Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Arhitekt Ljubomir Miščević, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, voditelj je nacionalnog projekta ‘Hrvatske sunčane kuće’, energetski isplative kuće čija je izgradnja samo osam posto skuplja od obične, a dosada je realizirao već 10-ak solarnih stambenih objekata

“ Eenergetski je neovisna kuća, što znači da od Sunčeve energije dobiva grijanje, hlađenje, toplu vodu i svjetlost. To na prvi pogled djeluje kao znanstvena fantastika, ali nije tako – to je naša stvarnost i naša budućnost”, kaže arhitekt Ljubomir Miščević (49), predsjednik Društva arhitekata Zagreba, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu i glavni projektant Hrvatske sunčane kuće, tehnološki najnaprednije u generaciji sunčanih kuća, koja će u praksi izazvati pravu revoluciju u stambenoj arhitekturi.

INTELIGENTNI TERMOSTAT U sunčanoj kući kompjutorski se kontrolira sve, od grijanja do provjetravanja: program funkcionira na principu termostata ali je inteligentniji pa kontrolira primjerice i spuštanje roleta EKOLOŠKA KUĆA BEZ DIMNJAKA Sunčane kuće nemaju dimnjak jer ne koriste klasična, fosilna goriva: tako ni ne proizvode CO2, a i inače je puno zdravija od obične kuće jer je prirodno grijana i ima savršeno reguliranu vlažnost zraka Ta sunčana kuća projektirana je kao prototip prostranog obiteljskog dvoetažnog stana s golemom terasom, a napravljena je u skladu s recentnim svjetskim dostignućima na području sunčane tehnologije i arhitekture. Miščević naglašava da kuća ima zaštićen oblik, što kod nas nije često. Zapravo, to je prvi veliki nacionalni tehnologijski znanstveno-istraživački i razvojni projekt takve vrste. Financiralo ga je Ministarstvo znanosti i tehnologije, a cilj projekta je poboljšavanje kvalitete stanovanja i smanjenje emisija CO2.

Zapravo, HSK je dio šireg projekta “Sunen impuls”, koji je prije dvije godine inicirao Zvonimir Glasnović, inženjer elektrotehnike. On je okupio 58 eminentnih hrvatskih stručnjaka raznih profila s raznih fakulteta i instituta te dva iz inozemstva, a 12 od njih sudjeluje u projektu Hrvatske sunčane kuće. Za Hrvatsku sunčanu kuću trenutačno se u Zagrebu traži optimalna parcela, a jedna od mogućnosti je krug Instituta “Ruđer Bošković”. Kad se izgradi, funkcionirat će kao živi znanstveni laboratorij, kao što je slučaj sa sličnim kućama u svijetu. Isprva u njoj nitko neće živjeti nego će se samo simulirati stambena situacija. To će omogućiti proučavanje promjena u temperaturi i cijelom sustavu, ali i otkrivanje eventualnih propusta. Zatim će se u kuću useliti ljudi, najvjerojatnije znanstvenici. Tada će se mjeriti promjene, koje će izazivati čovjek. No u perspektivi će se osnovati poduzeće koje će omogućiti njezinu ekonomsku samostalnost.

“ Ima brojne prednosti: toplinski i svjetlosno vrlo je udobna, a i mnogo zdravija od konvencionalne kuće. Kao pasivna kuća ima nisku energetsku potrošnju od samo 15 kWh/m2 godišnje, što je čak 10 do 15 puta manje nego u današnjoj „standardnoj“ gradnji. Doduše, gradnja ove kuće je oko 8 posto skuplja od ‘obične’, ali postoji mogućnost etapne gradnje. Nitko od 20-ak vlasnika pasivnih sunčanih kuća u Hrvatskoj nije nezadovoljan funkcioniranjem i uštedom energije. Sunčani kolektori u pravilu se dograđuju, a isplativi su za četiri do pet godina. Bude li se upotrebljavala i kišnica za sanitarnu uporabu, pranje automobila i zalijevanje bilja, uštedjet će se i na pitkoj vodi”, objašnjava Miščević.

On već 12 godina predaje kolegij Energetska i ekološka arhitektura, a više godina radi na doktoratu o pasivnoj sunčanoj stambenoj arhitekturi, kojom se bavi gotovo četvrt stoljeća. Sunčane kuće projektira od 1982. i smatraju ga vrsnim stručnjakom za to područje. Zalaže se i za autohtone, zdrave materijale u gradnji, pa su ga kolege u šali nazivali članom zelene sekte. Dok razgovaramo u njegovu prenatrpanom kabinetu na Arhitektonskom fakultetu, otkriva nam da je sunčana arhitektura njegova opsesija još od maturantske dobi. Na njega je znatno utjecao i njegov otac, također arhitekt i urbanist, koji je bio asistent profesora Zdenka Strižića, autora knjige “Arhitektonsko projektiranje” iz 1952., koju studenti i danas koriste. U toj je knjizi Strižić mnogo pisao o osunčanju i općenito o odnosu arhitekture i okoliša.

Dosad je realizirao desetak sunčanih kuća, a s razvojem tehnologije svaki je novi projekt sve čudesniji. Dobiva i nove narudžbe. Prvu sunčanu kuću P2 projektirao je u Mariji Bistrici 1983. Ona još nije bila energetski neovisna, ali je prva u Hrvatskoj imala termoakumulacijski zid od prirodnog kamena u stakleniku i podni spremnik topline. Zbog čuvanja topline kupaonica je obložena plutom. Ta je kuća sretan spoj lokalnog graditeljstva, upotrebe autohtonih materijala – cigle, drva i kamena, i sunčane arhitekture. Projektirao ju je pomoću softvera za termodinamičku simulaciju za sunčane kuće, koji je razvijen na Institutu “Ruđer Bošković”. Uslijedile su kuće u Koprivnici, Zagrebu i Bjelovaru.

“Svi naručitelji sunčanih kuća bili su mladi i skromni ljudi, ali s drukčijim senzibilitetom, a danas su to obitelji s djecom”, kaže Miščević. “Uglavnom su imali predznanje o sunčanoj arhitekturi i među nama se stvarao prijateljski odnos. Nisu bili bogataši, svoje su kuće gradili na kredit. Danas su zadovoljni što su njihova djeca, kao u Mariji Bistrici, rasla u prirodno grijanoj kući i s minimalnom potrošnjom plina. Te obitelji uštede 80 posto energije, žive zdravije, a investicija od dodatnih deset posto isplati se za manje od deset godina.”

Zanimljiva je i kuća V1 u Koprivnici iz 1987., bijelo oličena katnica, u kojoj živi mlađa četveročlana obitelj. Poslužila je kao model projekta Saveza energetičara Hrvatske “Energetska kuća” pa su uz staklenik predviđeni i termoakumulacijski zidovi s prozirnom toplinskom izolacijom na prvom katu. Prostrana, dvoetažna kuća P3 s nekoliko terasa izgrađena je u istočnom, zelenom dijelu Zagreba. “Za nju je karakteristično da ima otvoreno i ostakljeno južno pročelje dok joj je sjeverna strana zatvorena i kompaktna”, kaže dodajući da je dnevna soba povezana sa staklenikom. “Kako je taj kraj vrlo vjetrovit, projektirao sam aerodinamičan krov, koji odbija jake udare sjevernog vjetra. Sunčani kolektori zagrijavaju vodu za kombinirano radijatorsko i podno grijanje prostora te za sanitarnu uporabu. Velebna, vrlo prostrana, dvoetažna kuća B1 projektirana je 2000. za parcelu u sjevernom dijelu Zagreba. Ima razgranat oblik i mnogo staklenih površina i ostakljenih zidova tako da sunce prodire u gotovo sve prostorije. Obogaćena je high-tech vodenim zidom – vodopadom, koji ovlažuje zrak”, kaže.

Miščević je projektirao i nekoliko poslovnih i stambenih zgrada, a od njih ističe poslovno stambenu zgradu J1 u Krapini. “To je energetski i ekološki projektirana zgrada, koja će imati ravan, zeleni krov. Obiteljski stan je se na katu, a dio je izbočen i obložen drvom pa zasjenjuje poslovne prostore u prizemlju od jakog ljetnog sunca. Na zapadnom su pročelju jedino učinkoviti vertikalni brisoleji.”

U Bjelovaru se upravo završava tzv. “inteligentna” kuća T2, najnaprednija sunčana kuća po Miščevićevu projektu, u kojoj živi četveročlana obitelj. “To nije samo energetski učinkovita kuća sa savršenom izolacijom, staklenikom, termoakumulacijskim zidom i bioklimatskom cirkulacijom, nego i s najsuvremenijom informatičkom tehnologijom. Pomoću specijalnih programa kompjutorski će se kontrolirati svi energetski tokovi u kući, od grijanja do provjetravanja. Taj kompjutorski program funkcionira na principu termostata, ali je inteligentniji. Na primjer, ako se nakon tmurnog ljetnog jutra dan razvedri i grane sunce, kompjutor automatski spušta rolete kako bi se spriječilo pregrijavanje. To smo postigli postavljanjem dodatnih instalacija koje prenose impulse od kompjutora do određenih ciljeva. To je zanemariva investicija, a efekt je fantastičan.”

Govoreći o povijesnom razvoju sunčane arhitekture, Miščević je rekao da je priča počela još sa Sokratovom kućom prije 2500 godina: on je shvatio da kuća može biti prijemnik Sunčeve energije. “Od moderne 30-ih godina funkcionalistička arhitektura favorizira sunčani koncept. No bum je uslijedio tek nakon velike energetske krize 70-ih kad je ponovno otkriveno da se voda može grijati sunčanim kolektorima. Danas se sve više promovira održiva arhitektura, a minimalni higijensko-biološki standardi iziskuju da stambeni prostor bude osunčan minimalno dva sata dnevno. Na žalost, to se često uopće ne poštuje.”

Uz nabrojene prednosti, bit će maksimalno zdrava, ali ne samo za stanare nego i za okoliš. Ona koristi samo obnovljive izvore energije i takav se energetski standard naziva “kućom bez grijanja”. Kako ne koristi klasične, fosilne izvore energije, nema dimnjak, ni emisiju CO2”, kaže Miščević. “Arhitektura sa zimskim vrtom, staklenikom i suncem koje prodire kroz južne otvore i prije u povijesti prepoznata je kao sanatorijska – lječilišna arhitektura.”

Po njegovu mišljenju toj kući neće trebati nuklearka, koja će proizvoditi struju kako bismo mogli uključiti televizor, računalo i stroj za pranje rublja. “Ta je kuća zapravo energana koja dobiva posebnu akumulatorsku stanicu za skladištenje struje”, rekao je odgovarajući na pitanje što znači energetski samostalna kuća. “Kuća ima toplinsku crpku pomoću koje se zrak iz dubine zemlje koristi zimi za predgrijavanje, a ljeti za predhlađivanje pa mora imati i ventilacijski sistem za provjetravanje. Umjetno osvjetljenje dobiva se pomoću integriranih fotonaponskih ćelija, koje Sunčevo zračenje pretvaraju izravno u električnu energiju.”

Sunčana arhitektura podrazumijeva i neke specifičnosti u oblikovanju i gradnji. “Promijenila se fizionomija, prostorno i oblikovno rješenje kuće”, kaže Miščević. “Sunčana arhitektura preferira maksimalnu otvorenost prema jugu i suncu gdje se smještaju sobe s velikim ostakljenim stijenama, dok je sjeverna, sjenovita i hladnija strana zatvorenija – minimalno otvorena, što je idealno za kuhinju, smočnicu, kupaonicu, stubište, garderobe i slično. Tako je projektirana i .”

Miščević je objasnio da vanjski zidovi kod sunčanih kuća trebaju biti široki oko pola metra, a termoizolacija u zidu iznosi 20 i više cm, što je oko četiri puta više nego kod klasične gradnje. Vanjski i unutarnji zidovi trebaju biti masivni tako da zimi mogu akumulirati toplinu, a ljeti hladnoću. Prozori trebaju biti s trostrukim staklom, no ako se dvoslojno staklo napuni kriptonom ili argonom, standardi su već zadovoljeni. Poželjan je i podni spremnik topline i ventilatori za pojačanu cirkulaciju, a kolektori na krovu spajaju se s niskotemperaturnim sistemom grijanja, najčešće podnog i (ili) zidnog.

Na pitanje ima li Hrvatska klimatske uvjete za razvoj sunčane arhitekture, Miščević je odgovorio pozitivno: “Europska unija je utvrdila da je Hrvatska u optimalnom pojasu za pasivno i aktivno iskorištavanje sunčane energije. Globalna karta sunčanih sati prilično je bizarna: Dubrovnik ima isti broj sunčanih sati kao Aleksandrija u Egiptu, a Hvar i više. Gledajući temperature, u Zagrebu imamo mediteranska ljeta, jer se bosom nogom ne može stati na asfalt, i islandske zime, jer tada imamo temperature Reykjavika.”

U svijetu već postoje slični projekti sunčanih kuća kao živih laboratorija, a u nekima od njih već žive ljudi. Energetski neovisna kuća u Freiburgu funkcionira uz tehnologiju vodika (gorivnih ćelija), što je danas tehnologijski i istraživački vrhunac. Toplinska energija sunčanog dana uskladištava se u spremnike gdje može ostati neodređeno vrijeme. I nakon pet godina tu toplinu možemo iskoristiti za grijanje kuće.

U sklopu Lawrence Berkeley National Laboratory kraj San Francisca upravo se projektira sunčana, dijelom i mobilna zgrada, znatno veća od hrvatske. Planirano je istraživačko povezivanje Hrvatske sunčane kuće sa sličnim laboratorijima u svijetu i institutima poput prvog i zasad jedinog za “pasivnu kuću” u Darmstadtu. I na sveučilištu Harvard postoji tzv. “n-kuća”, koja je više virtualna nego stvarna, a Mađari su u Pečuhu još 1985. napravili oglednu sunčanu kuću u sklopu sveučilišnog kampa, koja je također funkcionirala kao laboratorij.