Moja stara vikala je na učiteljicu koja mi je nekad predavala od prvog do četvrtog razreda:

„Sram vas bilo! Kako si možete dopustit da toliko dugo štrajkate? Svu ovu djecu ostavljate na ulici, pred ekranima!“ Osnovna škola pred kojom smo stajali izgrađena je na zemlji mog djeda Baje. U Jugoslaviji su je nacionalizirali. Moja stara, oduvijek zakleta ljevičarka, podržavala je to. Dok je djed Bajo bio živ, svađala se s njim, govorila da je bolje da se na toj zemlji škola izgradi nego da krave pasu.

Stara otkako je ostala sama u kući u Đakovu, sve više je pucala. Znala me nazvat na telefon i plakat da ona više ne može izdržat samoću. Prijetila je da će popit hrpu tableta za spavanje. Kad je na TV-u vidjela da nastavnici štrajkaju, svaki dan je odlazila pred školu i psovala ih.

I evo, sad se napopastila na moju bivšu profu koja joj je devedesetih priuštila hrpu jada i poniženja zbog mojih katastrofalnih ocjena.

S bivšom profom ispred škole je na klupi sjedila još neka postarija žena, valjda isto neka nastavnica. Došao sam u Đakovo da primirim staru, da ne radi skandale. Bijesno mi je odgurnula ruku, nastavila vikat na profu:

„Što da sam ja tako štrajkala dok sam radila u Domu zdravlja, odjebavala pacijente!“

Žena što je sjedila do profe prekriži se nabrzinu.

„Da su ovakvi radili u Domu zdravlja… “ promrmlja.

Moja stara je prostrijeli pogledom.

„Šta si htjela time reći, ti babetino! Šta takvi… Ja sam bila najbolja doktorica! I nikad nisam štrajkala!“

Sad se pak moja bivša profa izdere na moju staru:

„Šta si ti umišljaš, kako se to obraćaš ovoj ženi kojoj nisi dostojna prašinu s cipela obrisat?! Znaš li ko je ona!?“

„Tko je gospođa, baš me zanima… “ izazivački će moja stara.

„Ona je Miroslavu Škori bila učiteljica!“

„Oh, jao, padam u nesvijest. Kakvog genijalca nam je podarila… Kakvog velikog pjesnika. To ga je sigrno ona naučila slagat rime: milo moje, milo mame svoje… “

„Ti se usudiš to govorit… Ti koja za sina imaš ovog… “ moja bivša profa zgađeno pokaže na mene. „Pa taj nije znao sastavit rečenicu bez deset grešaka, a kamoli rimu smislit… “

„Moj sin piše kolumne danas! A to što nisi znala prepoznat i razvijat njegov talent, to najviše govori o tebi kao prosvjetarki. Ma, za takve k’o ti je i bolje da štrajkaju. Manja šteta nego kad držite nastavu… “

„Gdje vaš sin piše? Sigurno u nekima od onih novina gdje zadnjim budalama daju prostor samo ako blate Hrvatsku… Vidim i koju vam sin knjigu drži u ruci… “ pokaže Škorina učiteljica na Handkeov kratki roman „Užas praznine“ u kojem je novopečeni nobelovac pisao o svojoj majci koja se ubila tabletama.

„Čita knjigu te gnjide koja je veličala Miloševića, opravdavala njegove zločine u Hrvatskoj i Bosni!“ Škorina bivša učiteljica stisne križ na krunici koja joj je visila oko vrata.

Moja bivša profa nadosoli: „Ako takav idiot može dobit Nobela za književnost, ne bih se čudila da ga i tvoj sin jednom dobije. Probala sam ja čitat tog Handkea. Piše isto kao što ti je sin pisao sastavke. Kao neko autistično dijete. Ali svjetske elite i vole da se književnost prepusti degenericima. A ismijava se one koji pišu lijepo, smisleno, koji kroz svoje pjesme slave svoj narod i državu.“

E, sad se i meni smračilo. Vratio mi se sav onaj bijes i prezir prema toj seljančuri koja mi je zagorčala školske dane. Zamahnuo sam Handkeovom knjigom prema njoj i Škorinoj profi. Ustuknule su kao vampirice pred raspelom. Iz knjige ispadne papir otrgnut iz školske bilježnice. Na njemu moj sastavak iz osnovne, sav iskrižan crvenom olovkom i ocijenjen velikom nulom, uz opasku: „Svakako se javiti psihologinji!!!“ Podignem papir. Nabrzinu pogledom preletim sastav. Osmijehnem se.

„Evo, ovo mi je dokaz da sam zapravo dobro pisao, a vi ste me gadili… Da, ima moja mama pravo, za djecu u Hrvatskoj bi bilo najbolje da većina nastavnika doživotno štrajka. Evo, pročitajte. Ovaj moj sastavak objasnit će vam i zašto je Handke veličao Miloševića. Moja bivša profa drhtavom rukom prihvati papir. Krene čitati poluglasno, tako da i Škorina bivša učiteljica čuje: „Na Dan mrtvih moj se tajo vratio s fronta. Ušao sam u kuhinju taman kad je urlao na moju mamu. Vikao joj da je kurvetina. Zna on da se ona kurva po Domu zdravlja dok on ratuje protiv Miloševića! Mama je plakala. Pokušao sam je obraniti. Gurnuo sam taju. Tajo još više poludio. Kaišem me vojničkim izmlatio. Na sav glas govorio tako da komšije čuju: nisi ti moj sin, kopile su mi podmetnuli! Popeo sam se gore u svoju sobu. Izrezao Miloševićevu sliku iz novina. Skinuo sam sliku bakinog sveca sa zida i na čavao pribio Miloševićevu. Molio sam mu se da izmlati mog starog kad već ja nisam dovoljno snažan.”

“Ne mogu to slušat! Kakve veze ima ta boleština s Handkeom!” Škorina profa dlanovima je pokrila uši.

“Naravno, vaš književni ukus nije se odmakao od rodoljubne poezije iz 19. stoljeća. Zato vaš najbolji učenik danas piše isto takve pjesmuljke u kojima je vrhunac formalisitčkog oneobičavanja zdravoseljački rimovanih stihova, stih: čudni ljudi, čudnog imena”, uzmem natrag svoj sastavak.

“Škoro je zdrav čovjek, a vi ste bolesnik! Kao Milošević i taj vaš Handke… ”

“ Vi moj sastavak niste shvatili. Ja sam ga napisao davno. Sad mi je užas zbog toga. Ali tad sam bio dijete… povrijeđeno. Što se tiče Handkea, on je ostao dijete. U djetinjstvu je, kao kopile nekog nacista, trpio teška poniženja. Majka mu se poslije udala za alkoholičara, mlatio ju je. Na kraju se ubila tabletama.”

Moju staru kao da su popustile tablete. Klonula je. Uhvatila me pod ruku.

“Vodi me, sine. Ubit će me ova selendra.”