Oko ponoći, na moje uporno navaljivanje, SVI TROJE ZAVRŠILI SMO U ALKATRAZU koji je postao još veći hit otkako je Preradovićeva ostala i nakon ljeta raskopana, a to privlači i hipstere i ženske koje u petama napikavaju po šljunku i sretne su jer to ih podsjeća na rodna mjesta po provincijama iz kojih su došle. Trebalo bi Bandiću savjetovat da Preradovićevu zauvijek ostavi takvu raskopanu

Ispričavam se čitateljima, ovaj tekst je trebao biti objavljen prošlog tjedna, ali nisam ga imao snage napisat, bilo me sram.

Nakon gostovanja Frederika Begbedera u Kinu Europa i stupidnih pitanja i opaski voditelja Ivice Ivaniševića, u foajeu sam spazio dugonogu, crnokosu krasoticu kako strši u moru neveselih sredovječnih žena. Udivljeno je pogledom pratila rastrčanog Begbedera. Mozak mi je brzo radio, Begbeder je na tribinu došao s Čadežom, oni su frendovi, Čadež mi je pričao zgodu kad je Begbeder završio u noćnom tramvaju u Novom Zagrebu nakon što su ga ostavile dvije Blitvarke koje su ga namamile s nekog partija. Ovoj ljepotici mogao bih uletit da sam i ja Begbederov frend. Iskapio sam čašu vina za hrabrost i prišao joj:

“Pavle Svirac. Fredov prijatelj… “

ZBUNJENO ME POGLEDALA. Valjda je mislila da sam aludirao na bivšeg ministra obrane Freda Matića.

“Fred… Tako mi najintimniji Begbederovi prijatelji u Hrvatskoj zovemo Begbedera. Tomislav Čadež, Kokanović i ja. Uvijek kad gostuje u Hrvatskoj s nama brije po gradu. Čadeža zove Tomas, Kokanovića Kokas, mene Svizac.”

Bila je impresionirana. Odveo sam je do Begbedera koji je ljubazno proćaskao, fotkao se sa svakom budalom koja mu je prišla. Sav je ustreptao. U Hrvatskoj nije baš dolazio u dodir s takvim nepatvorenim ženskama manekenske građe, nego uvijek s nekim načitanim prevaranticama. U ovoj ljepotici vidio je valjda priliku da nadoknadi sve one prijašnje uzaludne dolaske u Hrvatsku. Još kad mu se ljepojka počela obraćat na francuskom i rekla da je završila molekularnu biologiju i da maltene zna napamet ovaj njegov novi roman o traženju formule za besmrtnost on je, siguran sam, pomislio da je našao svoju besmrtnost u Hrvatskoj.

Oko ponoći, na moje uporno navaljivanje, sve troje završili smo u Alkatrazu koji je postao još veći hit otkako je Preradovićeva ostala i nakon ljeta raskopana, a to privlači i hipstere i ženske koje u visokim petama napikavaju po šljunku i sretne su jer to ih podsjeća na rodna mjesta po provincijama iz kojih su došle. Trebalo bi Bandiću savjetovat da Preradovićevu zauvijek ostavi takvu raskopanu. Begbeder se skoro stropoštao s puteljka načinjenog od nabacanih dasaka, ali nije rogoborio.

U Alktarazu smo lagano plesali. Begbeder je donosio runde, neprestano pričao s ljepoticom i svako malo nervozno pogledavao ajfon jer je imao tromjesečno dijete i najnovija žena svako malo mu je slala poruke. Ja sam cvao, jedini od svih pisaca i novinara uspio sam odvući Begbedera u noćni izlazak. U jednom trenutku obećao mi je da će me preporučit svom francuskom izdavaču i ja sam od sreće razmrvio bombon na tri djela, ubacio nam u čaše.

Do tog dijela noći sve je bilo kao u nekom književnom, borhesovskom raju, a onda nagli prekid, tama, odnosno ogavno neonsko svijetlo u sterilno čistom uredu u nekakvoj govnjivoj likovnoj galeriji u centru. Završili smo u njoj veselo hodajući iz Alkatraza prema otmjenom Tajmu. Neki riđi tip zazvao je Begbedera s prozora galerije. Postali smo taoci riđeg smora i njegove cure od najmanje sto kila, šlaufovi sala nakaradno su joj visili baš kao što su po zidovima galerije visile fotografije ispaćenih žena koje su unosile tjeskobu u ionako grozomoran prostor. Likovni katalozi u uredu bili su poslagani u ravnini kao dosjei logoraša.

Debela je riđem sjedila u krilu. Ispreplitali su gušterske jezike. Debela je pritom među prstima mrvila slanac. Riđem se s lica ljuštila koža i poput ljuski luka padala na pod s komadima slanca iz pohotnih ustiju debele. Ispod njih stvarala se neka gnjusna nakupina, kao da na podu galerije stvara nevidljivom rukom s onoga svijeta pjesnik smeća Vladimir Dodig Trokut. Osjetio sam mučninu. Da podignem atmosferu, molio sam riđeg da na kompjuteru s Ju tjuba pusti “Kraljeve grada”, duet Ace Lukasa i MC Stojana jer Begbeder jako voli tu pjesmu, ali riđi smor se otresao – ne želi da susjedi čuju da sluša narodnjake. Pustio je Šopenovu etidu u kojoj se namjerno samo plinga po klaviru. Ljepotica je prostodušno otpočela kako je nekad nosila revije u Americi, ali je završila i molekularnu biologiju. U zadnje vrijeme jako je zavoljela umjetnost. Tu se debela iskesila na nju. Dala je znak riđem, a ovaj se ustobočio na manekenku, počeo siktat da je pijana kravetina koja nema pojma o umjetnosti i neka pazi da mu se ne izriga po galeriji.

BEGBEDER I JA ZAMUKLI U ŠOKU. Manekenka nas gleda, a kad je vidjela da mi i dalje šutimo, osula je paljbu po Begbederu: da je slabić, i njegov dobri prijatelj, odnosno ja. Begbeder je zbunjeno promrsio da mu ja nisam prijatelj pa je dodatno pukla.

“Poduzmi nešto! Jesi čuo što mi je rekao!” uhvatila je Begbedera za košulju. Begbeder je splašeno pogledao prema riđem koji je perorezom debeloj gulio natruli kivi kao da guli kožu sa smežurane glave novorođenčeta i pogledom Hanibala Lektera sijevao prema Begbederu. Francuz je na rubu živčanog sloma izvadio mobitel. Izbezumljeno je stiskao tipke: “Kokas, help mi!”, “Tomas, help mi!”. Ubrzo se Čadež pojavio ispred galerije. Dok je skrhanog Begbedera uvodio u taksi, psovao me, ispitivao što sam mu to napravio, on i Kokanović uvijek su ga lijepo i uzbudljivo provodili kroz noćni život, zato se stalno i vraća u Hrvatsku… Iz koje sad doslovno bježi. Istrzano sam pokušavao Čadežu objasnit što se dogodilo, a on mi je odvratio: “Kad si već usrao, barem priču napiši.”