Na sigurnoj udaljenosti, s balkona redakcije Nacionala promatrao sam Bed Blu Bojse kako ispred maksimirskog stadiona pale bengalke, slave pobjedu Dinama nad Tottenhamom. Pjevali su i pjesme protiv vlasnika Dinama Zorana Mamića: “Evo Zorana, evo dana/u zatvoru sve do Đurđevdana/ Đurđevdan je, a Mamići nisu s klubom kojeg vooole…/E-e-e-eee, Dina-mo, Dina-mo!”

Zadrhtao od nogometne groznice. Ponovo mi se vratila ona ljubav prema Dinamu koju sam imao kao klinac, koju je kasnije zamijenila ljubav prema lijepoj književnosti. Navrla su sjećanja – stari me jedne nedjelje krajem osamdesetih doveo iz Đakova na neku Dinamovu utakmicu, zajedno smo navijali, kladili se na Dinamo. Jedan od rijetkih trenutaka da smo u mom djetinjstvu postigli neku bliskost. Stari mi je taj put kupio i plavu zviždaljku s Dinamovim grbom i gumenu figuricu Cice Kranjčara. Sad, dok sam s balkona redakcije promatrao navijače, držao sam tu figuricu kao neki talisman koji će mi donjeti sreću. Zapravo već je i donio. Kroz čitavu utakmicu stiskao sam figuricu legendarnog Dinamovca i Dinamo je doživio čudio, pobijedio je čuveni Tottenham!

Dohvatio sam s vješalice svilenu, plavičastu maramu od tajnice. Redaktorovim flomasterom na marami ispisao: Volim te mama, al` ne više od Dinama. I sjurio se dolje među navijače.

“Dinamo ja vooolim, jako, jako ja voooolim!” zapjevao sam probijajući se kroz gomilu.

Jedan Bojs obrijane glave uhvatio me za tajničinu svilenu maramu. Optužio me pred svima da pripadam Mamićevoj frakciji.

“Normalni Bojsi ovak ne izgledaju!” pokazao je na moju svilenu maramu, zviždaljku i Cicinu lutkicu što sam je držao.

“Meni više zgleda ko neka nova LGBT frakcija Bojsa”, drugi će Bojs.

“Sigurno si na gej paradi naučil lepo plesat i zviždat u tu zviždaljku kaj ti ko umjetni kurac visi oko vrata…”

“Ne znam plesati…”

“Onda ćemo te naučiti”, obrijanoglavi Bojs izvadi šaku petardi iz džepa. Podijeli ih ekipi. Svi mi počnu bacat petarde pred noge. Osjećao sam se kao u minskom polju. Dao sam se u trk. Zavukao se u živicu što je, poput pojasa nevinosti, izrasla uz ogradu oko stadiona. Kroz živicu sam se nasumice probijao kao Tito kroz tajne tunele u Drvaru. Dok god se držim grmlja, razulareni Bojsi neće me vidjet. Očito u sebi imam nešto što ih provocira, budi im agresiju. Valjda osjećaju moju knjiškost i to ih razdražuje.

U jednom trenutku u grmlju mi se glava sudari s nečijom drugom glavom. Ta druga glava zajauče. Oboje se iskobeljamo iz grmlja. Pred sobom u tami ugledam vlasnika Dinama Zorana Mamića. Prestravljeno me odmjeravao od glave do pete. Vjerojatno sam zastrašujuće izgledao s razderanom, navijačkom maramom oko vrata, a iz kose su mi virile grančice pa sam nalikovao na samog đavla s rogovima. Zoran me unezvijereno pita jesu li me Bojsi tu postavili na stražu. Zna da ga čekaju na svim izlazima iz stadiona. Pošto sam sam i sam bio u strahu od Bojsa, prva reakcija mi je bila da idem drugog plašit i tako odagnat vlastiti strah. Zato sam rekao:

“Da, ja sam Bojs na straži.”

“Što, sad ćeš zažvidit i pozvat ostale Bojse?” Zoran glavom pokaže na moju plavu, Dinamovu zviždaljku.

“Oštrouman si… Dobro zaključuješ”, zabijem pištaljku u usta kao dojenče dudu.

“Nemoj!” zaustavio me Zoran. Tjeskobnim glasom ponudio mi je platiti vikend aranžman u pansijonu u Pirovcu ako ga ne odam Bojsima.

“Šta ću sad po ovoj hladnoći u šugavom Pirovcu… Ne mogu ni u more. Nisi baš široke ruke kao tvoj brat Zdravko. On se kune da je onim osječkim sucima plaćao najluksuznije hotelske sobe u Dubaju… Znam da i ti imaš love. Hoću i ja u topli Dubaj, čuo sam da je tamo puno lakše doći do žena nego u Hrvatskoj. Hoću topli Dubaj i vruće žene! Ubila me ova koronaška zima u ušljivom Zagrebu!” razmahao sam se željama kao da sam ulovio zlatnu ribicu.

Zoran uzdahne.

“Dobro, ima sad i jeftinijih aranžmana u Dubaju, skoro nitko ne putuje… Ali morat ćeš se cijepit. Ne bojiš se toga?”

“Naravno da ne. Ja sam hrabri Bojs. Uostalom, cijepio bih se i Astra zenekom samo da mogu u hotelu u Dubaju bit s nekom egzotičnom djevojkom! Ona bi mi brzo otopila zgrušana krvna zrnca koja se navodno zgrušavaju od tog cjepiva… Per aspera ad Astra zeneka! U prijevodu: Kroz Astra zeneku i čičke do pičke!” uskliknuo sam, vadeći iz kose čičke koje sam pokupio dok sam se maloprije probijao kroz živicu.

“Tiše… Čut će te tvoji… U redu, sredit ću ti Dubaj… Ostavi mi adresu, broj mobitela”, šaptom će Zoran.

“Kako ću znat da me nećeš preveslat? Pa ću umjesto u Dubaju čamit u Dubravi u kojoj živim, ako se to može nazvat životom”, nepovjerljivo ću.

“Morat ćeš mi vjerovat na riječ.”

“A što ako u međuvremenu završiš u zatvoru… Znam da si osuđen. Doduše, nisi valjda glup da se predaš kad možeš zbrisat kod brata u Međugorje. Ja ću te i tamo, kao vjernici Gospu, dolazit molit da održiš obećanje… Nećeš me se tako lako riješit, nemoj mislit da…” nisam uspio dovršit, iza leđa sam začuo povik:

“Eno, derpe je tamo! S Mamićem! Rekao sam vam da je mamićevac!”

Osvrnem se. To je onaj Bojs od maloprije s još dvojicom Bojsa trčao prema nama. U ruci mu palica. Zoran pojuri prema svom autu, a ja se zatrčim preko tramvajske pruge. U strahu uspijem preskočiti ogradu Zoo-vrta. Stropoštam se glavom na pijesak, izgubim na trenutak svijest. Osjetim hrapav jezik na obrazu. Otvorim oči. Deva me lizala. U prvi mah pomislim: Zoran je održao obećanje, najnovijom tehnologijom teleportirao me u Dubaj.