Sve nade u poboljšanje svog života, karijere, ovog sam ljeta uložio u to da Marija Selak Raspudić postane nova predsjednica države. Hrvatskoj ponovo treba žena na umornom, uznojenom čelu ove nevoljne države. Koliko je sve bilo bolje, ljepše, kad je Kolinda bila na Pantovčaku… Čak je i nogometna reprezentacija sada žestoko popušila na Europskom prvenstvu jer im Kolinda u znojem i kišom natopljenom navijačkom dresu nije upadala onako golima u svlačionicu i grlila ih. Narod je kurva, brzo se zasiti ljupkosti i ljepote. Srušili Kolindu i izabrali mrzovoljnog svađalicu Milanovića koji uopće ne pazi na izgled, zanemaruje tretmane mršavljenja koje mu propisuje njegova supruga nutricionistica. Narod je zajedno s njim zapao u svađe, pretilost, depresiju. Ponovo nam treba žena na vlasti da nas podigne. Kolinda je dala svoje. Sad je na redu Marija Selak. Ima i tu prednost da je, ruku na srce, puno načitanija od Kolinde koja je čitala samo Paula Kvelja. Marije se razumije u književnost, filozofiju, diplomirala je to na Filozofskom. Ona bi napokon mogla ostvarit Platonov ideal da na čelu države bude filozof. Ne smijemo to propustiti.

Sve te njezine prednosti nabrajao sam Mariji dok smo vlakom vozili prema Splitu. Bila je to moja genijalna ideja. Vidio sam da HŽ građanima daje popust od 40 posto na karte do Jadrana. Ne moraš biti Platon da skužiš da će u tom vlaku bit hrpa siromašnih, onih koji su toliko zaokupljeni vlastitom oskudicom i gorčinom da uopće više i ne izlaze na izbore, ništa ih više ne zanima osim da vide malo mora, barem na jedan dan. I to im je HŽ omogućio. Mariji je bilo jasno da bi to moglo biti njezino glasačko tijelo koje nekako treba razbudit, razdrmat dok kunjaju u pregrijanom vlaku kojim su u zoru morali krenut vlakom prema jugu.

Hodali smo od vagona do vagona da svi ti umorni, zgužvani putnici vide Mariju. Da im se do predsjedničkih izbora ureže u svijest da je ona jedna od njih, ona će se boriti za njihove ciljeve. Zastali smo u vagon-restoranu. Naručili i dobili razvodnjene, mlake kave. Marija je zijevnula. Bila je blijeda u licu. Očito joj je ovo putovanje vlakom bilo naporno. Sporo je vozio. Kupio po svakom selu nove ljude željne domoći se mora na što jeftiniji način.

“Ovo je zadnji put da putujem vlakom”, ponovo je zijevnula Marija.

“Trgni se malo. Ovo je tvoja povijesna vožnja… Buduća hrvatska predsjednica vozi se vlakom od Zagreba do Splita, baš kao što se prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nakon Oluje istom ovom rutom vozio Vlakom slobode”, bodrio sam je.

Marija je iz torbe izvadila Platonovu Državu. Prolistala ju je kao neka misionarka Bibliju. Pročitala je nekoliko odlomaka da si podigne moral.

“Tako nećete postat predsjednica. Uhvatite se lopate, a ne knjige”, dobacio joj je neki ofucani penzić. Sitnim gutljajima ispijao je mineralnu iz plastične čaše, da mu potraje sve do Splita.

“Neuka budala, HDZ-ov glasač”, prošaptao sam.

“Ima on pravo. Hrvati ne vole filozofe. Zato nisu za predsjednika svojevremeno izabrali Vladu Gotovca nego Franju Tuđmana. Uzalud se trudim. Trebala sam ostat doma, a ne slušat tebe. Nino će opet bit ljut što on preko vikenda mora čuvat djecu”.

“Neka, tvoj suprug postao je pravi feminist. Trebao bi se ponosit, a ne ljutit”.

Vlak nikako da se pokrene. Već više od pola sata stajali smo na mjestu. Pogledao sam kroz prozor. Na trošnoj, bijeloj kućici uz prugu stajao je natpis: Lovinac. U kojoj smo to vukojebini stali? Očito negdje u Lici, ako je suditi po brdovitom, ogoljelom krajoliku. Lovinac, ovdje još valjda vukove i medvjede love puškama kremenjačama.

Kondukter nas je došao obavijestit – vlak se pokvario, ne može dalje. Svi putnici moraju izaći. Po nas će doći autobusi. Sirotinjo, i vlaku si teška, pomislio sam.

Izašli smo van. Sunce nam je tuklo u glavu, nigdje nikakvog hlada.

“Sad se iskaži, budi uz svoj narod kad im je najteže… I oni će ti to honorirati na izborima”, nastavio sam nabrijavat Mariju da skroz ne potone.

Prošlo je dvadesetak minuta, a nikakvi busevi nisu dolazili po nas. Ljudi su na suncu i žezi postajali sve razdražljiviji.

“Jebem ti državu, HDZ i HŽ!”, poviknuo je neki supijani šljaker.

“Dijete će mi dobit sunčanicu! Da nam barem daju neke kape, vodu! Ostavili su nas da istrunemo na ovom suncu!”, zavapila je žena s djetetom u naručju.

Gledajući to gologlavo dijete sjetio sam se sebe kad sam prvi put išao na more. Stari je dobio besplatnih deset dana ljetovanja u MORH-ovu hotelu u Pirovcu. Naravno da mi nije ponio kapu za sunce koliko god ga je stara upozoravala. Stari se dosjetio, istrgnuo je stranicu iz časopisa Hrvatski vojnik i napravio mi kapu od papira kakvu si naprave maleri kad kreče zidove. Hrvatski vojnik zaštitio me od jakog, južnjačkog sunca. Zašto to ne bi mogao i Platon, dosjetio sam se. Zamolio sam Mariju da izvadi Platonovu Državu. Nevoljko je izvadila knjigu, pružila mi je. Istrgnuo sam stranicu, napravio od papira istu onakvu kapu kakvu je meni stari u Pirovcu. Stavio sam je na glavu malaksalom dječaku. Njegova majka zahvalno mi je stisnula ruku. Vratio sam se do Marije. Vratila joj se boja u lice. Sad je pak ona istrgnula stranicu iz Države, napravila kapu i pružila je starici koja je skapavala na suncu. Malo po malo i ostali putnici su nam se pridružili u trganju stranica i pravljenju kapa. Poveo sam pjesmu:

“Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!”

Dokazao sam da filozofi itekako mogu pomoći narodu u nevolji. Nadam se da će me Marija uzeti za prvog savjetnika kad postane predsjednica.