‘Ako… želi čučati u zahodu… NEKA ČUČI… Djeca komunističkih ideologa… koja su zaposjela medije i književnost… napokon su shvatila gdje im je mjesto…’

Ušao sam u Ministarstvo kulture. Zaštitarki na porti rekao sam: “Nosim dokumente u urudžbeni ured.”

Kimnula je. Popeo sam se stepenicama na kat na kojem se nalazio ministrov ured. Osvrnuo sam se oko sebe, zakoračio u ženski vece. Zaključao se i sjeo na poklopac vece školjke. Čekao sam.

Uskoro je netko pokušao ući u kabinu. Gledao sam kako se podiže i spušta kvaka. U idućih sat vremena bilo je još najmanje osam takvih pokušaja. Onda sam na hodniku začuo ženske glasove. Korake. Netko je glasno zalupao po vratima.

“Tko je unutra?”

“Pisac. Hrvatski…”

“Šta radite unutra!? Ušli ste u ženski vece!”

“Prosvjedujem.”

Muk. Došaptavanje ženskih glasova. Naćulio sam uši. Jedna od te dvije pred vratima bila je tajnica ministra Hasanbegovića.

“NE IZLAZIM DOK NE OBJAVITE REZULTATE natječaja za stipendije za pisce. Bivša vlada odredila je tko će dobit stipendije još u dvanaestom mjesecu… Sad je evo peti mjesec, a vi još niste javno objavili te rezultate. Među piscima se pronio glas da namjerno to štopate. Neki su uvjereni da po ideološkom ključu sastavljate novi popis dobitnika stipendija, a oni pesimističniji misle da će ministar potpuno ukinut te stipendije.”

Jedan od ona dva ženska glasa:

“Mi vam ne možemo pomoći. Ne na ovakav način… Rezultati će najvjerojatnije biti objavljeni u petak…”

“To već dva mjeseca govorite kad vas se zove na telefon! Da će biti objavljeno pred kraj tjedna, a onda ništa! Igrate se s ionako sjebanim živcima pisaca! Jel znate koliko smo svi mi progutali poniženja da bi postali hrvatski pisci?! Naš se status konstantno srozava! Prvo su nas izdavači zakidali za honorare… Onda su i sami izdavači počeli propadat… Kao jedina satisfakcija ostale su nam književne nagrade. Znali smo da su žiriji tih usranih nagradica većinom korumpirani, ali ipak je ostajala nada da ćemo igrom slučaja možda jednom i mi dobit neku od njih. Onda su i njih počeli ukidat… Pa je književna kritika izbačena iz novina… Dakle, nestala je šansa i da neki kritičarski očajnik sastavi pokoju lijepu riječ o našem pisanju… Preostale su samo te stipendije… Tri ili šest mjeseci dobivaš plaću za pisanje romana, jebeno… I sad se proširila priča da ćete i to ukinut!”

“Ja ću sve to prenijeti ministru. Izađite lijepo van i pričekajte priopćenje. Ako ste kojim slučajem izvršili veliku nuždu, molim vas da sve lijepo očistite. Četka vam se nalazi na lijevoj strani…”

Pogodak u živac. Popizdio sam:

“Vama je najvažnije da školjka ostane glanc čista! Vidim da je ministar uveo te njemačke običaje u ministarstvo! Najvažnije je da vam se zahod blista! Kao u logoru! Možda bi sve nas pisce mogli zatočiti tu u zgradu Ministarstva i učit nas redu, čistoći! Da se naučimo sami brinuti za sebe, sami zarađivat svoj novac! Pa da više novca ostane za arhive i povijesne muzeje! Jer u tim povijesnim muzejima je ionako sve mrtvo, preparirano! Dok mi pisci jedemo, pijemo, vršimo nuždu, trošimo, zagađujemo, katkad i provociramo!”

“Vi očito imate živčani slom… Želite li da pozovemo Hitnu pomoć?”

“Ne… Dobro sam.”

“ONDA ĆU POZVATI ZAŠTITARE. Ovo što radite je protuzakonito. I nimalo džentlmenski… Kolegica i ja trpimo već punih sat vremena… A kolegica ima slab mjehur, prehladila se u Jasenovcu…”

Zvuk muških, odrješitih koraka, muško mrmljanje. Ženske mu usplahireno, poluglasno objašnjavaju što se događa. A on onda isprekidanim rečenicama zašteketa poput tanjugovskog pisaćeg stroja, bez ikakve emocije u glasu:

“Ako… želi čučati u zahodu… neka čuči. Očito mu… drugdje nije ni mjesto… Djeca komunističkih ideologa… koja su zaposjela medije i književnost… napokon su shvatila gdje im je… mjesto.”

“Šta, želite da se kao onaj narkoman iz Trejnspotinga na glavu bacim u vece školjku, nogom potegnem ručku na kotliću i pustim vodu da me odnese u kanalizaciju! Je li to, ministre, vaša poruka piscima u tjednu dok traje Noć knjige!”

Hasanbegović mi se nije udostojio odgovorit. Tajnicama je dao nalog da me ostave u veceu, a one neka nuždu izvršavaju u toaletu u prizemlju. Ako ne izađem do kraja radnog vremena, neka obavijeste noćnog zaštitara da pazi na mene. I neka mi se ni u kom slučaju ne dostavlja nikakva hrana ili piće. Pa da vidimo koliko ću izdržat.

U noći me svako malo obilazio zaštitar koji je bio iz okolice Zaboka. Osjećao sam se kao onaj Doktor iz Krležinog Na rubu pametu dok je u tamnici sjedio zatočen s Valentinom Žgancom zvanim Vudriga. Vudriginu zatvorsku lamentaciju znao sam skoro pa napamet. Da prikratim vrijeme, pitao sam zaštitara želi li da mu citiram nešto iz djela hrvatskih pisaca. Kad već traje Noć knjige i kad svuda po gradu netko nekom nešto čita.

“JE, MOŽE, ZAKAJ NE. Si nis nikaj pročital još od lektire vu školi. Kaj ni to sramota? A delam vu Ministarstvu kulture…”

“Evo, nešto na vašem zagorskom”, rekao sam i krenuo mu izgovarat dio iz Vudriginog tamničkog monologa: “Ja vidim samo tulko da nas taj politički melin ze svojimi forvalci dobro bormeš valca, i da je ves zesvedran z leve i desne kak žaga peklena, puna špičasteh obručov i obručnjakov, i ak je gdo v tu vražnju meštriju nutri opal, van se više zvlekel nebu.”

“Je, da, ima praf! Gledim ja tu po Ministarstvu kak se ministri i njihovi slugani smenjuju… I baš tak zglediju kad zgube vlast: kak da ih je melin zdrobil”, zamišljeno će zaštitar. Usprkos ministrovoj strogoj zabrani, dobacio mi je preko vrata bocu vode. Tako da sam zatvoren u zahodu uspio nekako izdržati do jutra bez da pijem vodu iz vodokotlića.