Puna tri dana nisam se micao iz potleušice pod Sljemenom u vinogradu Ivice Todorića. Uspaničili su me Fejsbuk statusi matematičara i poduzetnika Nenada Bakića. Svakodnevno je objavljivao da je zrak u Zagrebu zastrašujuće zagađen – u zraku lebde neke opake čestice koje ulaze u krvotok, pluća, mogu i rak izazvati. Što se to događa sa Zagrebom? Hoćemo li svi pomrijeti?, pitao sam se. Sa svakom novom Bakićevom objavom zapadao sam u sve veću paranoju. Sreća da nemam dijete. I ono bi brzo umrlo od zatrovanog zraka. Donekle me tješilo da je zrak ovdje pod Sljemenom ipak čišći. Nije Todorić bezveze podigao svoju vilu na Sljemenu. Tim potezom puno je uštedio; u budućnosti neće trebat skupe pročišćivače za zrak. Dok će ih ostali građani u zagađenijim dijelovima Zagreba morat kupovat ako ne žele da im ubojite čestice koje udišu skrate život još više nego što im ga skraćuju alkohol, droga, cigarete.

U takvim apokaliptičnim mislima zatekao me kazališni kritičar Tomislav Čadež. U vojnom džipu uletio je u Todorićev vinograd. Oko glave je imao svezanu crnu traku kao ninđa kornjača. O ramenu mu je visio kalašnjikov. Nismo se vidjeli još od one godine kad smo išli u Pariz napisati roman o tom gradu. Do mene su po birtijama dolazile glasine da s njim nešto nije u redu, da se potpuno pomračen povukao u Karlovac i tamo na zemlji svog djeda gradi nekakav kamp.

Njegova me pojava uznemirila više nego otrovne čestice u zraku.

“Tu se, znači, skrivaš… Morao sam Todorića osobno nazvat da mi diktira koordinate tvog novog boravišta”, odložio je kalašnjikov na moj ležaj, pogladio ga kao da uspavljuje bombama razbuđeno dijete. Iz unutrašnjeg džepa maskirne jakne izvukao je plavu kuvertu, bacio je na ležaj. Po prljavoj plahti rasule su se novčanice. Lijepi, glatki euri, kao da su netom izašli iz tiskare novca.

“Imaš čast prvi bit na spisku.”

“Je li to onaj spisak za podršku Severini na sudu za skrbništvo?” poveselio sam se.

Čadež je prezirno frknuo nosom.

“Ne… Iako ću sve mlakonje s tog Severinina spiska kasnije prisilno unovačit. Strpat ih u običnu pješadiju, zajedno s Nepalcima. Dok tebi, kao prvom na spisku, nudim puno bolje uvjete. Ti si odmah potencijal za višeg dočasnika, začas ćeš dogurat do stožernog narednika, a onda i do časničkog namjesnika. Onda još samo preostaje da započne rat.”

“Kakav jebeni rat?!” zaprepašteno ću.

“Pa s Rusima i Srbima. Šta ne čitaš analize vojnih stručnjaka? Rusija će svom silom udarit na Europu. To će njihove vjekovne saveznike Srbe osokolit da ponovo napadnu Hrvatsku.”

“Šta, fakat?”

“Naravno. Dakle, kad počne rat, automatski najviši dočasnici bit će promovirani u časnike. Odmah ćeš postat poručnik, a zatim, tko zna, ako rat dovoljno dugo potraje te ako se nećeš ni u što petljati, moguće je i da doguraš do generala, osobito u žaru zadnje veličanstvene pobjede.”

Zapazivši požudni sjaj u mojim očima, Čadež je nastavio:

“Čeka te onda vojna parada pred vrhovnikom Zoranom. Iza tebe će klicati stotinu jedrih Filipinki, doduše koja možda bez ruke ili noge. Ti si im udahnjivao moral još tamo u Puli, gdje smo oformili poseban odred mornaričke pješadije, takozvani Zdrug Manila.”

“Kakvoj jebenoj Puli, kakav Zdrug Manila?”

“Da, previše brzam za tvoj alkoholom usporeni mozak. Dakle, ti ćeš otpočetka raditi kao dočasnik za moralno-politički odgoj. Nepalce i Nepalke učit ćeš čisti hrvatski jezik po novom zakonu o jeziku. Učit ćeš ih hrvatskim vrijednostima. Morat ćeš ih osposobiti da se u pogibeljnim situacijama na frontu hrabre povicima živio vrhovnik Zoran! te da, ako ustreba, poginu s njegovim imenom na usnama.’’

Čadež je svoju ratnu viziju uspio udahnuti u moju dušu. Vidio sam u mislima predsjednika Zorana Milanovića kako vješto poput pantere skače s oklopnog vozila i u bijeloj uniformi nalik onoj Tuđmanovoj, u kojoj je Francek pokušavao nalikovat Titu, vrši na Jarunu prvu smotru nove hrvatske vojske sastavljene većinom od Nepalaca i zanosnih Nepalki spremnih poslušati baš svaku naredbu.

Čadež je pokupio rasute eure s mog ležaja. Predao mi ih uredno složene u kuverti.

“Ovdje je ravno 750 eura. Moj zakašnjeli honorar za žiriranje na lanjskim Marulićevim danima. Sad su tvoji.”

“Daješ mi 750 eura! Kao da si znao da sam totalno dekintiran!” uskliknuo sam.

“Da. Ali moraš mi ih vratiti za godinu dana. Ako ne uspiješ vratiti, padaš kompletno pod moju upravu.”

“Moram biti sve ono što si naveo, dočasnik i to… Učiti Filipince hrvatskim vrijednostima?”

“Tako je, budući dočasniče Svirac! Dakle, ako ne vratiš eure, čekat ćeš poziv i održavat kondiciju, nositi čizme, zdravije se hraniti… Nećeš smjeti toliko piti. Bit ćeš na koncu kao Tolj, general-pjesnik. Pomicat ćeš na karti tenkiće pred kamerama kad krene ruska Oluja. Moći ćeš zapovijedati vlastitim starim.”

E tu me totalno raspametio. Pred očima mi se, kao u nekom ratnom filmu, odvrtjela rola kako u generalskoj uniformi zapovijedam svojim starim da čisti čučavce, radi sklekove. Ponižavam ga kao on mene kad mi se rugao da sam ženskast i da bih u ratu odmah poginuo, od vlastitog metka koliko sam nespretan.

“Na koncu će ti morat priznat Filozofski fakultet, pa ćeš kao mladi Tuđman tamo predavat nekakvu informatičku strategiju. Znači, ne samo da ćeš postat general, nego i profesor doktor, baš kao Tuđman.”

Nakon tih Čadežovih riječi, izvadio sam olovku i stavio potpis na papir. Ako se Hrvatska ne zarati ponovo sa Srbijom, ostaje mi 750 eura. Ako se pak zarati, jebi ga. Bolje poginut kao general nego kao obični, mizerni stanovnik Zagreba od otrovnih čestica u zagađenom zraku.