Ponovo mi se probudila moja stara ambicija – postati akademik. Uvijek me to uhvati pred ljeto, kad shvatim koliko sam zapravo bijedan. Jedva uspijevam životarit u preskupom Zagrebu, kamoli otići na još skuplji Jadran.

Umjesto na more, otišao sam na godišnju presicu HAZU-a na kojoj članovi Akademije javnosti puštaju na uvid što su sve preko godine napravili za hrvatski narod. Dok sam slušao nazive i opise njihovih radova, pomislio sam kako bih i ja mogao izvesti takve neke radove lijevom nogom, puno lakše nego izvoditi radove na krovu i baušteli. Mogao bih na primjer napisati rad “Utjecaj đakovačkih lipicanera na zavičajnu poeziju Slavonije i Srijema”. Nema tko od nas novinara koji su se pojavili na presici nije bar na minutu zaspao. Meni je čak slina iscurila iz kuta lijeve usnice koliko sam slatko zaspao. Kolega iz Večernjeg morao me laktom trknut.

Jedan akademik u svom govoru citirao je latinsku poslovicu da nakon kiše uvijek dolazi sunce. Tako nakon dosadne presice dolazi domjenak. Kojem su prisustvovali mnogi članovi Akademije, barem oni svi ispod devedeset koji su se mogli koliko toliko normalno kretati, stajati na nogama. Pisac Miro Gavran stajao je s čašom šampanjca u ruci ispod Bašćanske ploče, baš kao edgaralanpoovski gavran pored nadgrobne ploče neke davno preminule djeve. Pružio sam mu ruku. Gadljivo je odbio moj dlan, kao Plenković kad se Milanović htio s njim rukovat. Nisam se obazirao na to sitno poniženje.

“Želim vam čestitat što ste ove godine postali akademik. Predsjednik Matice hrvatske, a sada i akademik, gdje vam je kraj. Nije ni čudo da je Miljenko Jergović opako ljubomoran na vas kao svraka na gavrana, žalio se na promociju u Trogiru da će do kraja života morat piskarat hrpu tekstova po novinama da bi imao za kruh, dok vi koji se nikad nikome niste zamjerili novinskim pamfletima uživate sve privilegije, počasti društva.”

“Ne bih o gospodinu Miljenku. On sam govori dovoljno za sebe”, diplomatski će Gavran.

“Ali ja bih… Kao i on uplašen sam za svoju egzistenciju… Što kad mi mozak otupi od alkohola, nezdravog života? Od čega ću živjet kad više neću bit u stanju pisat za novine? Ne mogu više izdržat taj teret nesigurnosti… Vi desničarski pisci bliski HDZ-u, shvatio sam, živite u puno većem blagostanju, sigurnosti, nego bivši FAK-ovci koji su vam se izrugivali opijeni visokim honorarima kojima ih je pumpao Ninoslav Pavić u bivšem EPH. Činilo im se da su uhvatili Boga za bradu. Ali EPH je propao, honorari srezani. A oni se svojom detuđmanizacijom zamjerili Bogu i vragu. Prismrdit ne mogu Akademiji. Pa evo, ove godine je i pisac i povjesničar Stanko Andrić odbijen za ulaz u Akademiju jer je napisao da se Institut za povijest ne bi smio nazvat po Franji Tuđmanu…”

“I što hoćete od mene?” Gavran je prekinuo moju svakidašnju jadikovku.

“Da se založite za mene. Kao Slavonac za Slavonca. Pa bih možda i ja iduće godine mogao postat član Akademije…” otvorio sam karte.

“Vi zbilja nemate srama. Na Interliberu ste me pred svima tamo izvrijeđali na pasja kola, prozvali me da se ulizujem ministrici kulture… I sad me imate obraza tražiti tako nešto… Vi da postanete akademik, nemojte me nasmijavat!”

Ove Gavranove riječi opako su me prizemljile. Kakvo sitno zlopamtilo. Pa ja sam već zaboravio na taj incident na Interliberu.

“Ako ste vi postali akademik, zašto ne bih i ja mogao. Pa moje su knjige za vaše romane ono što je Tomas Man za Pavla Kvelja. Vi ste Kveljo za Hrvate. Jedino što nemam tu vašu kveljovsku čaroliju da se svidim ljudima na poziciji moći. Znam, vi ćete umjesto mene radije za člana Akademije predložiti Vjekoslavu Huljić, imate slične poetike!” nisam se mogao suzdržat da ponovo ne izvrijeđam Gavrana, budio je ono najgore u meni.

“Tko ste vi da na ovaj način razgovarate s našim novim članovima. Ponašate se kao da ste s drugovima partizanima u šumi, a ne u zgradi Akademije”, opatrnuo me neki postariji lik poduže kose i brade, u prvi mah pomislio sam da je uskrsnuo akademik Luko Paljetak.

Ali onda sam shvatio da je to ipak samo akademik Josip Pečarić. E, samo mi je on falio da se iskalim:

“A vi ste onaj koji se protivio da moj kolega Stanko Andrić ove godine uđe u Akademiju. Samo zato što se usprotivio da se Institut za povijest nazove po Franji Tuđmanu. Kao da mu nije dosta aerodrom. I još ste prigovarali da Andrić nema dovoljno objavljenih znanstvenih radova. Nabijem vam sve te vaše znanstvene radove. Samim tim što je napisao roman Simurg o odrastanju u Slavoniji, već je zaslužio da uđe u Akademiju. Taj roman nije neka naivna bljuzga o odrastanju kakve piše vaš novi kolega Gavran, nego roman u rangu Brune Šulca.”

“Bruno Šulc, je li to neki iz Bitke na Neretvi?” podsmjehnuo se Pečarić.

“Ne, to je veliki poljski pisac. Ali vi ste obični matematičar, šta vi znate o piscima i književnosti. Simptomatično je da ste tu kretensku matematiku izučavali baš na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu. Ali to vam nije bilo dosta nego ste se poslije i zaposlili u Beogradu na Građevinskom fakultetu. Zato valjda toliko volite Tuđmana. I on je formativne godine proveo u Beogradu, sigurno morate jako pazit da vam se omakne ekavica.”

Pečarić je pozelenio u licu.

“Vi ćete meni Beograd pripisivat… Meni koji sam se jedini tu u HAZU javno založio za dekriminalizaciju pozdrava za dom spremni!”

“Ja očito za Akademiju još nisam spreman. Ionako sam previše mlad. Vratit ću se tu kad svih vas sadašnjih ovdje više neće biti!” položio sam dlan na Bašćansku ploču kao vitez koji daje zavjet da će se osvetiti neprijateljima.