Na velikom prosvjedu protiv HDZ-a pojavio sam se s jedinim od organizatora tog prosvjeda, pjesnikom Stjepanom Bajićem. Putem mi je pričao kako je prekjučer na Festivalu svjetske književnosti prišao pjesnikinji Moniki Herceg i Seidu Serdareviću, pitao ih hoće li doći na prosvjed protiv HDZ-a, a Serdarević je u svom sakoiću boje kornjačina oklopa samo uhvatio Moniku za ruku i odmaknuo je od Bajića, kao što su nekad zagrebački sitni buržuji sklanjali svoje kćeri od podivljalih skojevaca.

Hrpa prosvjednika skupila se ispred sjedišta HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Preko ljeta mu je još narasla kosa, dodatno posvijetlili pramenovi. Čak sam se lagano napalio na te njegove pramenove ispucale kao kod frajle koja je predugo sjedila pod haubom kod frizerke. Još bih u pijanstvu, gledajući ga ovako s leđa, mogao zabrijat da je neka rustikalna žena malo jače građe i zaskočit ga, istaslačit kao Verlen mladog, revolucionarnog, neošišanog Remboa, tjeskobno mi je prošlo kroz glavu.

“Možda bi se trebao ošišat na kratko. Neće te ljudi ozbiljno shvaćat dok ćeš držat revolucionarni govor protiv HDZ-ovaca.”

“Pa revolucionari su uvijek imali dužu kosu i bradu”, pomalo zabrinutim glasom će Bajić.

“Da, ali u prošlom stoljeću. Ne znam… Vidjet ćemo koliko će ti ženski prići nakon govora, koliko ćeš ih uspjet zapalit. Dovuci čitav ulov poslije u Krolu, podijeli plijen.”

“Kako god, niti jednoj curi više neću napisat pjesmu. Skužio sam da to više ne pali, smatraju te slabićem. Sad kad potpalim revoluciju, bit će im to druga pjesma, ispisana murjačkim pendrecima na našim leđima. To njih pali, masnice, krv!” dok je Bajić to izgovarao, skužio sam da nas s uredno podšišanog travnjaka ispred HDLU-a promatraju dvije povisoke ženske. Oko 45 godina su mogle imat, ali dobro su se držale. Onako povisoke zračile su nekom vitalnošću, možda čak i seksom. Jedna od njih na majici si je isprintala svoju vlastitu fotku s Džordanom Pitersonom. Svi koji su platiti najskuplju ekskluzivnu kartu mogli su se fotkat s Pitersonom nakon njegovog nedavnog predavanja u Lisinskom. Taj konzervativni kapitalistički pohlepnik čak je i fotkanje naplaćivao. Možda mu je lova trebala za antidepresive kojima se rokao.

Bajić se osmjehnuo ženskama i one su odmah zakoračile do nas. Ova druga ženska nosila je na dršci od motike transparent na kojem je pisalo: Vratite nam pegle i zimnice. Bio sam uvjeren da žele upoznat Bajića, ali čim su nam prišle, ova s transparentom se meni obratila:

“Jesi ti onaj malac koji piše kolumnu u Nacionalu?”

“Jesam, da”, lagano sam počeo crvenit.

“Mirila, jesam ti rekla da je to Pavle?” ushićeno će ona svojoj frendici s Pitersonovom fotkom na majici.

“Koji Pavle?”

“Ma, Pavle Svirac, onaj kolumnist iz Nacionala.”

“Aaa, ma daj… Pa bok”, Mirila mi pruži svoj poveći dlan žuljevit od rada na zemlji. Usput mi se veselo osmjehnula.

Onda se počela žalit da nemaju dovoljno pravih muškaraca koji bi uzeli njihove transparente i probili se s njima u prve redove, pred hrvatsku Bastilju, odnosno pred HDZ-ovu utvrdu.

Nagovarale su me da ja to učinim. Medijska sam osoba i to će imat određenu težinu.

“Mogu li vas pitat zašto ste vi točno došle na ovaj prosvjed. Što vam točno znače ti vaši transparenti o peglama i zimnicama?” ljubopitljivo će Bajić.

“A, gle mi smo lagano pukle. Frendica i ja u doba korona-laži ostavile smo stanove u Zagrebu, uzele klince i otišle živjet u Liku. I tek tamo shvatile koliko nam fale pravi muškarci. I sad želimo muškarce izvest na pravi put. Kao što su to radili milijun godina. Muškarci su išli u lov a žene ostajale doma, brinule za djecu. Brale su bobice koje su davali potomcima dok im se očevi ne bi vratili iz lova. To je prirodno da se muškarac brine za djecu i da je štiti!” odvratila je Mirila.

“Šta je s ovim današnjim frajerima!? Ja sam jednog i drugog muža prebila. Ovog drugog još sam i pustila da dođe kod mene u Liku. Tamo mi je djedovina, pa sam pomislila – ajde, brinut će se bar za malog, a možda surova okolina napokon napravi pravog muškarca od njega, ali muški su danas toliko sjebani da skoro pa im nema spasa”, pukla je ova s transparentom.

“Ali ovo je prosvjed protiv HDZ-a, malo ste pobrkale”, zaustio je Bajić.

“Znamo! Ništa nismo pobrkale. Zato smo i došle! Nekad smo bile vatrene HDZ-ovke, u doba kad su u HDZ-u još bili pravi muškarci poput našeg Ličanina Milinovića, taj je imao mišiće! A ne trbuh ko Plenković koji je rastjerao sve prave muškarce iz vlade i HDZ-a, ostavio samo njonjavce oko sebe kakav je i sam. Pa taj ni u običnu vojsku nije bio sposoban otić, kamoli u rat! Pa nije ni čudo što mu čitava država glavnog pobočnika zove Njonjo. Država koju vodi hrpa njonjavaca mora propast!”

“Dobro, a koji vam je plan, perspektiva?” zanimalo je Bajića.

“A, ništa, za sada osvijestit žene, muškarce da su generalno otišli u kurac s ovom njonjavom vladom. Da se svi sad na jesen resetiramo, vratimo na početne postavke. I da muškarci ponovo steknu povjerenje u nas žene i povrate nekadašnju muškost. Da im pomognemo u tome, pravit ćemo im ukusne zimnice za nadolazeću krizu, ponovo im peglat odjeću da ne hodaju okolo kao da su ih krave žvakale. A ti, Svirac, dođi k nama u Liku na preodgoj.”

“Nemoj, Svirac, pusti ove primitivke. Ti si osviješten, pametan mladić. Ovakve kao one i trebaju u Liku. Ti ostani u Zagrebu, trebaju nam ovakvi poput tebe”, dobacila mi je novinarka Maja Sever.

Pomislio sam kako je ovo zbilja čudan prosvjed. Sve puno ljevičara i teških desničara, zadrtih tradicionalista. U ovoj državi to je samo HDZ u stanju ujediniti.