će, neovisno o političkim, ekonomskim ili drugim interesima, nadzirati kako mediji ispunjavaju svoje preuzete obaveze na temelju kojih su dobili dopusnicu ili koncesiju za emitiranje. Sve drugo treba biti problem i pitanje samoregulacije unutar novinarske profesije. Novinarsku profesiju treba jačati svim mogućim sredstvima i štititi od politike. NACIONAL: Ima li u današnjem hrvatskom medijskom prostoru cenzure?

Postoji nešto što se zove „cenzura u demokraciji“, što znači da se javna komunikacija ne nadzire samo u autoritarnim državnim sustavima, nego svuda i uvijek. Uvijek postoje ljudi ili skupine koje žele nadzirati i ponekad zabraniti objavu nekog djela, članka, neke vijesti ili informacije. Pitanje je samo koliko je društvo demokratski konsolidirano, koliko su institucije kvalitetne, koliko su mediji neovisni, a novinarstvo slobodno. Dakle, možemo zaključiti da cenzura, u različitim oblicima, kod nas postoji.

NACIONAL: Bili ste neko vrijeme predsjednica Programskog vijeća HRT-a. Kako biste danas ocijenili rad HRT-a i program javne televizije?

Mislim da se HRT tek treba transformirati u javni servis, da mora zastupati interese građana i stavljati ih ispred moći i interesa društvenih elita te da u svim segmentima financijskog, poslovnog i proizvodnog procesa mora biti transparentan za javnost. Treba ulagati više u osvježenje programa i proizvodnju raznovrsnih sadržaja i žanrova u skladu s potrebama građana novoga vremena i u skladu s kreativnim mogućnostima neovisnog audiovizualnog sektora u Hrvatskoj. Svakako bi trebalo ograničiti sadašnju prekomjernu isporuku standardiziranih političkih sadržaja i političara u programu. Posebno ću naglasiti da HRT treba biti odgovoran javnosti koja ga financira i da Programsko vijeće koje zastupa javnost ne smije biti samo formalne prirode i bez učinka na program i na urednike. Javni medijski servis razlikuje se od komercijalnih medija po tome što ima veću odgovornost prema državi, kao i veću odgovornost prema javnosti i prema novinarskoj profesiji. Istovremeno, javni servis nema odgovornost prema interesnim i klijentelističkim skupinama, elitama raznih vrsta i oglašivačkom lobiju. Što se programa tiče, ne bih mogla točno komentirati jer vrlo rijetko pratim program HRT-a, kao i drugih televizija, s obzirom na to da rijetko nalazim nešto za sebe.

NACIONAL: Zašto, po vašem mišljenju, u protekle četiri godine svog mandata ministrica Obuljen Koržinek još uvijek nije donijela zakon o HRT-u koji se toliko željno iščekuje?

O tome mogu samo nagađati jer javnost o tome, kao i o mnogim drugim stvarima kod nas, vrlo malo zna iako je riječ o javnom servisu koji se tiče upravo javnosti.

NACIONAL: Kako komentirate prijedlog Zakona o elektroničkim medijima? Na što bi, po vašem mišljenju, trebalo staviti naglasak?

Zakon o elektroničkim medijima kakav je bio do sada nije zadovoljavao potrebe medijskog sustava koji je nastao nakon pojave interneta, uloge koju je internet odigrao u razvoju medija, kao i uloge koju u konvergiranom medijskom prostoru imaju telekomunikacije.

Novi mediji nastali na internetskoj platformi, donijeli su promjene u sadržajima, u organizaciji poslovanja, u ekonomskim načelima poslovnih aranžmana i prije svega u položaju korisnika medija. Ta situacija je složenija nego što je ikada bila i nužna je regulativa, koja u našem zakonu, naravno, nužno slijedi direktive EU-a odnosno pozitivnih praksi na međunarodnom medijskom tržištu.

NACIONAL: Na što bi onda, po vašem mišljenju, trebalo staviti naglasak?

Moje je mišljenje da se ovim zakonom naglasak treba staviti na obaveze medijskih nakladnika koje su preuzeli prilikom dobivanja koncesije. Kad je riječ o televiziji, to su obaveze koje definiraju vrste i količinu pojedinog programa, žanrova, zemalja podrijetla i raspored emitiranja. Također je važno da se u dijelu domaćeg programa angažiraju domaći nezavisni medijski kreativci i producenti u raznovrsnim kulturnim i obrazovnim žanrovima, a ne samo u sapunicama. Za našu malu zemlju to nije samo kulturološko nego i važno ekonomsko pitanje. Ovaj zakon će biti dobar ako bude osigurao veća prava slabijim skupinama korisnika kao što su hendikepirane osobe, djeca i maloljetnici. Agencija za elektroničke medije odnosno Vijeće za elektroničke medije, kao najvažniji naš regulator, mora biti politički nezavisno tijelo i treba imati ovlasti i obavezu monitoringa.

NACIONAL: Fake News ili lažne vijesti termin je koji je unazad par godina postao dominantna tema gotovo svih razgovora i rasprava o medijima. Kako se uopće dogodilo da su odjednom lažne vijesti preplavile svjetsku medijsku scenu?

Lažne vijesti ili medijske dezinformacije dio su problema novog medijskog okružja koje je nastalo na platformi interneta. Riječ je o novim medijima i mrežama na kojima nema urednika kao u tradicionalnim medijima pa sadržaji ne prolaze urednički filter. Sadržaji se mogu plasirati iz bilo kojeg izvora, anonimno, tendenciozno i zlonamjerno te mogu biti od velike štete za neke sustave i države. Teško je ući u trag proizvođača takvih vijesti, ali nije nemoguće jer se i u tom smjeru tehnologija razvija. U Medijskim istraživanjima smo ove godine već objavili članak o primjeni blockchain tehnologije u medijskoj ekologiji. Autori se, uz ostalo, bave pitanjima može li i kako blockchain tehnologija pridonijeti suzbijanju lažnih vijesti, govora mržnje i skrivene propagande, odnosno pridonijeti potvrdi identiteta izvora koji je takav sadržaj kreirao i poslao. Internet jest po svojoj prirodi anoniman, ali neće biti sredstvo zla. Vjerujem da će tehnologija napredovati u tom pravcu.

NACIONAL: Nekako paralelno je na društvenim mrežama i portalima, prvenstveno kroz komentare, rastao govor mržnje. Koliko je tehnologija, omogućivši slobodu medija, istovremeno postala platforma koja je mnogima omogućila nesmetan govor mržnje?

Komentari su jedan važan dio građanskog novinarstva. To je participacija građana u javnoj medijskoj komunikaciji, interaktivna suradnja s novinarima ili s drugim članovima zajednice. U demokratskom smislu to je mogućnost za deliberativnu raspravu, razmjenu mišljenja i javno argumentiranje ili propitivanje. Nažalost, u komentarima građana na portalima često se mogu pročitati vulgarizmi, vrijeđanje, omalovažavanje i ponižavanje novinara i drugih ljudi. Tu i tamo, nažalost, ima i govora mržnje. Ti koji pišu koriste svoju anonimnost za primitivnu komunikaciju, a nažalost i neki portali ponekad koriste te prostačke komentare kako bi bili zanimljiviji i čitaniji. Komentara u kojima se može iščitati govor mržnje nema puno, ali ostavljaju težak trag i odjekuju bolno u javnosti. Jedno respektabilno doktorsko istraživanje koje je obuhvatilo 24.000 komentara na tri hrvatska portala, pokazalo je da ima 0,5 posto govora mržnje prema određenoj skupini ili pojedinoj osobi zbog nekog njezina određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, nasilja i raspirivanja postojeće mržnje. To je otprilike definicija govora mržnje. Ostalo se može nazvati govorom iz mržnje, uvredljivim govorom i slično.

NACIONAL: Postoji li način da se to ikako zakonski regulira?

Novi zakon o elektroničkim medijima tražit će od nakladnika uklanjanje takvih tekstova, što nije najsretniji način uplitanja države u uređivačke slobode i slobodu govora. Time se uljepšava slika javnog govora, koja je takva kakva jest, nažalost. Ljudi koji tako misle i govore neće nestati iz našega društva ako se izbriše njihov komentar ispod nekog članka. Ti ljudi ostaju i naći će možda neki drugi način da iskažu svoje mišljenje. Bolje je kad čitatelji sami komentiraju taj govor mržnje na nekom portalu i osuđuju ga, što jako dobro čine. Moramo podizati ukupnu kulturu demokracije i javnog dijaloga, primjerice, građanskim odgojem mladih, više raditi na tome.

NACIONAL: Zašto je percepcija novinara u društvu sve lošija, a novinari sve potplaćeniji i u sve lošijoj poziciji?

Naše vrijeme je vrijeme spektakla i zabave, mediji su preplavljeni takvim sadržajima jer time ostvaruju najveći profit. Novinarstvo je proglašeno neisplativim, skupim dijelom programa, a novinare se tjera da budu što je više moguće zabavni i atraktivni. Ozbiljno novinarstvo sve je rjeđe, a češće se približava zabavi i žanrovima infotainmenta.

Kako kaže McChesney u svojoj kritici političke ekonomije suvremenih medija, izvjesni američki ekonomski stručnjaci su novinarstvo opisali kao „industriju koja najbrže nestaje“ i kao „posao u kojem se najteže zarađuje“. Nije, dakle, riječ o tome da novinara ima manje, da su manje profesionalni ili manje odani svome pozivu, nego se radi o tome da ih medijska industrija marginalizira jer ne donose dovoljno profita ili barem ne toliko kao zabava. Uz to, tu je i problem s nabujalom oglašivačkom industrijom koja je kompatibilna sa zabavom. Oglašivači i agencije zasipaju medije materijalima i osobama koje nameću u programe. Sve je to štetno za identitet novinarske profesije.

NACIONAL: Zašto se onda status novinara koji je zakonski zaštićen ne provodi u djelo, nego su novinari i dalje najčešća meta brojnih povrijeđenih ega političara, vlastodržaca i sumnjivih poduzetnika?

Država ne skrbi dovoljno za novinare, dopušta da poslodavci i medijski vlasnici ne poštuju zakone koji štite novinare i da se novinari sudski progone.Građani trebaju kvalitetne novinare i kvalitetno novinarstvo jer bez toga nema zdravog društva. Ali kvalitetno novinarstvo, kako je rekao Ben Bagdikian, traži kvalitetne institucije, institucije koje ljudi na vlasti ne samo poštuju nego ih se i plaše. Sad da okrenemo pilu naopako – mogu li novinari iznaći snage da se u našem društvu izbore za takve institucije? Da bi njima i svima nama bilo bolje.