Nema ništa ljepše nego se pred blagdan Svih svetih vratiti u svoj rodni kraj, u mom slučaju u Đakovo. Ne znam kad sam zadnji put na Dan mrtvih zapalio svijeću na grobu svog dida Baje, bake Anke. Uvijek bih se u to vrijeme zgazio na nekom Helouvin partiju, ujutro se budio u ogavnom stanju, pun grizodušja što sam se, umjesto da sam otišao na groblje, prepuštao porocima. Ako ćemo iskreno, u Đakovo sam otišao i zato što sam se poželio mamine domaće hrane. Treba iskoristiti mame dok su još žive, dok su u stanju kuhati. Kad tad će i one biti samo uspomena pod nadgrobnim kamenom. Na Dan mrtvih moći ćeš im jedino zapaliti svijeću na grobu i na tu svijeću podgrijat konzervu gulaša iz Lidla, prisjećajući se onih pravih, maminih gulaša.

U našoj staroj kući u Đakovu uspjeli smo postići privid nekakve obiteljske atmosfere. Moja sestra Slavica nagovarala me da odemo u vrt župnog dvora ukrasti bundeve kao nekad kad je bila čuvena đakovačka darkerica. Očito je htjela obnovit uspomene na mladost, na vremena kad nije bila rastavljena očajnica sa sjebanim sinom jedincem s kojim je živjela kod mame. Oboje su mojoj jadnoj staroj nalegli na grbaču. Slavica me pak uvjeravala da s tim bundevama samo želi razveselit svog nujnog, depresivnog sina. Dok su živjeli u Irskoj, redovito su slavili Helouvin, u kore od bundeva stavljali svijeće, mali je u tom uživao. A najbolje, najveće bundeve rastu u župnom dvoru.

Nakon par šljivovica pristao sam sa svojom infantilnom sestrom otići u lov na bundeve, riskirati život dok preskačem šiljatu ogradu župnog dvora. Sve to je još bilo okej. U kakvu sam se glupost dao uvalit, shvatio sam tek kad nas je u krađi bundeva uhvatio ni manje ni više nego đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. U noći punog mjeseca šetao je po župnom dvoru u pratnji neke postarije časne sestre. Bruka je bila tim veća što je Hranić bio prijatelj našeg starog. Svećenici se vole družiti s ratnim veteranima. Možda zato što je Isus svojim apostolima rekao: „Nisam došao donijeti mir, nego mač.”

Hranić se u prvi mah sažalio nad nama. Mislio je da smo zapali u teško siromaštvo nakon što je naš stari našao novu ženu i odselio se iz Đakova.

„Vaš otac žalio mi se na vas… Da pokušavate biti pisac, ali ste zapravo raspikuća. Evo do kuda vas je to dovelo. Kradete u crkvi. Završit ćete, mladiću, kao Filip Zavadlav”, inkvizitorski hladno će Hranić.

„Nisam ja nikakva sirotinja! Sasvim dobro zarađujem od svog pisanja! Bundeve smo došli uzet za proslavu Helouvina!” proradio je u meni ponos.

„Sotone! To su Sotonine sluge o kojima mi je u snu govorila Gospa! Naše posvećene bundeve žele na Noć vještica pretvorit u kočije u kojima će Sotona i njegovi poklisari ući u Đakovo prije konačne bitke pred Sudnji dan!’’ kao u nekom transu izgovorila je časna sestra.

Moja sestra počela se skrušeno ispričavati:

„Nismo mi nikakve Sotonine sluge… Bar ja nisam. Kršćanka sam. Kao mlada sam bludila, ali kad sam dobila sina, došla sam pameti, vratila se Crkvi…”

„Pa zašto onda slaviš Noć vještica?” Hranić će opet onim svojim inkvizitorskim tonom.

„Ja sam zbog propasti Slavonije morala trbuhom za kruhom odselit u Irsku. Tamo sam dobila trbuh… Zatrudnila. U Irskoj je Helouvin nešto kao nacionalni blagdan. Mom sinu je Helouvin bio skoro isti kao Božić i Uskrs… Svijeće u bundevama kao okićeni bor. Zato sam došla po ove vaše lijepe bundeve kao što je naš tata pred Božić odlazio u šumu po bor.”

„Luda ženska glavo! Izjednačavaš Božić i Noć Sotone! Pa je li znaš da je Gospa u svom zadnjem obraćanju 2021. rekla da proslava Noći vještice nanosi Svevišnjem najviše boli, da je to jedan od najtežih grijeha!?” časna je otela Slavici bundevu iz ruku.

„Ne… Nisam to znala.”

„Umjesto da bušiš bundeve i opoganjuješ nevinu dušu svog sina, dođi s njim idući tjedan tu u katedralu! Dok će Sotonine sluge slaviti Noć vještica, ti upali svijeću i sa sinom moli Svevišnjeg da odagna tamu koja se nadvila nad ljudski rod”, malo blažim će glasom nadbiskup.

Slavica je stavila dlan na prsa kao da polaže zakletvu.

„Hoću, posebno ću moliti za našu napaćenu Slavoniju! Da nas Bog oslobodi HDZ-a i svinjske kuge!”

Na spomen HDZ-a nadbiskup se namrštio.

„Smirite se, ne upadajte tako naglo iz jedne krajnosti u drugu”, opatrnuo ju je Hranić.

„Mi bismo sad mogli kući. Ako nas ne mislite prijaviti policiji zbog krađe bundeva”, posprdno ću.

„Samo idite. Zahvalite svom časnom ocu što vas neću prijaviti. Vaš tata dovoljno je propatio u Domovinskom ratu”, odvratio je nadbiskup.

S časnom sestrom otpratio nas je do željezne kapije.

Na izlasku iz župnog dvora svojim izoštrenim novinarskim sluhom čuo sam kako časna sestra govori nadbiskupu:

„Spasila sam od tih besprizornika ovu najveću i najslađu bundevu od koje sam vam na blagdan Svih svetih mislila napraviti juhu i štrudle. Znam da to obožavate.”

Ako propadnem kao pisac, mogao bih postati svećenik, prošlo mi je kroz glavu. Bilo bi dobro imati ovako neku pokornu, uslužnu časnu sestru koja bi mi na Dan mrtvih pripremala sva ona moja omiljena jela koja mi je kao malom kuhala moja pokojna baka Anka, Bog da joj dušu prosti i nastani je u vrtu pravednih.