Uvijek je to tako, u Zagrebu žudim za morem, a kad dospijem na Jadran, brzo mi sve to dopizdi. S morem je ista stvar kao i sa ženskama – čine ti se puno zanimljivije, bitnije kad ih nemaš, kad su ti nedostupne. Jedva sam čekao da se vratim u Zagreb. Na Brač me povela jedna vjerna čitateljica Rina. Sažalila se na moje žalopojke u ovim kolumnama kako si ne mogu priuštit more pa me povela na Brač zajedno s njezinom rođakinjom iz Njemačke, pisao sam o tome u prošloj kolumni. Ta rođakinja vukla je sa sobom njemačku dogu koja je stalno slinila po meni. Koliko je ta psina meni bila mrska, toliko sam ja njoj iz nekog razloga bio drag. Sreća moja da se doga navezla na mene i nije htjela na plažu ako ja nisam tamo. Kažem sreća, jer su Njemica i Rina dobro poznavale vlasnika najvećeg rizorta u Supetru na Braču i tako si osigurale pristup privatnoj plaži na kojoj skoro pa nikog nije bilo. Tako sam bio lišen pogleda na crvena lica turista s kojih se slijevao ostatak bijele kreme za sunčanje poput gnoja s netom istisnutog prišta.

Na povratku u Zagreb, dok smo prilazili Lučkom, dalo se naslutiti da je ovdje nešto gadno pošlo po zlu. Čuo sam da je nevrijeme poharalo naš glavni grad, ali nisam ni slutio da je bilo baš tako loše. Posvuda polomljena stabla, srušeni krovovi. Izgledalo je kao da se neki razmaženi, neodgojeni klinac zasitio igranjem Lego kockicama, pa ih razrušio nogama i sve na kraju zalio sokom iz bočice. Dok sam bio na Braču, bolio me kurac šta se događa u Zagrebu. Ali sad mi nije bilo svejedno. Na plaži sam čitao izdrkanog Gospodara prstenova i sad mi se činilo kao da ulazim u Mordor.

Rina i Njemica odbacile su me do moje potleušice u vinogradu na Treščakovcu. Tu kućicu srdačno mi je ustupio Todorić u zamjenu da mu tu i tamo napravim nešto u vinogradu. Ovdje pod Sljemenom barem sam mogao na miru pisati.

Kad sam izašao iz auta, ostao sam u šoku. Zavapio sam u strahu i okrenuo se da uđem nazad u auto kod cura. Ali od njih je ostao samo daleki zvuk škripe guma na zavoju. Jurile su prema veterinaru Mikiju. Ona kurčeva doga napila se mora i dobila teški proljev, odnosno trčkalicu kako je to eufemistički nazivala Rina. Pas je skoro krepao, zbog njega smo i ranije otišli s Brača jer Njemica je bila uvjerena da na otoku nema dovoljno dobrog veterinara.

Pokušao sam što prije otključati drvena vrata mog kućerka, ali ruke su mi previše drhtale od tjeskobe. Što ću unutra zateći? Već po izlasku iz auta vidio sam da je oluja odnijela čitav krov.

Skinuo sam lokot s vrata, zakoračio unutra. Sve knjige bile su razbacane, natopljene kišom. Rukopisi mojih nedovršenih drama za redatelja Ivicu Buljana bili su razasuti po podu, tinta se razlila po papirima, skoro ništa se više nije moglo pročitati. Sjetio sam se pjesme Cvetajeve gdje opisuje kako će vjetar ući kroz prozor i rasturiti sve listove papira. Koliko sam radio na tim dramama… Sve je otišlo u vjetar, doslovno. Krenuo sam spašavati ono malo što se spasiti dalo.

Uskoro sam začuo kucanje na vratima, poznati glas. Bio je to gazda Todorić. Pod rukom je držao nekakvu dugačku, zamotanu foliju.

“Hej, momče… Bio sam u obilasku svojih vinograda. Tuča je uništila sve grožđe i velik dio loze”, tužno je rekao.

Pogled mu je zastao na loncima koji su izgledali kao kod moje pokojne bake Anke. Crveni na tufne davali su malo živosti u ovoj bijednoj situaciji.

“Lijepo od vas, Gazda, da ste me se sjetili”, servilnim ću glasom.

“Ja volim književnost”, neuvjerljivo je rekao. “A za hrvatske pisce, umjetnike napravio bih puno više od postavljanja privremenog rješenja na krov. Vi, Svirac, znate da sam ja kulturan čovjek i da mi je književnost velika strast. Prvi sam uveo prodaju jeftinih knjiga za narod u svojim Konzum dućanima.”

Da, pomislio sam, ali ne knjiga hrvatskih pisaca, nego inozemnog bofla koji se prodavao na policama uz parizer, a toliko je i vrijedio.

Todorić je rastvorio foliju, spremno zakoračio na otrcani, klimavi stolac. U ruci je imao čekić i izolir-traku. Dok je vadio čavle koje je držao u ustima, suptilno me počeo uvlačit u svoj plan:

“Znaš, sinko, uskoro će izbori. Možda bi me mogao provući kroz koju kolumnu… Možemo se fotografirati dok ja ovako kao čovjek iz naroda najboljem piscu Zagreba pomažem vratit krov nad glavom. To bi moji glasači i tvoji čitatelji cijenili. Plenković četiri godine nakon potresa skoro nikome u Petrinji nije uspio vratit krov nad glavom. A, bome ni ovima u Zagrebu. Oluja je razletjela po gradu masu rasklimanih crjepova… Ni u Zagrebu HDZ nije uspio nakon skoro pet godina od potresa sanirat štetu… Jadni moji Zagrepčani…”

“Bome da, jadni svi mi…”

“Ljudi i dalje žive po kontejnerima. Ja to nikad ne bih dozvolio da sam na vlasti. Sposoban sam čovjek, to vidiš i sam”, zabio je čavao koji je maloprije izvadio iz usta i zabio ga u zid. Onda je zubima otkinuo komad izolir trake i zalijepio posljednji kut srušenog krova. Nisam ga imao čime ponuditi, pa je brzo, uz kratak pozdrav, zatvorio za sobom stara, škripava vrata.

Kad sam napokon ostao solo, stropoštao sam se na smrdljivi kauč natopljen vlagom i krenuo surfat na mobitelu. Zgrozio sam se kad sam vidio isječke olujne katastrofe. Naišao sam na šaljive memove i na sretno lice pokojnog Bandića. Nasmijan, virio je kroz olujne oblake kao Zeus. Imao je svoj pobjednički izraz na licu i pričinilo mi se kao da gore s neba s guštom trga Senfovo natrulo drveće po Zagrebu. Senfu nitko nije pravio memove. Smirio me pogled na mog dobrog gradonačelnika koji me gledao s fotografije i veselo mi mahao s neba.