Na tržnici na Kvatriću gdje sam jučer pio spazim posebnog Milanovićeva savjetnika za kulturu, nekadašnjeg književnog kritičara Zdravka Zimu. Kupovao je sir i vrhnje. Kumica mu pruža vrećicu, a on pretražuje dugo po džepovima novac. Podignem se sa stolice. Otkoračam do Zime.

“Hoćeš da ti ja dam sto kuna? Da imaš za sir i vrhnje”, ponudim se.

On me odmjeri.

“Ne treba meni tvojih sto kuna. I kako mi se to obraćaš s ti, nismo ovce čuvali”, otrese se on.

“Znam, sad si Milanovićev savjetnik, uletila je neka pinka, vidim preselio si u centar grada. Čitao sam u onim tvojim dnevnicima smorane da stalno priželjkuješ iz Utrina se preselit u centar. Napokon si uspio. Al ko za kurac sad kad je centar raspadnut od potresa, sirotinja isplivala pljesniva. Bolje da si osto u Novom Zagrebu, tamo su zgrade titoistički čvrste.”

“Šta ti tu meni dociraš?”

“Predloži Milanoviću da i mene uzme za savjetnika, ja bolje kužim modernu književnost, ti ga očito pumpaš s prastarim piscima, pjesnicima, čak i Homerom, klinci kurca ne kuže kad u svađi s Plenkovićem citira pred novinarima te zombije. Daj uzmite mene u ekipu. Ovi iz Možemo! ako pobijede na izborima za gradonačelnika torpedirat će me iz stana koji mi je Bandić dao od Grada. I Milanu Vuković će iz knjižare protjerat. Daj nam pomozi, iz naše si branše.”

Kumica nas sluša. Zgađeno procijedi kroz rijetke zube:

“Sve je žicanje i korupcija.”

Zima se sav uzmuva. Doveo sam ga u neugodnu situaciju pred njegovom omiljenom kumicom. I nisam se gasio:

“Daj neka mi Milanović na Pantovčaku učipi neku drvarnicu da imam di živit ako mi ove komunjare iz Možemo! konfisciraju stan. Skužio je i Milanović kolko su ti radikalni desničari opasni. I oni bi hladili jaja, a dobivali lovu. Ko će to sve namirit? Ne smijemo ih pustit, sve će nas pregazit.”

“Ja sam po svom habitusu lijevo orijentiran, pisao sam u Novom listu”, uzbuni se predsjednikov savjetnik.

“Znam, gospodine Zima, ali doći će zima i ako sezona turistička bude loša, tko će namirit sve nas takozvane djelatnike u kulturi? Ne možemo pustit na proračun još te umjetničke klošare koji su se sjatili u Možemo!. Ne možemo nikako!”

“Šta je toliko strašno ako te izbace iz gradskog stana? Pa otiđi u podstanare. Uostalom, pisci bi i trebali biti podstanari. Kako je moj uzor Veselko Tenžera jednom napisao: “Tko je podstanar? To je biće čežnje, pozvano na zvuk samo njemu čujne trube, u blizini velikih ideja i velikih djela, na vrtuljak napretka i u talionice budućnosti”, raznježeno će Zima.

“Neću bit nikakav jebeni podstanar, pogotovo danas kad i dalje ovdje u ovom centru raspadnutom ne spuštaju cijene najma! Da tim grabežljivcima plaćam za stan ne bi mi ni lipe ostalo za cuganje po birtijama. A taj vaš Tenžera je dobro znao da su birtije, šank jedina utjeha hrvatskim piscima, otužnicima koje sustav stoljećima ponižava, pogotovo danas kad moramo skupljat nekakve bodove da bi nam Ministarstvo kulture udijelilo koju lipu!” pobunim se.

“Zato nam, kako je rekao Krleža, čitava književnost vonja na krčmu i neoprane čaše”, pompozno će Zima.

“Lako je njemu bilo srat kad mu je Tito dao vilu na Gvozdu. Založite se kod Milanovića da mi udijeli barem atomsko sklonište na Pantovčaku. Taj prostor pod zemljom ionako ničemu ne služi. Uredit ćemo ga kao u Kenedijevo doba Hladnog rata. Unutra ću postavit udobne fotelje, nabavit ću na Hreliću hrpu Plejboja iz šezdesetih, pit ćemo viski s ledom i raspravljat o problemima u kulturi. To će malo i ohladit Milanovića, previše se zapalio, sad se počeo po Splitu svađat i s običnim, regionalnim reporterima HTV-a, to ipak ruši dostojanstvo, zamisli Kenedija da se pred kamerama nadjebavao s nekim lokalnim reporterom u Oklahomi.”

“Kad si tako pametan, onda i sebi pomozi, a nemoj na ulici zaskakat nas predsjednikove ljude i molit nas za pomoć”, uništi me Zima kao prava zima neodgovornog cvrčka u basni Cvrčak i mrav.

Odvučem se prema Trgu. Na terasi ispred Bobanova restorana neka zgodna ženska sređena s također zgodnim tipom ruča raviole punjene tartufima. Mi obični ljudi prolazimo pored njih, pogledavamo kako uživaju, uz dobro jelo i vino kuju planove o ljetovanjima na udaljenim, egzotičnim destinacijama na koje mi gubavci bez kovid-putovnica možda više nikada nećemo moći. U meni se nešto pobuni. Sjetim se maloprijašnjeg Zimina odjeba – snađi se, druže! Pa i hoću, otimat ću ako treba iz usta bogatunima iz centra. Izvest ću revoluciju na kojoj će mi pozavidjet i Radnička fronta.

Zastanem na pola metra od hrvatske inačice Barbike i Kena, samo nas grm kratki, zeleni razdvaja. Glasno kihnem bez da stavim ruku na usta, pa se i zakašljem, kapljice frcaju iz mene kao iz Bandićeve fontane. Ženska se uzruja.

“Sigurno su nam po tanjuru kapnuli bacili od tog siromaha! Neću više nikad jesti na terasi, di me puk obični gleda!” pobuni se ženska, gadljivo odgurne tanjur od sebe. Ja joj se približim.

“Znači nećete više jesti?” pitam ljubazno.

Ona šuti. Njen dečko kaže:

“Ne, neće. Ne želi se zarazit, planiramo uskoro na ljetovanje.”

“Možete li mi onda te raviole iz njenog tanjura prebacit tu na knjigu”, rastvorim “Zapise iz podzemlja” kao dalmošku platu. Tip zgađeno iz tanjura istrese raviole s tartufima na stranice meni najdražeg romana od Dostojevskog.

“Hvala”, kažem. Nastavim prema Trgu bana Jelačića jedući prstima raviole kao neko adventsko jelo u kartonskom tanjuru. Shvatio sam da su uz tartufe punjeni i dalmoškim domaćim pršutom. Neopisivo dobro. Sve više uviđam prednosti korone. Dok je epidemije, neću ostat gladan.