ULimbu sam za šankom pio s jednom studenticom talijanistike; tražila je od šankerice da joj pušta Tota Kotunja. Predvečer smo se prebacili u No sikiriki na Trešnjevci. Tamo je na terasi sjedila Raspudićeva bivša žena, redateljica Kristina Kumrić. S njom za istim stolom bila je novinarka “Potrage” Danka Derifaj. Studentica je poznavala Kristinu. Sjeli s njima. Kristina je na sebi imala tanku, crnu dolčevitu. Crna, gusta kosa prošarana sijedim pramenovima i retro naočale davale su joj štih žena koje su nekad po pariškim kinima gledale egzistencijalističke, nenarativne filmove. Kad me studentica predstavila, rekla je da zna za mene. Diglo me to.

Da se pokažem, naručio sam odmah svima rundu duplih žestica, taman mi je ovih dana sjeo povrat poreza, sve mi je išlo na ruku. Studentica se već u Limbu dobrano pripila, a sad ovdje nakon duple votke bila je pijana ko ćuskija. U jednom trenutku Kristinu grčevito stisne za ruku, zagleda joj se u oči. “Zaljubljena sam u tvog bivšeg muža. Ako on sad na izborima s Mostom uđe u sabor, ja ću se ubit. Od alkohola. Zbog njega sam i upisala talijanistiku… Gledam na predavanjima u njegove divne, tajanstvene oči dok nam recitira Leopardija, odlomke iz ‘Imena ruže’… Ja sam mu na kraju godine poklonila ružu i talijansko izdanje “Ime ruže”.”

“Ime Ruže Tomašić. Možda ga ona ipak vrati na predavanja…”, dlanom prođem kroz kosu.

“U to ime!” podigne studentica čašu.

“U ime Ruže!” nazdravim.

Suknemo. Naručim nam još jednu rundu. Studentica zafrflja da se zimus s dečkom seksala bez zaštite i mislila da je zatrudnjela. Već se počela psihički pripremat na abortus.

“Zato si u Limbu stalno pjevala In sjeme od Tota Kotunja. Ostala ti trauma od sjemena.”

“Na kraju se ispostavilo da je mom dečku sjeme prerazrijeđeno… Valjda od jeftinih vinčina koje pije svaki dan na klupi preko puta Filozofskog. Pao mi kamen sa srca. To dijete bi me zauvijek zakucalo s tim luzerom… A ja se stalno potajno nadam da će moj profesor kad tad biti stvarno moj!”

“E, ćerce…”, uzdahne Kristina.

Dohvatim RTL-ovu kamericu, stajala na stolu pored Danke Derifaj. Uključim je, zumiram studenticu.

“Htjela si napravit abortus iz ljubavi prema svom profesoru, a taj profesor ako pobijedi na izborima istog časa će zabranit abortuse. Ovo je tako godarovski…”, rekao sam jer sam vidio da Kristini iz kožne torbe viri opsežna biografija Godara.

“Voliš Godara? Nisi znači ko ovi današnji klinci šta misle da je Godar naziv parfema”, Kristina izvadi upaljač, cigarete iz torbe.

Krenem se prekenjavat da sam ja iz Godarovih scenarija učio pisat svoje tekstove: iz stvarnosti iščupam ono što mi se učini impresivno i onda to prenesem na papir onako prljavo, bez popravljanja. Čak ni tipfelere ni gramatičke greške ne ispravljam, kao što ni Godar nije micao tehničke greške iz svojih filmova. Zato, rekao sam, snimam ovu studenticu. Ovo što ona govori prenjet ću u iduću kolumnu.

“Samo se usudi!” drekne studentica.

Kažem Kristini da sam gledao sve njezine filmove, odnosno čitava dva koja je snimila – nagrađivani dokumentarac “Dobro došli u Igrane” i kratkometražni igrani “Po čovika.”

“U “Po čovika” baš upada u oči da ti fali godarovski scenarist. Maja Hrgović je napisala scenarij, jel tako? Ali ona nema taj europski tač. Njoj se vidi da je ukus formirala na serijama ala “Beverli Hils”, “Kućanice”, “Uvod u anatomiju”. Njoj su plitki Ameri uzor, njihove stereotipne, nabrijane fabule, veliki a zapravo lažni osjećaji.”

“Da, to sam vidjela kad smo bile na festivalu u Torontu. Ona se tamo izbezumila ko Pepeljuga na balu”, Kristina si približi pepeljaru.

“Dosadni ste s tim Godarom… Jeste vidjeli kako se Marija Selak posvađala s Milom Kekinom oko abortusa?” Danka Derifaj nas, baš kao u svojoj emisiji “Potraga”, vrati u suru, hrvatsku stvarnost. Studentica je pak doslovno klekla pred Kristinu. Moljakala da nas barem na pola sata odvede kod sebe doma, želi vidjet stan u kojem je stvarala njezina životna ljubav. Kristina se sjeti da joj je ostalo brudeta od ručka, treba to pojest, do sutra će se pokvarit.

Stanovala je tu blizu, kod toplane na Črnomercu. Nekom prečicom smo po blatu hodali do stana u trokatnoj zgradi nalik onima iz crno-bijelih, francuskih filmova. U stanu sam se zavalio na kauč zatrpan knjigama, uglavnom biografijama umjetnika. Studentica je uzimala s polica knjige na talijanskom, milovala ih, prislanjala uz nevelike grudi. Našla je “Ime ruže” koje je poklonila Raspudiću. Kao i “Fukoovo njihalo” na talijanskom s posvetom samog Umberta Eka. “Caro, Nino”, pisalo je naliv-perom.

U košari za psa spazim vuneni džemper kojeg je Raspudić davno nosio u prvim emisijama Petog dana. Bez razmišljanja navučem ga na sebe. Sjednem za pisaći stol u kutu sobe. Zamolim Danku da mi doda kameru. Želim skinut sve što sam snimio u No sikirikiju. Sjetio sam se, večeras moram poslat kolumnu. Kristinu upitam:

“Jel mogu i ovo kod tebe doma opisat?”

“Ma, piši šta oćeš”, upalila je ploču na štednjaku za podgrijat brudet.

Otklopio sam laptop na stolu. Spazim talijanski aparat za espresso. Pomislim kako je Raspudić po njemu dao svojoj kolumni naziv Dupli espresso. Zamolim Kristinu da mi napravi jedan dupli espresso, ne mogu pisati bez kave.

“Kike, ovaj ti se klošar želi uvalit u stan. Traži si novo gnijezdo. Uskoro će ostat bez stana u Dubravi koji mu je Bandić dao… Planiram o tome napravit prilog za “Potragu”, kako je Bandić poslušnicima dijelio stanove.”

Nagnuta nad loncem, Kristina odvrati:

“Taj film neće gledat. Pa ni da Godar ustane iz groba i režira ga.”