U strahu od islamskih terorista NISU HTJELI na Igre postavit ni jedan komad koji glorificira dekadenciju europskog čovjeka jer bi to naljutilo isilovce pa bi i mogli šiknut bombu

Mojoj staroj napokon se isplatilo to je što je od devedesetih vjerno služila stranci. SDP ogranak Dubrovnik uručio joj poziv na Dubrovačke ljetne igre. Koliko je to njoj onako jadnoj, usamljenoj značilo… Nije imala unuka, muž ju je ostavio, opet je svu nadu uložila u mene, što je baš vrhunac očaja. Htjela je da svakako idem i ja s njom u Dubrovnik. Dobila je jednokrevetnu sobu, ali možemo se, rekla je, nas dvoje smjestiti na tom krevetu, kao nekad kad mi je pred spavanje čitala romane o Koku. Nisam je mogao odbiti. A i privlačilo me otić u Dubrovnik koji je u ovo vrijeme pun glumica koje se pale na nas literate.

PRED POSEBNU IZVEDBU Umišljenog bolesnika, u VIP prostoru strusio sam s bivšom ministricom Zlatar nekoliko rakija dok je moja stara letala od jednog do drugog stranačkog kolege nastojeći se ulizati, pokazat im da ona još postoji i da je spremna možda preuzet i neko mjesto u diplomaciji kad se stranka u rujnu trijumfalno vrati na vlast. Nije joj se moglo zamjeriti, od svoje tridesete konstantno je tavorila u Đakovu. Da bi joj onda muž pod stare dane napumpao desničarku iz Oćestvova. Jasno da je htjela po svaku cijenu pobjeć iz Hrvatske u neke krajeve gdje je nitko ne pozna. I meni omogućit da nastavim studirat negdje u inozemstvu.

Dok smo pogureno koračao za njom u gledalište, strpao sam dvije Orbit žvake u usta da mi se previše ne osjećaju iz usta rakijetine što sam ih maloprije strusio sa Zlataricom. Predamnom je bio najgori dio ovog našeg izleta: odgledat od početka do kraja hrvatsku, kazališnu predstavu. I to još neku pretpotopnu, Molijerovu. U strahu od islamskih terorista nisu valjda htjeli na Dubrovačke ljetne igre postavit niti jedan moderniji komad koji glorificira dekadenciju europskog čovjeka jer bi to moglo naljutit isilovce pa bi i u Dubrovnik mogli šiknut koju bombu. A onda zbogom turistima, obaranjima rekorda u noćenjima!

Sjedili smo u počasnom prvom redu, sasvim uz rub.

“PLJUNI TU ŽVAKU!”, stara mi je bjesno prošaptala na uho u trenutku dok su glumci izlazili na pozornicu.

Stresao sam se, baš me trgnula iz blago alkoholne meditacije o tome hoće li nakon predstave biti upriličen bogat domjenak na kojem ću uz piće nastavit s gospođom Zlatar razgovor o autobiografskoj prozi.

“Opet me sramotiš… Hoćeš da Zrinka Vrabec i o meni kao o onom Hasanbegoviću napiše da mi je sin razvlačio žvaku u prvom redu na predstavi… Pa se mogu pozdravit s ikakvom diplomacijom, neće me pustit ni da budem teklić u rumunjskom konzulatu…”, stara se splašeno osvrtala oko sebe gledajući valjda sjedi li negdje u gledalištu kolumnistica Zrinka Vrabec i strelja ukolo pogledom tko ima žvaku u ustima, a posebno je nemilosrdna prema djeci koja žvaču na predstavama. A ja sam se upravo osjećao kao nevoljni osnovškolac kojeg je mama na ljetovanju dovukla na prokletu dosadnu predstavu kako bi se njezin sinčić kulturno uzdizao, a ne samo čitao Velikog Bleka na plaži.

“PA KAŽE SE: NIJE ŽVAKA ZA SELJAKA. Znači, zapravo je kulturno i ful urbano žvakati za vrijeme predstave. Samo se seljaci boje žvakat u kazalištu… Jer su splašeni, puni nekih malograđanskih skrupula…”

“Šta to prtljaš… To ti je od one rakije, vidjela sam kako natežeš čašu za čašom… Nisam te trebala povest, sve ćeš mi upropastit! Pljuni tu žvaku više!”, stara je počela zapadat u jednu od onih svojih histerija u kojima bi, kad sam bio klinac i dobio jedinicu u školi, razbijala tanjure o pod.

Morao sam se što prije riješit te usrane žvake. Ali gdje da je ispljunem? Ako mi se nešto gadilo, bilo je to kad bi netko na nekom službenom mjestu gdje nema kante za smeće ispljunuo žvaku, pa je umotao u papirić i spremio u džep. Držat u džepu tu ispljunutu, slinavu žvaku umotanu u papirić… Fuj, ogavno! Imao sam od toga istu onakvu fobiju kakvu neki imaju od crva, zmija.

Stara je svako malo sijevala pogledom prema meni da vidi je li mi žvaka još u ustima. Bilo je pitanje sekunde kad će puknut i pred svima u gledalištu izbezumljeno se derat na mene kao u nekom teatru apsurda. Vjerojatno u euforiji pred putovanje nije ni popila ona svoje tablete za smirenje.

Nije više bilo vrdanja. Ispljunuo žvaku u dlan, zarolao je u kuglicu i onda je palcem i srednjakom katapulitrao visoko u zrak. Mislio sam da ću je uspjet prebacit tamo iza kazališnih zidina, ali ona je odletila ravno u vis, a onda se poput komadića meteora stuštila prema gledalištu. Suspregnuo sam dah.

Začulo se kao da je pala bomba. A onda i krik. To se Andrea Zlatar stropoštala sa stolca. Mojoj staroj zapjenilo se oko usta. Pouzdan znak da je zapala u onaj najgori stupanj histerije.

“TO SI TI POGODIO JADNU ŽENU, vidjela sam šta si napravio! Uvijek si mi samo nevolju donosio! Tako si me kroz čitavu školu sramotio! Htio bi bit književnik, a ponašaš se u kazalištu ko zadnja seljačina, gađaš ljude žvakom! Pa di ti je pamet! Zašto mi to radiš! Isti si ona seljačina koja mi te napravila!”, kričala je stara, izgubila je svaku samokontrolu.

Ne znam kad sam se zadnji put osjećao tako temeljito posramljeno. Sve oči iz publike bile su uprte u nas. Krajičkom oka pogledao sam dvije glumice koje su sjedile u redu iza, Natašu Janjić i Anu Maras.

“Asti krembila… Pa ovaj se s tom svojom opičenom materom pari ka onaj iz Psiha. Vidi mu taj luđački pogled…”, začuo sam Natašu Janjić.

Želio sam da mene netko pretvori u kuglicu žvake. I katapultira negdje daleko, daleko. Gdje nema kisika ni ikakvih živih bića. Da se gore iz žvake, poput galebljeg izmeta pretvorim u okaminu. Koja ništa ne osjeća.