Hasanbegović sjedi s Petrovom I ONIM GRMOJOM. Valjda dogovaraju preslagivanje. Možda će do jeseni složit kurčevu vladu. Znači, Hadezeovci se ne predaju

Nakon učmale izložbice u Greti na kojoj se svatko svakome gadio zbog učestalog viđanja preko čitave godine, svratio sam s fotografom Mijom Vesovićem na još jedno piće u obližnji Art kafe u Ilici. Samo da nekako utučemo tu ranoljetnu, sparnu večer koja svakom očajniku u glavi rađa romantičnu ideju o bijegu iz ovog ugnojenog grada.

S čašama crnog vina izašli smo na terasu iza kafića. Bila je slabo osvijetljena, plohe stolova nisu bile veće od tanjura za đambo picu. Sjeli smo za onaj prvi, odmah uz ulaz na terasu. Sjedajući, osvrnuo sam se oko sebe. Pa nabrijano prošaptao Vesoviću:

“Ona trojica tamo… za stolom do zida…”

Vesović je zaškiljio prema njima, čitavim tijelom nagnuo se napred.

“Daj nemoj tako napadno…”

“Ne vidim bez naočala… Ko je to? Neke ženske?”, protrljao je oči.

“JEBOTE, HASANBEGOVIĆ sjedi s Petrovom i onim Grmojom… Ovo više nije normalno, kud god se mrdnem, naletim na Haskija… Ko da nas sudbina stalno pokušava povezat… Možda na kraju završimo ko u Planini Brokbek… Dva osamljena, tvrdokuhana muškarca u šatoru negdje gore na Dinari…”

“Šta oni rade zajedno?”

“Valjda ipak dogovaraju neko preslagivanje. Možda će ipak do jeseni složit neku kurčevu vladu. Znači, ipak se Hadezeovci ne predaju. Hasanbegović pokušava urazumit Petrova. Pa da, njih dvojica imaju dosta toga zajedničko… Vjernici su, briju da im je dano neko poslanje koje moraju izvršit, makar i mačem. Uostalom, Isus je rekao… ne donosim vam lažni mir, nego mač…”, uzbuđeno sam gutnuo vino.

Nakon kraće šutnje, razmišljanja, u meni se, poput skorene krpe ostavljenje na vrelom štednjaku razbuktao novinarski nerv.

“Čekaj… Pa ovo je idealna vijest sutra za naslovnice… Hasanbegović, Petrov i Grmoja na tajnom dogovoru… Na zamračenoj terasi kafića u jedanaest navečer…”

“PA TU BLIZU PETROV I GRMOJA imaju one vladine stanove za zastupnike iz provincija… A Hasanbegović je u Vlaškoj. Znači, ekipa se našla na pola puta. Možda se uopće nisu našli radi nikakva dogovora… Nego je ovoj dvojici dosadno u tim saborskim stanovima, a vjera im brani da dofuraju neke ženske ili gledaju pornjavu. Pa su odlučili naći malo s Hasanbegovićem jer se kuže po spiki. Daj pusti ih na miru…”, pokušao me skulirat Vesović.

Nisam mogao vjerovat šta govori! Da ovo ispustim iz ruku!? Ove tri zlatne ribice koje mi je sudbina tako darežljivo ubacila u proparanu mrežu! Doduše, da, pomislio sam, baš zbog te njihove slične vjerske spike su i poslali Hasanbegovića da posljednji put pokuša urazumit Petrova i Grmoja, trgnut ih: ne smijete dozvolit povratak komunistima na vlast! Pogotovo sad kad se Orjuna ponovo osokolila kao lešinari kad iz daljine nanjuše polumrtvog slona. I odmah u obliku buktećih baklji isturila svoje antikristovske kanđe, zagrebala po nogometnom travnjaku usred Pariza da zastraši hrvatske reprezentativce, pokaže im svoju moć i tko će na kraju pobijediti!

VEĆ SAM VIDIO KAKO VODEĆI DNEVNI LISTOVI u ponoć zaustavljaju rotacije i na naslovnice ubacuju moj nabrzinu nalupani tekst! Za koji će me poslije isplatiti suhim zlatom, pa ću se prvim avionom zapičit na Kubu Hemingvejevim stopama. Napokon ću prestat bit otužna pojava koja se zbog jeftina vina povlači po učmalim zagrebačkim galerijama i koji si ne može o svom trošku priuštit ni tri dana u hotelu s tri zvijezdice u Pirovcu.

“Moraš ih pofotkat, moraš ih nekako pofotkat! Tekst bez fotke njih trojice kako zavjerenički sjede u mraku bit će kao da se pokušavaš obliti bezalkoholnim pivom… Daj, okini ih… Dugo si radio i kao fotoreporter… Znaš ti to kako treba… Nek bude fotka za naslovnicu. Lovu ćemo podijelit lapo lapo, ti daješ fotku, ja efektan tekst…”, prošaptao sam.

Vesović je neko vrijeme neodlučno piljio u mene. Onda je ustao bez riječi, izvadio iz torbe fotić koji uvijek nosio sa sobom.

Od napetog iščekivanja suspregnuo sam dah. Mislio sam, Ves će sad izvest neki čuveni paparaco zahvat, fotkat ih kriomice s boka tako da njih trojica tamo ni ne skuže što im se dogodilo. Sve do jutra kad će im tajnice servirat na stol novine s tom fotkom.

Ali Vesović nije izveo nikakav trik, samo je banalno otkoračao do njihova stola. Jedva primjetno im se naklonio i kao neki ulični šnel fotograf ljubazno ih upitao može li ih fotografirati. Hasanbegović se namrštio. Petrov i Grmoja zurili su u Vesovića kao one ovce kad noću odlutaju iz stada pa ih usred magistrale paralizira kamionski far. Prvi se snašao Hasanbegović. S nekoliko odrješitih, suhih rečenica prorešetanih pomalo uznemirujućim, možda i prijetećim stankama dao je Vesoviću jasno do znanja – nikakvo jebeno fotografiranje ne dolazi u obzir.

Ves se pokunjeno vratio za naš stol. A Hasanbegović, Petrov i Grmoja iz tame su zurili prema nama kao u crtiću one žutooke pantere u nezaštićenog Moglija. Očito su se osjetili raskrinkano u šikari za koju su bili uvjereni da im pruža dobar zaklon.

“Gubimo se odavde”, promrsio sam.

“Ali vino nisam…”

“ZAJEBI VINO, kupit ćemo na Trgu novo…”, podigao sam se od stola.

Tek vani sam se opustio, kad smo već bili nadomak Trgu.

“Koji kurac si ih išao molit za dopuštenje? Navodno si onog golmana s golim kitonom za naslovnicu Poleta okinuo bez pitanja… Kao, sačekao si ga dok je izlazio iz bazena. Sve mi se čini da je to urbana legenda, popušili su je samo scenaristi ‘Crno-bijelog svijeta’. Vjerojatnije je da si ga peruškom gladio po jajima moleći za dopuštenje.”

Izgovorio sam to pokošen teškim razočaranjem: nisam rođen da budem novinarski heroj, HND me nikad neće ovjenčat nagradom za najodvažniji novinski tekst.