Agentu SOA-e rekao sam: ‘ŠTA, POKUŠAVAJU obnovit Austro-Ugarsku! Jesu li vam zato i smijenili šefa Lozančića? Da Karamarko i Kolinda dovrše ono što je započeo Sanader’

Svi me uvjeravaju, nemoguće je naći žensku imalo nalik onima iz sedamdesetih. Koje su kuhale, prale, brinule se o svom muškarcu, pazile da ne izađe van neispeglane košulje jer bi to smatrale osobnim porazom. Već sam se polako mirio da ću zauvijek ostat sa svojom curom Stojkom s kojom sam se spetljao na početku faksa i koja misli da je zaprška dio motora u autu.

DA BIH ONDA, totalno neočekivano, na žensku svojih snova naletio tamo gdje sam najmanje očekivao – na pjesničkoj manifestaciji Goranovo proljeće. S tom mađarskom pjesnikinjom Aranakom Bodor na završnoj večeri upoznao me pisac i prevoditelj s mađarskog Neven Ušumović. Znao je da još uvijek živim onako po studentski, solo pa me pitao bih li ugostio Aranku na tjedan, dva. Ona se želi pobliže upoznat s hrvatskom književnosti, a nema joj tko platit smještaj, Ministarstvo kulture nam je u rasulu.

Blago rečeno, preporodio sam od dana kad je Aranka zakoračila u moju rupetinu u Plitvičkoj. U samo dva dana ona je od vonjavog brloga načinila ugodan, ljupki dom. Kao kad u onim emisijama o uređenju prostora, kreativan tim dođe nekom samotnom klošaru preuredit, nanovo namjestit zapušteni stan. Uz to se zavodljivo odjevala u broj preuske bluze raskopčane tako da istaknu procijep između njezinih krupnih, majčinskih dojki. Na štednjaku bi se već od ranog jutra krčkalo mirisno varivo prepuno svježeg povrća, mesa. Za nekog tko se hranio isključivo onim gumenastim imitacijama ručkova iz Plodina i Špara bilo je to kao da se našao u gurmanskom raju. Nije mi bilo jasno kako sam uopće podnosio truljavu Stojku koja ne da mi nije ugađala kao muškarcu, nego me i konstantno ponižavala, nazivala me slabićem nesposobnim položit čak i pišljivi vozački. Spremao sam joj se dati nogu čim zavedem i brzinski zaprosim Aranku. S kojom ću poživjeti dugo, sretno, oprano, opeglano i sito kao princ u bajkama.

Aranka se u petak navečer otišla tuširat, a ja sam izvadio svoj izraubani laptop da izguglam savjete o romatičnom zaprošavanju žena. Nisam ga mogao upaliti. Pa sam iz Arankinog ruksaka izvukao njezin srebrenkasti laptop tanji od tanjura za pizzu. Čim sam ga upalio pred očima mi se zabijelio nezatvoreni dokument s nekakvim tekstom na engleskom. Pomislio sam da je to Arankina kratka priča. Spominjala mi je da su joj dvije priče preveli za ugledan engleski časopis Granta. Sa zanimanjem sam krenuo čitat. Pogotovo što se glavni lik zvao Božo Petrov!

“OVA INFORMACIJA KOJU sam doznala od njegovog prijatelja iz djetinjstva može dati najbolji uvid u subjektovu medicinsku psihopatološku prošlost. Kad mu je bilo pet godina Petrov se na kuhinjskom podu igrao s plastičnim Pink Panterom. U određenoj vremenskoj jedinici na pod je sletila buba-mama. Petrov ju je fiksirao pogledom. Onda je krenuo simulirati da njegova figurica hoda onako kao pravi Pink Panter u crtiću. Lijevim Pink Panterovim stopalom (promjer 2 cm) nagazio je na buba-maru. Začulo se krckanje pod stopalom. Petrov je briznuo u histeričan plač. Bacio se baki u naručje. Krivnju za gaženje buba-mare pokušavao je svalit na Pink Pantera…”Nisam stigao do kraja pročitat jer je Aranka izašla iz kupaone. Kad je vidjela da držim njezin laptop na krilu od one umilne, otuširane seksi domaćice pretvorila se pobješnjelu vampiricu. Dohvatila je s poda moju odbačenu, prljavu čarapu. Mislio sam, čarolija je prošla. U početku je kuhala, prala, sklanjala prljavi veš iza mene samo da bi mi se uvukla pod kožu, zavela me, a sad će pokazat svoje pravo lice. Očekivao sam, bacit će mi tu smrdljivu čarapu u facu i natjerat me da je sam odnesem u mašinu. Ali napravila je nešto puno neočekivanije. Obmotala mi je tu čarapetinu oko vrata i počela me gutiti. Valjda je u Mađarskoj to inicijacijski obred stavljanja muškarca pod papuču, pomislio sam, hvatajući dah.

ARANKA JE STEZALA SVE JAČE I JAČE. Krkljao sam. Na ulaznim vratima začuo se tresak, kao da ih izvana netko pokušava razvalit nogom. Arankin stisak je popustio. Ogledala se po stanu kao progonjena zvijer koja traži izlaz iz zamke. Onakva u frotirnom ogrtaču iz kojeg joj je ispala lijeva dojka, zakoračila je kroz prozor i krenula se po tko zna čemu spajderemenski spuštati s drugog kata. Htio sam se navirit i pogledati kako joj to polazi za rukom, ali u stan mi je upao krupan tip u tamnom baloneru. Dolje s ulice začuo sam duboke muške glasove i Aranku kako ih psuje na mješavini engleskog i mađarskog.

Tip koji mi je upao u stan tutnuo mi je pred facu iskaznicu SOA-e. Uspio sam na njoj pročitat samo njegovo ime, Jozo i već ju je strpao natrag u džep. Kratkim, odsječenim rečenicama objasnio mi je u šta sam se upleo: Aranka je agentica mađarske obavještajne službe. U Hrvatsku je ubačena da skuplja kompromitirajuće informacije o političarima koji se protive prodaji INE mađarskom MOL-u.

“O, jebo im Naćkanjižu! Šta, pokušavaju obnovit Austro-Ugarsku! Jesu li vam zato i smjenili šefa Lozančića? Da Karamarko i Kolinda mogu ponovo radit na uspostavi Austro-Ugarskog carstva i da dovrše ono što je započeo Sanader”, protrtljao sam, pripaljujući drhtavom rukom cigaretu.

Na odlasku, agent Jozo ostavio mi je na kuhinjskom stolu papir s oznakom mađarske obavještajne službe. Kad sam malo došao sebi, rastvorio sam ga. Pisalo je: “Subjekt pripada polusvijetu književnosti i novinarstva. Psihički labilan, nesportski tip obilježen kompleksom trajne ovisnosti o majci. Pristupiti mu na način da se pokažeš kao žena sklona književnosti ali i obavljanju najbanalnijih kućanskih poslova…” Nisam imao želuca dalje čitat. Trebalo mi je piće. Čitava bačva pića.