KOSTIMOGRAFKINJA TEA BAŠIĆ ERCEG

“Snježna kraljica’’ klasična je bajka Hansa Christiana Andersena objavljena još davne 1845., a u zagrebačkom kazalištu Trešnja bit će uprizorena u dramatizaciji hrvatske književnice Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića. Fabula prati čudesno putovanje hrabre djevojčice Gerde koja je spremna učiniti sve kako bi pronašla svoga prijatelja Kaya koji je netragom nestao. Na tom putu pomažu joj i ljudi i životinje, a na kraju stiže do Sjevernog pola kako bi spasila svoga prijatelja kojeg je začarala Snježna kraljica, dokazujući tako da su snaga ljubavi i pravoga prijateljstva najviše što čovjek može imati. Kostimografkinja predstave Tea Bašić Erceg dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Na što ste obratili pozornost u predstavi?

Bitan je svaki kostim i svaki detalj te svemu pridajem jednaku pozornost i značaj. Ako moram nešto istaknuti, onda su to unikatna oglavlja koja sam vlastoručno izradila za ovu predstavu i na čiju sam izradu utrošila puno vremena i truda.

NACIONAL: Na što bi se trebalo posebno paziti kad je riječ o kostimografiji za predstavu za djecu?

U današnjem svijetu masovne produkcije crtića i videoigrica teško je pridobiti pozornost djece, pa smatram da kostimi moraju biti vizualno zanimljivi, da oni, kao i predstava, trebaju razbuktati dječju maštu, a ne biti doslovni i naivni. Treba li biti razlike u kostimima ovisi i za koju dobnu skupinu je predstava predviđena. Djeca su mali ljudi i naša buduća publika koju moramo obrazovati i čiji stil trebamo izgraditi pa je stoga potrebno dobro promisliti o svim segmentima te predstave.

NACIONAL: Radite s redateljem Paolom Tišljarićem od njegovih studentskih dana. Kako je došlo do vaše suradnje i koja vam je zajednička estetika?

Paolo i ja upoznali smo se u HNK, u kojem smo zajedno asistirali na predstavama Tomaža Pandura. Oboje smo bili jako mladi i puni entuzijazma jer smo mogli raditi s redateljem koji gaji poseban vizualni izričaj, spajajući sve grane umjetnosti u jedinstven jezik pozornice. Kroz zajednički rad Paolo i ja postali smo veoma dobri prijatelji, što nam olakšava proces rada jer se već dobro poznajemo i razumijemo. Oboje volimo suvremen pristup kazalištu, jednostavnost i čistoću oblika koju naglašavamo detaljima.

NACIONAL: Što vam je najinspirativnije, a što najizazovnije?

Posao kostimografa stalno se uči, zahtjevan je i slojevit, ponekad naporan i stresan, ali omogućuje da se vječno igraš i budeš kreativan. Igranje je ono instinktivno u svakom čovjeku i mnogi ga zanemare u odrasloj dobi, ali upravo to unosi radost u svakodnevan život, čini nas vječno mladima i pomaže u preživljavanju ponekad monotone rutine. Svaki kostim je novi izazov, on mora biti prilagođen određenom glumcu, njegovoj tjelesnoj građi, karakteru njegova lika, mora biti funkcionalan i omogućiti mu nesmetano kretanje scenom te pridonijeti stvaranju atmosfere cijele predstave. Upravo to me i najviše veseli, svaki put iznova pobjeći u svijet mašte.

NACIONAL: Što vas je privuklo dizajnu?

Za prirodne znanosti nikad nisam pokazivala pretjerano zanimanje, oduvijek sam željela raditi nešto kreativno, kao djevojčica maštala sam o tome da postanem slikarica. Crtala sam gdje god i po čemu god sam stigla, a moja mama još čuva sve moje crteže. Nakon završene XVI. gimnazije odlučila sam upisati preddiplomski studij tekstilnog i modnog dizajna, a nakon njega diplomski studij kostimografije. Još na fakultetu počela sam raditi i asistirati u kazalištu i to je bila ljubav na prvi pogled. Čim sam zakoračila u farbaonu i krojačnice HNK, znala sam da je to posao koji želim raditi. Zaljubila sam se i u cijeli proces nastanka predstave, od prve čitaće probe pa do premijere.

NACIONAL: Dobitnica ste Nacionalove stipendije za Top studente. Koliko je važno da ste prepoznati još kao studentica?

To mi je bio pokazatelj da se u Hrvatskoj isplati marljivo raditi, da uspjeh nije samo preko „veze“, da je sve moguće ako to jako želiš i poticaj da se trudim još više. Sjećam se da sam ostala sjediti nakon što je pročitano moje ime, prijateljica mi je morala triput reći „hej pa to si ti, ajde diži se“. Najviše mi je značila „titula“ Top studenta jer sam znala da netko cijeni moj rad, ne samo moj, nego i ostalih studenata koji su također marljivo i ustrajno radili. Novac sam, moram priznati, iskoristila na putovanja. Prvom prilikom otišla sam u Barcelonu, naravno kupila kartu za Grand Teatre del Liceu i pogledala Verdijeva ‘’Trubadura’’ i obišla muzeje i galerije. Nakon toga uslijedio je put u Amsterdam, u kojem sam pak kupila nekoliko knjiga o povijesti odijevanja i uživala u muzejima.