Ima Milanović pravo, MI SRBI SMO STVARNO ŠAKA JADA. Vidi mene, izbacili me s posla, rastavila se, vratila ćaletu i matoroj na Voždovac, u istu sobu u kojoj sam živela ko klinka

Vozio sam se na suvozačkom sjedalu u mercedesu Gangstera Ljubavi koji po Dalmatinskoj zagori zahtjevnim, ostarjelim mladićima pokušava pribaviti žene dostojne njihovih visoko podignutih ljestvica.

“Ja sam to svom starom više u šali spomenuo… Da bih si tu u Zagori htio naći ženu kakva je ona Araličina Ružica… Prije neki tjedan je u intervjuu izjavio da mu je Ružica prala, peglala robu, kuhala ukusne ručkove… Preuzela je na sebe brigu o dosadnim, svakodnevnim kućnim poslovima i tako njemu omogućila da se posveti isključivo književnosti, politici…”, rekao sam Gangsteru dok smo na vijugavoj cesti prolazili pored žute table na kojoj je crnim slovima pisalo: Dabar.

“E, PA NAŠAO JE TEBI GANGSTER jednu baš po tvojoj miri… Tvoj ćaća sastavio mi je dosje o tebi. Reka je da si književnik, a kad sam ga pita kakvim materijalnim dobrima raspolažeš, reka je neka upišem: gaće na štapu”, Gangsteru se ispod brka otkrio zlatni zub.

“Pa i nije daleko od istine. Zato sam i pristao većinu ljeta provest tu kod njega i one njegove Ljilje Đomline u Oćestvovu. Plivao sam po jezerima na Perući… U usporedbi s Jarunom i Bundekom, ta jezera su raj na zemlji. Zauzvrat sam sa svojim polubratom Gojkom svaki dan morao vježbat motoriku. Mali otkad se rodio, na Oluju, nije još niti jedanput rastvorio šaku. Valjda je to tako kad ljudi u visokim godinama dobiju dijete”, razbrbljao sam se.

“E, zato ti pravi dite dok ti je još vrime, nemoj čekat, previše birat”, Gangsterova je svaka rečenica zvučala kao ojkalica.

U polunapuštenom selu kroz koje smo prolazili u usporenoj brzini prevladavale su starinske, kamene kuće među kojima su oči bole nekakve nove, izgrađene od crvene cigle. Ispred jedne takve Gangster je zaustavio svog Merđu. Prednji prozor kuće bio je razbijen. Pitao sam Gangstera kakve su to kuće u crvenoj cigli, kako to da su sve iste kao odštancane na traci.

“To je naša država morala izgradit za srpske povratnike. Ali još se niti jedan nije usudija vratit… Osim ove tvoje.”

Pod prsima sam osjetio ubod nostalgije, davno zaboravljene boli, kao kad starce pred kišu počne bolit noga na mjestu na kojem su je povrijedili u djetinjstvu. U osnovnoj školi u Đakovu sam bio zaljubljen u srpkinju Gilu, kćer JNA oficira. Baš na Uskrs devedeset prve kad sam Gili odlučio poklonit farbano jaje, njen stari je natovario čitavu obitelj u vojni kombi i zapalio negdje u Srbiju. Danima sam tugovao opsesivno prevrtavajući Balaševićevu kazetu na pjesmu “Lepa Protina kći”. Gila se nikad više nije vratila u Đakovo.

Zakoračili smo u otključanu kuću. Prosijeda ženska razbarušene, pepeljaste kose mahala je bocom rakije i unosila se u facu predstavniku srpske manjine u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu i bivšem pomoćniku obrane Siniši Glavaševiću:

“Neću više ni dana da ostanem u ovoj usranoj vukojebini! Sad mi je jasno zašto je moj ćale onakav moron! Zašto je nakon svakog ručka glasno sisao one teleće košćurine, ložio se na Miloševića! Pa i ja bi bila takva takva da sam odrasla ovde! Ovde ti je isti kurac dal si čovek ili vuk! I još mi noćas bace kamen u prozor! Ma beži bre!”

Gangster joj se približio, stisnuo ruku, nešto prošaptao na uho i pokazao joj na mene. Namignuo mi je da im priđem. Upoznao me s tom ženskom. Sva takva ispunjena gorčinom, bar je imala slatkovodno ime: Sava. Tutnula mi je bocu u ruku.

“Na, popij… Ti bi znači da me ženiš?”, ošacala me pogledom. “Šta ću ti ja ovakva, kakvu ti sreću ja mogu donet? Ima onaj vaš Milanović pravo, mi Srbi smo stvarno šaka jada. Vidi mene, izbacili me s posla, rastavila se, vratila ćaletu i matoroj na Voždovac, u onu istu sobu u kojoj sam živela ko klinka. Ponovo se počela svađat s ćaletom ko kad mi je bilo šesnaest… Po čitave dane slušala sam svoje stare kazete s nasnimljenim pesmama EKV-a. Sve dok ćaletu nije pala roleta, ukapirao je kud to vodi, pa me lepo otpravio tu u svoju dedovinu. Rekao je, imaš tamo kuću, moći ćeš si sama peći rakiju od stolisnika, pa ćeš barem duže poživeti jer to je kao da u sebe ulevaš lek…”

“Ma rekao sam ti da se ne smiješ žalit, kukat! Muškarci vole da su žene vedre, da pričaju o kuhanju, uređivanju kuće!”, prekinuo ju je Gangster.

“DA, ZBILJA SAVO, nije sve tako crno… Ako se ti vratiš natrag u Srbiju, kakvu ćeš poruku poslat ostaloj braći Srbima? Niko više neće ni pomislit da bi se mogao vratit ovdje u Zagoru. A pogledaj kolko srpskih kuća zjapi prazno! Moraš izdržat, ti si pionirka, ti moraš ovdje potaknut naseljavanje Srba!”, bodrio ju je Pupovac.

Uključio se i mali Glavašević.

“Rekla si da pišeš pjesme. Sakupi ih za zbirku, pa ću ti ja dodijelit stipendiju za pisce sad kad u rujnu postanem ministar kulture. Pokušaj napisat i roman o tome što osjećaš kao srpska povratnica. Matanić bi od toga mogao i napravit film koji bi ubirao nagrade na festivalima. Postala bi slavna! Pa bi te Milanović pozvao u svoj premijerski ured i pred novinarima u svom efektno zbunjujućem stilu izjavio: Srbi možda općenito kao narod jesu šaka jada, ali kao pojedinci onu su šaka kreativne snage! A pojedinac je ono što čini narod, a ne kolektiv!”, prisnažio je Siniša.

Sad se i meni spustila roleta kao Savinu ćaletu. Baš mi treba da se oženim za Srpkinju koja će me u mjesec dana pokorit na terenu na kojem se ja borim godinama: u književnosti i na filmu. Već sam vidio kako ona putuje po književnim i filmskim festivalima, a ja ostajem ovdje u kući kuhat, spremat, pljevit vrt, da ne spominjem što bi me još čekalo da rodi dijete. Izjurio sam glavom bez obzira iz te proklete kuće.