Turizam je vodeća grana hrvatskog gospodarstva, ali i neprestana opasnost za najveću nacionalnu dragocjenost – geografski, prirodni i kulturni prostor. Nekontroliranim razvojem turizma prostor se pustoši i obezvređuje, uz nebrigu svih struktura vlasti, nehaj i nemoć struke te nedovoljnu osviještenost javnosti. Stanje u prostoru izravni je odraz stanja u hrvatskom društvu.

Arhitektonsko i urbanističko naslijeđe, mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih postignuća naše prošlosti, sjedinjeno s europskom kulturnom baštinom, u osamostaljenoj i suverenoj državi pretvara se u kaos. Prostor i naslijeđe prepuštamo potrošačkim apetitima i dovodimo ih u položaj ovisan o profiterstvu i zakonima kapitala.

Ne zaustavimo li te pogubne procese, ne zaštitimo li prostor, našem najvećem bogatstvu prijeti demografsko i socijalno opustošenje. Ovo dramatično upozorenje, sažeto u nekoliko slobodno interpretiranih rečenica, istaknuto je u Deklaraciji o hrvatskom prostoru, koju potpisuju ugledni članovi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti (AAUZ), Udruženja hrvatskih arhitekata, umjetnici i znanstvenici. Deklaracija je u siječnju 2023. upućena predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću od kojeg se očekuje da primi predstavnike Akademije i s njima porazgovara o tom gorućem problemu. Deklaraciju su 23. ožujka 2023. godine – u Udruženju hrvatskih arhitekata i Društvu arhitekata Zagreba – javnosti predstavili akademici Andrija Mutnjaković i Nikola Bašić te arhitekt Jerko Rošin.

Ugledni stručnjaci predlažu da se hrvatski prostor zaštititi temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga na primanju kod predsjednika Sabora očekuju i predsjednika Saborskog odbora za Ustav Dražena Bošnjakovića. Deklaracijom se zahtijeva da se hrvatski prostor razvija u skladnom odnosu čovjeka i prirode i tako sačuva za buduće naraštaje.

Opstojnost hrvatskog prostora trebalo bi pozicionirati u središte političkog, znanstvenog, kulturnog, gospodarskog i sveukupnog društvenog interesa. Pitanje prostora za Hrvatsku je „Biti ili ne biti“ jer se suverenitet države ostvaruje na prostoru/teritoriju koji se naziva Hrvatska. Pojmovi „zemlja“ i „država“ nisu slučajno sinonimi. Narod, prostor i suverena vlast oslonac su državne stabilnosti i opstojnosti. Bez dugoročne i dobro promišljene strategije održiva prostora nema ni opstanka hrvatske države, ističu ugledni stručnjaci koji potpisuju dokument sudbonosno važan za budućnost Republike Hrvatske.

Nakladnica ArTresora Silva Kiš i Berislav Valušek. Foto: FRANJO KIŠ

Koliko je inicijativa članova Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti društveno iznimno važna moglo bi se pokazati na mnogim primjerima, ali usredotočio sam se na jedan, paradigmatičan za naš cjelokupni turizam, začet na području na kojem se njegovi počeci naziru već potkraj 19. stoljeća. Riječ je o Opatijskoj rivijeri, jednom od najljepših dijelova naše obale, nedvojbeno jedne od najatraktivnijih na Sredozemlju, Opatiji kao središtu Kvarnerske rivijere i Lungomareu, jedinstvenoj obalnoj šetnici od Voloskog do Lovrana, dugoj 12 kilometara.

Poticaj da se bavim Kvarnerskom, Opatijskom ili Liburnijskom rivijerom temeljen je na izučavanju dijela opsežne studije uglednog riječkog povjesničara umjetnosti i doktora znanosti Berislava Valušeka, koji je znatan dio svoje znanstvene karijere posvetio arhitekturi, povijesti, konzervatorstvu i kulturi u najširem smislu. Studija je u osnovi konzervatorsko djelo namijenjeno obnovi Obalne šetnice Franje Josipa I., poznatije kao Lungomare.

Drugi mi je poticaj bilo stručno poznavanje i promišljanje o istoj toj temi dr. sc. Vedrana Ivankovića, sveučilišnog profesora na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Dvojici stručnjaka, osim vrhunskog poznavanja materije, zajednička je neskrivena ljubav prema Opatijskoj rivijeri koja obiluje zaštićenim spomenicima kulture, ali i nastojanje da se ta dragocjena baština i predvodnica hrvatskog turizma zaštiti od novovjekih interesnih izazova i očuva za buduće naraštaje. Mnogim objavama – kojima ukazuje na pojave koje ugrožavaju spomeničku baštinu – pridružuje im se i ugledni zagrebački arhitekt Branko Silađin, emocionalno snažno vezan uz Opatijsku rivijeru.

Valušekovo poznavanje Lungomarea, šetnice uz more od Voloskog, kroz Opatiju, Ičiće i Iku do Lovrana, otkriva svu povijesnu slojevitost kulturnog krajolika koji je u gotovo 150 godina postojanja sačuvao izvornost i ljepotu jedinstvenu na cijeloj Jadranskoj obali. Promenada je zadržala ladanjski karakter, ističe Valušek, a vile, vrtovi, hoteli i parkovi nisu narušili dojam prisnog odnosa s prirodom i morem.

Prateći razvedenost obale, Lungomare omogućuje šetačima uživanje u raznolikosti dojmljivih prizora kojima prolaze na 12 kilometara dugoj promenadi. Tako današnja Opatija, turistički iznimno popularna i privlačna tijekom cijele godine, u špici sezone katkad i prenapučena, turiste potiče na kontemplativnu šetnju uz more.

Jezgra današnje Opatije benediktinski je samostan izgrađen u 12. stoljeću, kad je – uz opatiju – izgrađena i crkva sv. Jakova. Povijest Opatije započinje 1439., kad je opatija Svetoga Jakova bila okružena vinogradima, maslinicima i nepreglednim gajevima lovora, crnike i pitomog kestena. Slični su se krajobrazi nizali uz Riječki zaljev i Kvarner, od Voloskog do Ičića i Ike, sve do administrativne granice s Istrom. Svako mjesto na Kvarnerskoj rivijeri važan je dio povijesti hrvatskog turizma, ali znatnim dijelom i spomenička baština koja zahtijeva posebnu društvenu brigu.

Prvi spomen Voloskog u pisanim izvorima potječe iz 1543. Najstariji je dio naselja jezgra oko male luke te oko kasnogotičke crkvice sv. Roka na groblju koja se prvi put spominje 1570. Volosko se snažnije razvilo za francuske vladavine od 1809. do 1813. Uz ribarstvo razvilo se pomorstvo, brodogradnja i trgovina, čemu je pridonijela izgradnja cesta. Oko postojećega središta izgrađene su primorske kuće, a iznad stare jezgre mnoge klasicističke kapetanske i brodovlasničke vile i ljetnikovci. Volosko je 1860. postalo samostalna općina.

Lovran bi, prema povijesnim izvorima, mogao biti mnogo stariji od Opatije i Voloskog jer ga već u 7. stoljeću spominje anonimni kozmograf iz Ravenne. U 12. stoljeću, u vrijeme nastanka opatijske opatije, važno je trgovačko i brodograđevno središte sjevernog Jadrana.

Nekadašnja trgovačka, brodograđevna i pomorska središta na sjevernom Jadranu danas su poznate turističke destinacije. Razvojnu budućnost temelje na turizmu, a gospodarske aktivnosti usredotočene su na hotelijerstvo, ugostiteljstvo i popratne djelatnosti. Upravo ta razvojna preobrazba potiče na oprez kad je riječ o očuvanju spomeničke baštine mjesta i gradića na Kvarnerskoj rivijeri.

Turistička prapovijest Opatije i Kvarnerske rivijere počinje 1844., kad riječki patricij, veletrgovac i vitez Scarpa u Opatiji gradi vilu Angiolina, nazvanu po svojoj tada već preminuloj supruzi. To je bio početak povijesti naselja i razvoja Rivijere. Da bi Scarpa uopće mogao planirati gradnju vile u Opatiji trebali su se ispuniti osnovni preduvjeti – izgradnja tzv. cesarske (carske) ceste puštene u promet 1. svibnja 1843. Oko vile Angioline uređuje se park, a Scarpini kapetani sa svojih putovanja za oplemenjivanje parka donose egzotično bilje. Park odražava duh tadašnje europske krajobrazne umjetnosti.

Predsjednik sabora Gordan Jandroković primit će arhitekte, autore deklaracije o zaštiti prostora. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Vološćaci, Opatijci, Lovranci i stanovnici Liburnije – baveći se zemljoradnjom, stočarstvom, ribarenjem, trgovinom i pomorstvom – kraj 19. stoljeća dočekuju u krajobrazu nalik na onaj prije gotovo četiri stoljeća. Preduvjet za urbanizaciju Opatije bila je izgradnja dijelova željezničke pruge koja je 1873. povezala Rijeku i Opatiju s Budimpeštom i Bečom. Društvo Južnih željeznica, na čelu s direktorom Friedrichom Juliusom Schülerom, 1882. kupuje u Opatiji prvo zemljište i vilu Angiolinu i tada započinje prava turistička povijest Opatije i Rivijere.

Južne željeznice nastavljaju kupovati zemljišta i pretvaraju Opatiju u austrougarsku Nicu – mondeno zimovalište i lječilište Monarhije. Zbog blage klime i blizine središtu Austro-Ugarske Monarhije te zahvaljujući ulaganju u opatijski turizam – čak su i članovi carske obitelji imali dionice uložene u Opatiju – nastaje „Mali Beč na moru“. Već 1889. godine Opatija je proglašena lječilištem s 12 sanatorija i šezdeset i dvoje registriranih liječnika.

Opatija se ubrzano širi, razvija i uljepšava. Prvi palace-hotel Kvarner gradi se 1884., kad se uspostavlja i prva parobrodska pruga Rijeka – Opatija – Lovran. Izgrađuju se vile i depandanse, održava se prvi liječnički kongres, uvodi električna rasvjeta i vodovod, gradi natkrivena tržnica, groblje i kanalizacija.

Volosko je izbjeglo graditeljski zamah koji je zahvatio Opatiju. Vile se grade u zapadnom dijelu gradića, ali samo do granica povijesnog naselja.

Lovran ponešto kasni za Opatijom, ali već od 1898. dobiva status lječilišta. Pravi turistički bum dogodio se nakon 1900., kad se grade vile i ljetnikovci, mnogi pansioni i hoteli te dva javna gradska kupališta. Uvode se europski komunalni standardi.

Zbog liječenja, odmora i zabave Opatiju posjećuju gotovo sve okrunjene glave Europe i poznati umjetnici: car Franjo Josip I., njemački car Vilim II., rumunjski kralj Karlo I., švedsko-norveški kralj Oskar II., grčki kralj Juraj I., književnik Čehov, kompozitori Mahler, Lehar i Kalman, plesačica Isidora Duncan, violinist Kubelik.

Mala benediktinska opatija postaje mondena Abbazia, trajno odredište austrougarskog i europskoga visokog društva, aristokracije, buržoazije i umjetnika visokog ranga. Mnogi od njih u Opatiji grade vile-ljetnikovce ili vile-palače. Osim hotela i pansiona nastaje i ladanjska arhitektura. To su soliterne vile u pejzažu, okružene zelenilom i parkovima, sa šetnicama, cvjetnim alejama, kipovima, sjenicama i paviljonima, što i danas pridonosi posebnom ugođaju Opatije.

Lungomare, jedinstvena obalna šetnica od Voloskog do Lovrana, duga 12 kilometara. FOTO: Berislav Valušek

Iz Opatije se novovjeka turistička industrija širi cijelom obalom ispod Učke, a Lovran – veličinom, značenjem, smještajnim kapacitetima i vilama – postaje drugo turističko središte Rivijere.

Prvo zdanje izgrađeno za prihvat turista u Lovranu bila je vila Fernandea (danas hotel Belveder). Izgrađena je 1873., jedanaest godina prije opatijskog hotela Kvarner. Za razliku od Opatije, čiji je razvitak započeo izgradnjom velikih palača-hotela, Lovran je – zbog drukčijeg sastava gostiju – prve velike hotele izgradio između 1907. i 1912., oblikovane u tada prevladavajućem secesijskom stilu.

U to je doba Opatijska rivijera bila među najelitnijim sredozemnim ljetovalištima. Vrijeme do Prvoga svjetskog rata zlatno je doba Opatije i turizma na Rivijeri.

Slomom Austro-Ugarske Monarhije i dolaskom Italije na vlast 1918., Opatija, Lovran i cijela Rivijera, bez prirodne povezanosti sa zaleđem, gube svoju važnost. Turizam stagnira, jer talijanske vlasti kao turistička odredišta podupiru talijanske gradove, osobito Ligursku rivijeru.

Osnivanjem države Jugoslavije 1945. elitni turizam pretvara se u masovni, ali Opatija unatoč novoj strategiji nije izgubila status elitnog ljetovališta.

Osamostaljenjem Hrvatske početkom 1990-ih Opatija i Opatijska rivijera pred novim su izazovima, o kojima je sve rečeno u Deklaraciji, koja bi se trebala razmotriti u Hrvatskom saboru. Nacionalna je obveza da se dragocjena graditeljska i prirodna baština Opatijske rivijere očuva i zaštiti od nekontroliranih turističkih nasrtaja.

Na neke najbezobzirnije devastacije u Opatiji upozorava dr. sc. Vedran Ivanković, arhitekt i svjedok vremena, ali istodobno ističe i pozitivne primjere koji bi trebali biti model očuvanja i zaštite kulturno-povijesne baštine.

„Devastacija jedinstvenog opatijskog urbanističko-arhitektonskog fenomena kulminirala je izgradnjom najveće zgrade hotelskog kompleksa 4 opatijska cvijeta početkom 2000-ih, a nastavila se izgradnjom Hotela Royal 2016. godine. Srušene su historicističke vile i nekadašnji manji hotel Royal, izgrađen u kasno historicističkom stilu na zalasku Austro-Ugarske Monarhije. Na mjestu povijesnog parka nekadašnjeg hotela Royal izgrađena je hala za svadbe iz koje noću trešte narodnjaci, a nekadašnji perivoj vile Lazzarini izbetoniran je za hotelsku plažu.

Ključni je problem postupak izrade i donošenja prostorno planske dokumentacije. Početkom 2000-ih u prostornom planu na mjestu perivoja i parkova ‘greškom (?!)’ se ucrtava ‘rađevinsko područje’, a izmjene i dopune 2005.-2007. završni su čin rasprodaje javnog interesa. Današnji Prostorni plan Grada Opatije, odnosno Izmjene i dopune na snazi, nije usklađen s konzervatorskim podlogama, pa odredbe plana zbunjuju investitore kojima mjere zaštite nisu jasne. U prvim sljedećim izmjenama nužno je u prostorni plan ugraditi konzervatorske podloge. To bi olakšalo posao konzervatorima, a investitorima donošenje odluka. Ulagatelji bi trebali angažirati ozbiljne stručnjake, a ne projektne diletante koji poslove ugovaraju samo da bi ih dobili, bez prethodnih, prijeko potrebnih detaljnih analiza. Trebalo bi ispitati preporučuje li netko iz Zagreba velikim investitorima trećerazredne dizajnere za uređenje historicističkih interijera, kao što je slučaj preuređenja kavane Hotela Imperial koja je potpuno devastirana. Je li pravo mjesto za postavljanje takvih pitanja Ministarstvo kulture RH?“

Ivanković, unatoč svjedočenju mnogim promašajima – a svi se događaju u razdoblju osamostaljenja Hrvatske, kad bi briga za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu trebala biti vrhunac društveno-političkih nastojanja – ističe i pozitivne pomake.

Najveće zasluge pripisuje konzervatorima koji se za očuvanje baštine ne bore samo s izvođačima, već i s javnim naručiteljima, jedinicama lokalne uprave i uredima u kojima se nisu udostojali pročitati najvažnije zakone, kao što je Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

„Primjer loše prakse jedinice lokalne uprave i dobre prakse nadležnog tijela za zaštitu kulturno-povijesne cjeline aktualno je uređenje mandrača u Voloskom. Pohvalno je da Grad Opatija na svojim stranicama objavljuje konzervatorske podloge. Pohvalne su i kompetencije Koraljke Vahtar – Jurković, pročelnice Županijskog ureda za prostorno uređenje koja je doktorirala na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu s temom opatijskih perivoja. Pohvalno je što njezina ispostava u Opatiji izdaje dozvole u skladu s odredbama prostornog plana na snazi“, kaže prof. Ivanković koji ističe da je u Hrvatskoj najveći problem na području prostornog planiranja nedonošenje novog zakona i Državnog plana prostornog razvoja.

„Zbog toga se rade samo izmjene i dopune postojećih prostornih planova, ali ne i novi. Odluku o izradi Državnog plana u travnju 2018. prihvatila je Vlada RH, a potvrdio ju je Sabor. Odgovornost za njegovo nedonošenje snosi Zavod za prostorni razvoj Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Ravnatelj Zavoda morao bi premijeru, ministru, Vladi, Saboru, struci, investitorima i javnosti objasniti zašto u posljednje dvije godine nije napravio baš ništa“, smatra Ivanković.

Studiju „Opatijski lungomare“ profesora Berislava Valušeka trebali bi pomno pročitati svi koji se u Hrvatskoj bave turizmom, od ministrice turizma do svih većinom izmišljenih likova u turističkim zajednicama i sličnim odlagalištima krušnih proizvoda (tzv. uhljebaonicama). Jer turizam nije samo zbrajanje noćenja, prolazaka kroz naplatne kućice na autocestama i eura kojima se obaraju neki prijašnji rekordi, nego i pitanje nacionalne opstojnosti, osobito kad je riječ o zlorabljenju nezaštićena prostora, devastaciji kulturno-povijesne baštine i nacionalnog ponosa.

Opatija je turistički iznimno popularna i privlačna tijekom cijele godine. FOTO: Berislav Valušek

Dio Valušekova prikaza i studije Lungomarea objašnjava dvojbe pred kojima se nalazi cjelokupni hrvatski turizam, o čemu s gotovo istovjetnih pozicija govore i uglednici iz Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti i profesor Vedran Ivanković. Valušekovu studiju treba pročitati u integralnom obliku, ali i ovako skraćena može donekle odgovoriti na pitanje „Jede li turizam svoju djecu?“, odnosno supstanciju od koje živi.

„Lungomare je izgrađen na poticaj Austrijskog turističkog kluba, odnosno njegove opatijske sekcije osnovane 1885. na inicijativu tadašnjeg čelnika Kluba, ujedno direktora svih lječilišnih ustanova Južnih željeznica u Opatiji, carskog savjetnika Antona Silberhübera te Društva za poljepšanje lječilišta Opatija s Juliusom Glaxom na čelu. Kad je Opatija 1889. proglašena lječilištem, dovršen je dio šetnice od Voloskog do Slatine u središtu Opatije, dok je dio od Opatije do Lovrana dovršen 1911., zahvaljujući angažmanu opatijskog liječnika Juliusa Hörtenaua.

Šetnica je nekoliko puta mijenjala naziv. U doba Austro-Ugarske Monarhije nazivala se Obalni put Friedricha Schülera, dok je dio od Dražice do opatijske luke od 1916. nosio naziv Promenada nadvojvode Eugena. U vrijeme Kraljevine Italije šetalište se najprije zvalo Lungomare Principe Umberto, a poslije je često mijenjalo talijanske nazive. Poslije Drugoga svjetskog rata nazivalo se Obalni put. Naposljetku, 1996., preimenovano je u Obalno šetalište Franje Josipa I.

Zamišljeno je i izvedeno kao šetnica uz obalu, uza samo more, kako bi šetači bili izloženi povoljnim aeroterapijskim utjecajima opatijskog podneblja.

Građena je sa sviješću o potrebi relativno brzih i čestih promjena vizura, sa slikovitim vidicima koji se kretanjem raznoliko otvaraju u svoj dinamičkoj različitosti spoja mora, morskih vidika s otocima i obroncima planina.

Vijugavi put uvijek slijedi obalu, ali tako da se približava vanjskim obodima zemljišta na kojima su već bile ili su poslije izgrađene vile, ljetnikovci, hoteli ili pansioni, s manjim ili većim parkovima, vrtovima, terasama ili okućnicama. Kopneni potporni zidovi obalnog puta ujedno su i podzidi manjih ili većih hortikulturno uređenih površina ili terasa, dok su s morske strane podzidi obalnog puta.

Maksimalnim odmicanjem od mora i obale u najvećem je dijelu sačuvana izvorna linija obale koja se na cijelom Kvarneru odlikuje bogatstvom oblika stijena od sivog vapnenca. Odmicanjem šetnice od mora umanjivala se opasnost od naleta valova nošenih južnim vjetrovima.

Izvorna proširenja obalnog puta bila su namijenjena zaustavljanju i odmoru, o čemu svjedoče klupe. Danas je veći dio tih vidikovaca i odmorišta u funkciji terasa ugostiteljskih objekata.

S uzmorske strane šetnice izvorno nije bilo kuća, osim bivših ili postojećih kupališta, to jest, kupališnih kućica pojedinih vila. Izvorna ograda obalnog puta napravljena je od lijevanog željeza, s reljefnim historicističkim ukrasima.

Maritimnu orijentaciju vila, hotela i pansiona određuju glavna pročelja okrenuta moru – zbog insolacije, svjetla, zaštite od sjevernih vjetrova i slikovitih pogleda. Unutar građevinskih zemljišta zgrade se povlače prema sjeveru, dok su na jugu hortikulturno obrađene površine perivoja ili vrtova koji podzidima i ogradama graniče s obalnom šetnicom. Na obalni put izlaze kroz vrata koja izravno vode do mora i kupališta. Maritimna orijentacija zgrada uz obalnu šetnicu izvorno je bila istaknuta odgovarajućim arhitektonskim rješenjima.

Na starim razglednicama vidi se osnovna ideja graditelja obalnog puta i spomenika turizmu. Šetnica je uski vijugavi pojas između mora i kopna s minimalnim graditeljskim intervencijama.

Obalna šetnica Opatijske rivijere gotovo od samog početka nije bila ‘nevina’ ni neoskvrnuta. Javno je dobro oduvijek bilo predmetom želja za penetracijom privatnog u javno. Ipak, ni nekad ni danas, nije bilo lako prekinuti 12 kilometara dugu javnu komunikaciju s jednog kraja Rivijere na drugi. Privatni, a u vrijeme socijalizma društveni, odnosno državni vlasnici zemljišta, pribjegavali su različitim ‘opkoračenjima’ i smicalicama. Najstariji su takvi primjeri vidikovci vila, pansiona ili hotela, izvedeni u razini najvišeg dijela potpornog zida puta koji premošćuju i tako natkrivaju dijelove šetnice.

Izvorni primjeri, nastali do 1918., svjedoče da se lukovi vidikovaca pretvaraju u kolonade, što ukazuje na nezajažljive potrebe privatnoga da se nametne javnom. U tim se primjerima još vodilo računa o primjerenim materijalima, tehnikama gradnje i oblicima, za razliku od recentnih primjera u kojima se ne poštuje ni jedan od navedenih parametara.

Temeljno je konzervatorsko, ali i općedruštveno pitanje treba li šetnica biti mjesto ničim opterećene šetnje, opuštanja i kontemplacije ili mjesto raznolikih turističkih, ugostiteljskih i inih sadržaja kao predaha u 12 kilometara dugom mini-maratonu? Kao neprekinuti pješački pravac šetnica je atraktivna kad sunce nije prejako i kad nema jakog vjetra i kiše. Tada bismo samo šetali i uživali u slikovitosti krajobraza, ali čim se vrijeme pogorša, dobrodošli su zakloni. Odgovor na pitanje već se nalazi na šetnici, a on nije dvoznačan“, zaključuje Berislav Valušek.