U devet ujutro nacrtao sam se u onom parkiću preko puta autobusnog kolodvora. Splitski istraživački novinar Damir Petranović sredio mi je Bla-bla kar za odlazak u Split. Tamo su me željno iščekivali da im donesem snimku na kojoj sam u Dubravi isprovocirao njihova dogradonačelnika Ivoševića. Malu feštu povodom te snimke nećemo moći održat u kafiću Krom jer je sav razrovan, nalik nekom ukrajinskom kafiću pogođenom raketom.

Spazio sam četvoricu postarijih muškaraca. Na sebi su imali zelene veste. Razgovarali su na ukrajinskom. Kao i ruski, jezik je to koji mi braća Slaveni bez puno muke možemo razumjet. Prišao sam ih, pitao ih je li i oni čekaju prijevoz. Kimnuli su. Nisu mi trebali ništa posebno crtat, sve mi je bilo jasno. To su postariji muškarci koji su pobjegli od rata u Ukrajini. I sad idu prema Jadranu, kao što su devedesetih hrvatske izbjeglice. Bilo mi je drago što ću se s braćom Ukrajincima odvesti do Splita.

Uskoro se blizu nas parkirao sivi kombi. Ukrajinci s torbama na leđima požure u kombi. Ja za njima. Jedan od njih na sjedištu je izvadio pljosku na kojoj je bio ugraviran ukrajinski grb. Pružio mi je pljosku.

“Za hrabrjost!” izgovorio je na mješavini dvaju bratskih jezika, ukrajinskom i hrvatskom.

Da, trebalo mi je za hrabrost jer sam pročitao da na cesti kod tunela Sveti Rok puše toliko jaka bura da u provaliju može prevrnut čak i kombi. Otpio sam dobar gutljaj te prokleto jake žestice, nekakve rakije. Pitao sam ih od čega je rakija. Od žira, objasnili su mi. Sjetio sam da mi je poznanik Igor s instituta Ruđer Bošković govorio da su Ukrajinci sposobni napravit dobru, jaku rakiju čak i od najobičnije kore s drveta. Pa da, oni također imaju slavnu partizansku prošlost. A partizani su bili poznati po tome što su od kore s drveta znali napravit biftek u šumi.

Vozač je pokrenuo kombi. Ukrajinci su me svako malo tapšali po ramenu, govorili da sam jedan od rijetkih koji su osvjetlali obraz Europske unije. Nisam kužio zašto, pomislio sam da možda znaju za moje knjige, pisanje, da me cijene kao jednog od najvećih europskih književnika uz njihovu nobelovku Svetlanu Aleksijevič, autoricu izvanrednog romana Černobilska molitva. Ushićen što me prepoznaju izvan uskih, hrvatskih granica otpio sam još rakije…

I skoro je ispljunuo od šoka kad sam shvatio da kombi uopće ne vozi prema Jadranu, nego je izašao na dobro mi poznatu, turobnu cestu prema Slavoniji. Vozača kombija koji je bio Hrvat uspaničeno uhvatim za rame. Upitam kamo nas to vozi.

“Ja vas vozim u Poljsku, do granice Lavova. Svaka ti čast, stari, ja se Lavovu usudim približit samo kad ga naručujem ujutro na šanku. A ti s ovim Ukrajincima ideš u Lavov borit se u njihov rat”, odvratio je ganutim glasom.

O, jebote… Žudno sam eksirao rakiju od žira samo da prestanem drhtat od iznenadnog straha o pogibije ili ranjavanja u ratu. Pokušao sam se primirit mislima da sam nekoliko puta pokušao samoubojstvo, da sam kao i mnogi današnji mladi u teškoj depresiji. Pa zašto se onda toliko bojim rata, zašto se toliko grčevito držim za život? Očito je rat najbolji antidepresiv. Rakija je djelovala, pa su me počele obuzimat i optimističnije misli… Kako dolazim živ iz rata u Ukrajini. Napokon sam pisac koji je uza sve, zadobio i iskustvo rata, borbe. Sve novinarke, ženske u Kroli htjet će me odvući u krevet. Napokon ću biti poput Hemingveja! Nisam se mogao suzdržat, nazvao sam starog. Kad sam mu u alkoholnoj ekstazi rekao da idem ratovat u Ukrajinu, odvratio je:

“Sad mi je jasno da Ukrajina nema nikakve šanse protiv Rusa koje vodi izvježbani, čvrsti muškarac… Putin.”

“To sam si i mislio, to da ćeš se ti divit Putinu. U Hrvatskoj Putina simpatizirate valjda samo ti i Katarina Peović. Žalosno. A devedesetih ste ti i tvoji suborci bili u istoj situaciji kao Ukrajinci.”

“Ali nas je vodio bivši general, a Ukrajince bivši komedijaš”, odsiječe stari.

Taman smo stali na benzinskoj u Čazmi. Vani pored crnog Bemvea spazim Milorada Pupovca i Borisa Miloševića. Milošević je točio benzin. Iskočim iz kombija kao gerilac.

“Miloševiću, ajde s nama u rat u Ukrajinu, kao što je Tolstojev Vronski sjeo u vlak i otišao ratovat u Srbiju! Vronski je bježao od preljubničkih nevolja, a ti pobjegni od ovih kaznenih progona šta ti spremaju zbog love oko obnove… I vrati se kao heroj! Već vidim novinske naslove: Milošević porazio ruskog Miloševića! Umjesto u vladin auto, natoči benzin u boce za Molotovljeve koktele!” mamio sam ga kao pijana sirena Odiseja.

“Ostavite nas na miru, ja više neću podnosit da mi se svaka budala na cesti usudi solit pamet samo zato što se borim za prava srpske manjine!” skupljenih usana otrese se Pupovac. Uhvati Miloševića za ruku, povuče ga u auto.

Otišao sam se popišat. Nad pisoarom opet me uhvatila drhtavica. Vidio sam se kako ležim s rupom od gelera u trbuhu, krvavim dlanom pridržavam vruća crijeva… Jedva sam uspio među stidnim dlakama napipat penis. Kad sam ga izvukao, nije bio veći od žira. Tek tad sam shvatio razmjere svog straha. Jedva sam se nekako popišao. Vani sam šmugnuo u parkirani Čazmatransov bus. Bilo mi je muka od pomisli kako me ukrajinski dobrovoljci uzalud čekaju u kombiju.

Ne bih li im se barem malo odužio, na povratku u Zagreb pokupio sam s police u stanu sve knjige od Dostojevskog. Usrani Rus, mislio je da su Rusi bogoizabran narod koji ima pravo na sve. Odnio sam knjige na livadu iza KB-a Dubrava i zapalio.

“Nabijem te nakurac, Dostojevski! Tebe i tvog ubojicu sjekirom. Puši kurac sifilitični kockaru, marš u pizdu materinu, debilu bolesni!” urlao sam nad plamenom.