Rafael Svirac prvi je Hrvat koji se odazvao na poziv Hrvatima iz Južne Amerike da se vrate u domovinu. Moj dida Bajo imao je trojicu braće. Jedan od njih bio je u ustašama, 45. je pobjegao u Argentinu. Tamo je dobio sina Rafaela. Moj stari ga je u svečanoj odori iz Domovinskog rata dočekao na aerodromu Franjo Tuđman, a onda su se odmah uputili u Hod za život na Trgu. Tamo sam ih ja dočekao. Zanimalo me sve u vezi tog bratića od starog. Sigurno je iz Južne Amerike došao pun love i sad će u Hrvatskoj ući u neki dil s Radićem, uspješnim biznismenom iz Domovinskog pokreta. Neće bit loše da budem dobar s njim. Krv nije voda. Možda i mene ubaci u biznis.

Rafael je onako na prvi pogled izgledao nešto mlađi od mog starog. Imao je gustu sijedu kosu i neurednu, bijelu bradu. Na sebi je imao zgužvani sako iz sedamdesetih. Obilno se znojio. Stari ga je kroz povorku Hod za život vodio kao neku rijetku zvjerku, kao medvjeda na sajmu. Rafael je svojom krupnom građom, povećim trbuhom zbilja podsjećao na medvjeda. Koji se zbog globalnog zatopljenja usred zime probudio iz zimskog sna, pa izgubljeno luta čudnom šumom, odnosno Hrvatskom.

U povorci je ponosno koračao i novi ministar demografije Ivan Šipić. Moj stari je doslovno za ruku doveo Šipiću bratića Rafaela koji se tromo gegao.

“Ministre, vaš plan za poboljšanje demografske slike Hrvatske već je urodio plodom! Evo, moj rođak odazvao se vašem pozivu Hrvatima iz Južne Amerike… Vratio se u Hrvatsku. Vratila se prva lasta nakon loše 45.”, stari je parafrazirao stih svog omiljenog narodnog pjesnika Marka… Perkovića, ne Marka Lazanju čija je pjesma ‘’Rim tim tagi dim’’ odjekivala s autobusa koji je klizio uz povorku. Više nije bilo sumnje da je Marko Purišić nadjačao Marka Perkovića na terenu domoljubnih pjesama.

Ministar Šipić promrmljao je da mu je baš drago što se bratić od starog vratio u Hrvatsku.

“Bome ste brzi. Nadam se da će i ostali Hrvati iz Južne Amerike slijediti vaš primjer. Nadam se da u vašem slučaju vrijedi da prva lasta ipak čini proljeće, hrvatsko proljeće.

“Nadam se da ćete mu pomoći da razmaše posao u Hrvatskoj. Lijepo je to što ćete ga oslobodit poreza. Ali možda ne bi bilo loše da mu ustupite i neki poslovni prostor. Ilica je puna praznih poslovnih prostora. Tomašević u njih malo po malo trpa Nepalce. Spava ih po dvadeset u jednom poslovnom prostoru”, lobirao je stari kod ministra.

“Kakvim se poslom cijenjeni gospodin misli baviti?” Šipić je upitao Rafaela.

“Armi šop… Maj fader is…”, Rafael je umjesto daljnjeg objašnjavanja izvadio iz ruksaka crnu kapu s ustaškim grbom.

“Rafael želi u Zagrebu otvoriti nešto kao antikvarijat, starinarnicu. Prodavao bi rijetke predmete, oružje, uniforme iz NDH. Znate tko je nosio ovu kapu koju drži u ruci?” upitao je moj stari ministra.

Šipić je odmahnuo glavom.

“Rafael Boban!”

Ministar se nakašljao, nervozno se ogledavajući oko sebe. Moj stari je pun entuzijazma nastavio:

“Rafaelu je od pokojnog tate ostala još hrpa takvih dragocjenih antikviteta kroz koje bi se mladim Hrvatima mogla prikazati istina o NDH i Jasenovcu.”

Na Trgu su se okupile i aktivistice protiv Hoda za život. Jedna od njih viknula je upirući prstom u Rafaela:

“Pogledajte što onaj tamo drži u ruci! Proklete ustaše!”

Ministar se brže bolje udalji od nas, na sami početak kolone. Ja sam se pak sakrio među žene s transparentima koji su poticali na rađanje. S njima je hodao onaj mladi svećenik iz Kaštela što drži propovijedi na Tik Toku i koji se taj dan zakačio s pjevačicom Severinom, optužio je za falsifikat neke njegove objave na Tik Toku. Osjetio sam ljubomoru kad sam vidio kako sve te majke gledaju u njega pobožno kao šiparice u Breda Pita. Nisam se mogao suzdržat da mu tamo pred svima ne saspem u facu:

„Znam šta radiš… Promoviraš obitelj, da žene rađaju. A onda s tom djecom završavaju u nekom stanu, parkiću. Muževi otromboljeni sve rjeđe imaju spolne odnose s njima, i to bezvoljno poluspuštenim penisima. Dječurlija je danas jebeno naporna, ne možeš im ni šamar stisnut kad seru, zajebavaju… Mame su sve frustriranije, gube vitalnost, seksepil, žderu za klincima ostatke na tanjuru, tu sam vidio jednu kako je za malim po tanjuru masnim palcem pokupila ostatke zdravog kupusa… samo da barem malo navitaminizira umorno tijelo.’’

„Prestani!” poviknula je jedna majka.

„Neću, branim vas… I onda ovaj don Tomo fino vježba u crkvenoj teretani, sunča se u Kaštel Gomilici, pazi na sebe. Druge muške nagovara u brak, da si stave oko vrata kamen obaveza, alimentacija ako sjebu… A on samo lijepo stavlja svoje zamamne fotke, filmiće na Instagram i vi jadne mame vjernice ga gledate i protiv svoje volje osjećate prema njegovom isklesanom tijelu želju… Pa i ja želim dodirnut njegova crnim maljama blago posuta izvježbana prsa…

„Sotono!” prozvao me don Lukač.

‘’Ja sotona? A ti se lijepo prepireš u javnosti sa Severinom, dobivaš na popularnosti, uživaš u tome kako sve ove mame i pobožne tinejdžerice u mraku sobe u tajnosti uzdišu za tobom.’’

Raspomamljene mame odgurale su me od don Lukača, jednoj je kao Ivani Orleanskoj ispala iz bluze golema kruškoliko ovješena dojka kojom je maloprije dojila dijete. Onda se i moj stari sjurio na mene, zavrnuo mi ruku, natjerao da se na koljenima ispričam don Lukaču. Lukač mi je dao oprost kao i Severini. A moj stari ga je krenuo žicat da Rafaelu preko Tik Toka nađe neku poštenu, mladu Hrvaticu da porade na natalitetu.

„Samo da ne bude ko Severina!” naglasio je.