Dugo nisam vidio svog starog. Na prošlu Oluju zadnji put. Već sam se nekako pomirio da je naša komunikacija zauvijek gotova. Ima novu ženu, sina, ne trebam mu ja. Ono prije kad smo se viđali ionako je uvijek sve završilo katastrofom, posvađali bismo se žestoko. Nekoliko smo se puta u pijanstvu čak i potukli. Ali on me ipak ovaj vikend nazvao. Glas mu je bio čudnovato smiren. Bi li se s njim odvezao do Đakova, pitao me. Zaželio se, kaže, đakovačkog rizlinga iz biskupskog dvora. Dosadila su mu južnjačka vina. Bilo mi je žao odbiti ga. Iako mi se fakat nije išlo u Đakovo. Čak još ni Vezovi nisu počeli.

Kad smo iz auta ugledali u daljini tornjeve đakovačke katedrale, obojicu nas je uhvatila nostalgija za vremenima kad smo svi zajedno kao obitelj živjeli u Đakovu, kad je bio živ djed Bajo, baka Anka. Parkirali smo u blizini općine, laganim hodom prešli preko korza. Stari mi je u slastičarnici kupio sladoled, kao nekad kad sam bio klinac. Očito se napokon htio zbližiti sa mnom. Tko zna, možda su mu otkrili neku neizlječivu bolest.

Ispred katedrale susreli smo nadbiskupa Đuru Hranića. Moj stari ga je dobro poznavao, još iz rata. Srdačno su se pozdravili.

“Kakva su ovo vremena došla… Svako malo na naslovnicama optužuju svećenike da su pedofili. Nitko više djecu neće pustit u crkvu”, zabrinuto će moj stari.

“Da, jesi vidio? To je Nacional prvi objavio. Pa su svi živi mediji to drugi dan stavili na naslovnice. Ono da je riječki nadbiskup Mate Uzinić dvije godine znao da njegovi svećenici rade pedofilske zločine, a šutio je”, nisam mogao izdržat da se ne pohvalim, član sam redakcije Nacionala.

Nadbiskup Hranić duboko je uzdahnuo. Sjetio sam se da su i njega pred Uskrs bili puni mediji. Nije prijavio onog nekog svećenika pedofila iz Sotina, tako nešto.

“Ko zna jel to komunjarski mediji izmišljaju il se stvarno toliko pedofila uvuklo u Crkvu… Ako je tako, bit će da dolaze posljednja vremena. Suše, poplave, vrućine već su tu”, zamišljeno će moj stari.

Nisam ga navikao gledat takvog sjetnog, zabrinutog za planet. Teška bolest bi sve objasnila.

“Nitko ne zna u koji će točno trenutak zasvirati trublja apokalipse. Nije na nama da nagađamo”, nadbiskup je podigao pogled prema vrhu katedrale.

“Pa prije tog nije bilo. Te pedofilije. Evo, ti si godinama išao na vjeronauk, ministrirao si tu u katedrali. Nikad te niti jedan svećenik nije ni pipnuo. Ti si ih obožavao. Uvijek su ti bila puna usta onog jednog svećenika koji te vodio na hodočašće u Mariju Bistricu, toliko si ga hvalio da sam bio ljubomoran na njega. Maltene kao da ti je on otac, a ne ja”, podsjetio me stari na župnika Ivana.

Da, zbilja sam ga obožavao, naprosto bio lud za njim. Dobro pamtim kad je mene i onog drugog ministranta Tomu poveo na to hodočašće u Mariju Bistricu. Ponio je sa sobom bocu rakije. Kao okrepu, kao lijek. Dao je i nama da popijemo po gutljaj kad više nismo mogli hodat po brdovitim stazama oko Marije Bistrice. Ja bih se sav ozario kad bi me župnik pomilovao po glavi ili se sagnuo da mi zaveže tenisicu. Ali on je više pažnje pridavao Tomi, njega je puno više gladio po glavi. Možda mu se gadila moja masna kosa, moji prištevi, moje prljave naočale. Patio sam kao životinja kad je s Tomom otišao spavat u motelsku sobu u Mariji Bistrici. Mene ostavio u nečem nalik štali. Tamo sam morao spavat s ostalim hodočasnicima. Pred spavanje su izuvali cipele nakon cjelodnevnog hodanja. U prostoriji se osjećalo po znojavim čarapama, smrdilo je kao u paklu. A meni se činilo da je Tomo u raju. Onaj kojeg svećenik voli, taj ide direktno u raj, tako sam nekako rezonirao u svojoj djetinjoj glavi. Na vjeronauku su nas učili – svećenici su vaši posrednici s Bogom. Dakle, ako te voli svećenik, voli te i Bog. U to sam bio uvjeren.

“Da si mi ti pružao više ljubavi kad sam bio mali, ne bih je tražio kod svećenika”, izgovorio sam ozlojeđeno.

“Ne govori tako s ocem. Upravo si prekršio jednu od deset božjih zapovijedi. Onu poštuj oca i majku. Morat ćeš na ispovijed”, upozorio me nadbiskup Hranić.

“Ma, ja ću njega ispovjedit! Jednom za svagda! Sad mi ga je dosta. Kao da mu je jedini cilj da me ocrnjuje di stigne! Pred prijateljima, braniteljima, sad i pred nadbiskupom! A ja budala pokušavam bit dobar s tim izrodom, čak sam mu i sladoled kupio!” stari je istrgnuo kornet iz moje ruke. Bacio ga na pločnik, stao cipelom na njega. Začuo se zvuk kao da je zgazio hrušta.

“Tadija, smirite se. Ne radite skandal pred katedralom. Opet će ispast da su svi branitelji nasilnici, a svećenici pedofili”, nadbiskup Hranić pokušao je umiriti mog starog.

“Samo neka mi se makne s očiju! Ne garantiram za sebe…”, prodahtao je moj stari.

“Idi, poslušaj volju svog oca. Pričekaj da se smiri, a onda dođi tražiti od njega oprost. Nema većeg grijeha nego kad otac i sin žive u razdoru”, posavjetovao me nadbiskup.

“Mislim da je pedofilija ipak veći grijeh”, odvratio sam, zlovoljan što sam se po tisućiti put zakrvio sa starim. A tako nam je lijepo krenulo s tim sladoledom na korzu.

Bez riječi sam se udaljio, po cesti sišao do đakovačkog groblja. U cvjećarnici sam kupio žutu ružu. S njom u ruci otkoračao sam na grob župnika Ivana. Umro je u doba korone, u pedeset osmoj godini.

Položio sam mu ružu na grob, sklopio ruke. Umjesto molitve, tiho sam izgovorio Karverove stihove, pred smrt ih je napisao: “A što si želio?/Zvati se voljenim, osjećati se/voljenim na ovome svijetu’’.