Sjedim s redateljem Ivicom Buljanom u kafiću Gavelle koji se ponovo otvorio nakon ne znam koliko godina. Nekad sam ovdje dolazio promatrat glumce, pisce, novinare. Danas mladi ovdje dolaze gledat mene. Uhvatio sam poglede nekoliko djevojaka za susjednim stolom. Ili su gledale Buljana? Ne, mene su gledale sigurno. Ja sam mlađi i puno aktivniji na društvenim mrežama. Buljan me u jednom trenutku pita zašto nisam potpisao proglas pisaca za pjevačicu Severinu. Sud joj je po ne znam koji put uzeo njezina sina Aleksandra i dao ga ocu negdje u Srbiji. Pokušao sam tu meni bolnu temu skrenuti na Buljanov nedavni boravak u Oslu gdje je postavio neku dramu.

„Jesi upoznao u Norveškoj svog omiljenog pisca Knausgårda?”

„Knausgård odavno ne živi u Norveškoj. Nego u Londonu…”

„Ma, znam. Briga njega za domovinu.”

„Baš kao što je tebe briga za Severinu. Kako to da nisi potpisao proglas?” Buljan me ponovo udario po bolnom mjestu. Spopadao me osjećaj manje vrijednosti što moj potpis nije na tom proglasu za Aleksandra i njegovu majku. Taj proglas čita čitava Hrvatska. A mene nitko nije pozvao da se potpišem. Da li to znači da sam nebitan pisac? Postao sam svjestan da se baš nikad ni za što nisam angažirao, čak ni za bolje uvjete pasa u hrvatskim azilima. Svi društveno-politički problemi prolazili su mimo mene. Moj najveći i jedini društveni angažman bio je kad sam napisao pjesmu o Bandićevu psu Rudiju. Taj moj angažman itekako je urodio plodom, pokazao da se poezijom može puno toga izboriti – dobio sam na korištenje gradski stan u Dubravi, stan koji je prije mene koristila čuvena pjesnikinja Vesna Parun, također Bandićevom dobrotom. Severina nije podnosila Bandića. Tvrdila je da je i on svojevremeno pripomogao da se njezino dijete dodijeli Milanu, ne Bandiću, nego njezinu bivšem mužu, poduzetniku Milanu Popoviću. Čim je Bandić umro, nova gradska vlast (u paklu gorjela) izbacila me iz gradskog stana. Prošlo je već skoro dvije godine od smrti voljenog gradonačelnika, a ja i dalje nosim stigmu njegova podanika, dvorskog pjesnika. Kad bi se nekako moje ima pojavilo na tom proglasu podrške pisaca Severini i njezinu sinu, napokon bih barem malo sa sebe skinuo tu bandićevsku stigmu.

„Ne znam zašto nisam potpisao… Bio sam bolestan, imao sam hripavac. Rado bih potpisao ako se još može… Ti si, vidio sam, isto potpisao, a nisi pisac, nego redatelj. Jel znaš možda di se to može potpisat?” upitao sam Buljana.

„Mislim da je gotovo. Tko je potpisao, potpisao je. Nas dvadeset sedmero.”

„Neparan broj donosi nesreću. Jel možeš sredit da samo još ja nekako potpišem taj proglas? Pa da nas bude dvadeset osmero veličanstvenih. Paran broj donosi sreću. Donio bi onda možda i Severini.

„Ne mogu ti ja tu ništa sredit. Taj proglas složio je Jergović i njegove prijateljice sa šibenskog književnog festivala.”

„A, u kurac”, namrštio sam se.

„Da, teško da će ti Jergović dopustit da budeš na tom popisu. Nakon što si se javno hvalio u kolumnama da je nova intendantica HNK skinula njega s mejling liste za premijere, a na njegovo mjesto stavila tebe.”

„Šta sam ja tu kriv. To je njezina odluka. Ja sam samo prenio činjenicu.”

„Ne bih baš rekao. Čitao sam u Nacionalu kolumnu u kojoj si knausgardovski besramno opisao kako se besramno ulizuješ Hraste Sočo čim su je postavili na čelo HNK. Nudio si joj onu dramu o Bleiburgu koju sam ja od tebe naručio dok je još intendantica bila Dubravka Vrgoč, a ja ravnatelj Drame.

Osjetio sam kako mi se žare obrazi. Jebena neugoda.

„Ne zamjeram ti. Boriš se za sebe. Znam da nije lako piscima u Hrvatskoj. Dubravka i ja izgubili smo poziciju i ti si odmah poletio novoj intendantici pod skute. Legitimno. Samo što ćemo Dubravka i ja kao ptica Feniks uskoro iz zagrebačkog pepela uskrsnuti u Rijeci u HNK.”

„Znam, čitav grad bruji o tome. Ti ćeš tamo postavljati drame hrvatskih autora. Zamisli da u riječkom HNK postavimo moju dramu ‘Kopito s Bleiburga! I na pozornicu dovedemo pravog konja! Za onu scenu kad moj dida Bajo na konju bez sedla bježi s Križnog puta, a partizani ispaljuju za njim rafalnu paljbu… To bi riječkom HNK vratilo onu veličanstvenost, slavu kad je pokojni Žorž Paro tamo postavio Fabrijevo ‘Vježbanje života’!” izgovorio sam opijeno kao Fabrio kad bi govorio o klasičnoj glazbi.

„Vjerojatno bi bilo tako. Ali ti si tu dramu ponudio Hraste Sočo, pa neka ti je ona postavi u zagrebačkom HNK”, pomalo nadureno će Buljan.

„Ti si gore zlopamtilo od onih iz knjižare Bukara koji su zapamtili da je Severina svako malo pravila lokne u salonu do njihove knjižare, a nikad nije ušla kod njih i kupila barem jednu slikovnicu. Daj, budi iznad njih!”

Buljana su vidno zapekle moje riječi.

„Okej, ako Hraste Sočo ne postavi tvoju dramu na repertoar zagrebačkog HNK, razgovarat ću s Dubravkom da je postavimo u Rijeci. Ali ništa ne obećavam.”

„Ma, upravo si obećao!”

Brže bolje naručio sam na šanku dvije rakije da zapečatim naš dogovor.

„Za Severinu i slobodoumni riječki HNK u kojem je Severina glumila barunicu Kasteli!” podigao sam čašu visoko u zrak.