Koračao sam u povorci na gej prajdu. Na sebi sam imao majicu za koju bi se moglo reći da je bila duginih boja. Noć prije povratio sam po sebi. I onda ujutro s pjesnikom i revolucionarom Stjepanom Bajićem samo produžio na pop-up event umjetnice Hane Matić. Taj event je bio kao neka predigra za gej prajd. Event se održavao u kofi šopu Luta, a glavni motiv bile su pahuljice u mlijeku, odnosno pitanje jesi li osoba koja stavlja pahuljice u mlijeko ili mlijeko u pahuljice. Svi posjetioci dobili su zdjelice s mlijekom i pahuljice. Ja sam svoje halapljivo pojeo. I osvijestio da sam osoba koja stavlja mlijeko u pahuljice, a ne obrnuto.

Nije mi baš bilo ugodno koračati u povorci. Na terasi jednog kafića ugledao sam ekipu koja je s palicama i letvama sjedila i zumirala nas pogledima kao da nam hoće upamtit lica. Zasramio sam se samog sebe jer sam par dana prije isto takvim zlokobnim pogledom ošacavao ljude u povorci koja je kroz Radićevu išla na Kamenita vrata, slavili su Gospu koliko sam shvatio. Pio sam vinčinu na terasi Krole, a povorka je prolazila pored nas, dugačka kolona, nikad joj kraja. Živcirali su me s tim svijećama u rukama i pobožnim sjajem u očima. Još im je sa svijeća koje su držali u rukama padao vosak, skoro mi je jedna vrela kap na hlače sletila. A onda nakon što je prošao kardinal Bozanić u nalakiranim, skupim cipelicama ispod bijele halje, pojavio se i novi ministar gospodarstva Davor Filipović. Onakav dva metra visok stršao je u povorci kao previše izrasla sijeda dlaka na premijerovom tjemenu, dlaka koju mu u poznatom frizerskom salonu Neno nisu stigli skratit jer je u salon ušao Ivica Todorić, pa je premijer, kako tvrde očevici, pobjegao kao furija iz salona. U toj povorci koja je odavala počast Gospi ljudi su zbilja na licima zadobili neki produhovljeni sjaj. A Filipović je sve to kvario jer s njegova lica jedino je na kilometre sjajila ambicija i želja da bude viđen u toj povorci, tako se meni činilo. Pa se nisam mogao suzdržat, glasno sam mu dobacio:

“Farizeju, ako zbilja hoćeš učinit nešto za Majku Božju, zaštitnicu Zagreba, onda nemoj puštat da Mađari postanu gospodari Ine! Mađari nam oduzimaju energetsku neovisnost, a ti se tu prešetavaš s nekakvom svijećom u ruci! Jel nam to neverbalno poručuješ da na zimu nećemo imat plina pa ćemo se morat grijat na svijeće!?”

I sad dok sam pak ja hodao u povorci ljubavi i ponosa, Majka Božja kao da me odlučila kazniti za dobacivanje vjernicima. Rufi, bed blu boj kojeg sam poznavao iz vremena kad sam imao stan od Grada u Dubravi, dobacio je meni puno vulgarnije nego ja prije neki dan Filipoviću:

“Ej, Svirac! Kome si to iz Možemo upravo popušio da ti vrate stan? Mogao si se barem obrisat nakon pušenja! Kaj ne znaš da je zabranjeno pušenje u povorci!?”

Ispred mene je u povorci koračala nova pročelnica za kulturu grada Zagreba Emina Višnić. Ona je umjesto mene odvažno odvratila bojsu:

“U ovoj povorci ništa nije zabranjeno! Zabrane postoje samo u tvojoj fašističkoj glavi!”

Kad smo odmaknuli prema Trgu bana, primaknuo sam se novoj pročelnici, umilnim glasom joj rekao:

“Hvala što ste mi zaštitili dostojanstvo pred tim homofobnim nasilnikom… Velika je sreća što ste baš vi postavljeni za novu pročelnicu kulture. Sad vidim da ćete se itekako znati založiti za nas kvir umjetnike, pisce. Pratim vaš rad još od kad ste bili ravnateljica one manifestacije Rijeka, grad kulture. Nikad nisam vjerovao onim zlonamjernicima koji su vas optužili za gospodarski kriminal, ono nešto da ste pogodovali nekakvoj srpskoj tvrtki oko nabave pozornice za otvaranje projekta Rijeka 2020.”

Nova pročelnica me na te riječi zagrlila, pa smo tako zagrljeni u povorci hodali po tramvajskoj pruzi na Trgu bana. Idilu nam je pokvario Tomaševićev glasnogovornik Josip Jagić. Progurao se do nas.

“Ne nasjedaj na ulizivanje ovog Bandićeva žohara! Pisao je pjesme Bandićevu psu! Sad tebe pokušava smotat da mu vratiš stan što mu ga je Bandić dao. Sad je u odvratnosti ulizivanja nadmašio sam sebe. Pogledaj kako te pokušao prevarit da je kvir pisac”, Jagić gadljivo palcem prijeđe preko mojih usana.

“Vidiš to uopće nije muško sjeme, nego najobičnije mlijeko! Jel vidiš na šta je sve spreman samo da bi se ponovo dočepao gradskog stana!” Jagić vlažni, bijeli palac ispruži tik do naočalnog stakla nove pročelnice.

“Odvratno, ti bandićevci spremni su prodati vlastitu spolnost ne bi li nešto ušićarili. Briga njih za ikakve ideologije. Jedan dan mogu hodat u povorci Željke Markić, drugi dan pak u povorci na prajdu glumit da su homoseksualci. Makni se od mene, prokleti kameleonu!” Emina Višnić istrgnula se iz mog zagrljaja crne mambe.

Dlanom sam prešao preko svojih usta i tek sad shvatio da mi je oko usana ostalo mlijeko koje sam s pahuljicama pohlepno trpao u sebe na eventu u Luti.

U Jurišićevoj sam šmugnuo iz povorke, odbauljao do Zrinjevca. Zbog skorenog mlijeka oko usta i dalje sam se osjećao tako istinski kvir. Na valu tog osjećaja ZET-ovim busom odvezao sam se sve do Remetinca. Stao sam nasuprot ćelije u koju je hrvatska policija, kao ukletu princezu, zatočila pripadnicu ruskog pokreta Pusi Rajot. Skinuo sam svu odjeću sa sebe, i gaće.

“Zdravstvuj!” viknuo sam.

Zatočena Ruskinja provirila je kroz rešetke na prozoru. Radoznalo su me u mojoj muškoj raskoši promatrale i zatvorenice susjednih ćelija.

“Po tome što imaš među nogama, izgleda da si i ti pripadnik Pusi Rajota!” doviknula mi je neka zatvorenica bosanskog naglaska.

Remetinečkim zatvorom prolomio se smijeh. Barem sam ih sve malo zabavio, prikratio im zatvoreničke dane.