Stražarim pored kleti obitelji Polovanec. Gradski zastupnik Miroslav Polovanec dovezao me ovamo po danu. Tada su ovi bregi, vinogradi, kleti uokolo djelovali pitomo, baš kao što je pitomo i bezazleno u Gradskoj skupštini sigurno svima djelovao i Miroslav Polovanec sa svojom podužom, plavom kosicom i izgledom prigorskog hedonista kojeg više zanimaju domaća hrana, veselice i dobra vina nego politika. Ali sad u noći ti bregi i vinogradi djeluju zlokobno kao u Krležinu “Vučjaku”. Odasvud mogu banut lopovi, zeleni kaderaši… Odnosno “Turki”, kako me Polovanec upozorio dok mi je pružao kolac, zviždaljku i bateriju.

Na Polovaneca sam prijepodne naletio na tržnici Dolac, neka kumica od koje je kupovao sir i vrhnje napala ga je pred svima zbog onog što je pak on pred novinarima napao Zlatka Hasanbegovića:

“Kak ste mogli onak grdo mom Zlatkecu reć da on nije Zagrepćanec!? Zlatkec skoro svako jutro tu kod mene kupuje već pet godina i uvek kaže: bute mi, prosim, dali jedno sireko i vrhnjeko”.

Tad sam se ja upleo, uzeo u zaštitu Polovaneca i rekao da se Zagrepćanec ne postaje time što naučiš govorit purgerski, nego po zvučnosti prezimena i po tom da su ti djedovi i bake rođeni u Zagrebu.

NAKON TIH RIJEČI POLOVANEC ME POZVAO da budem gost u njegovu izletištu u obližnjem Đurđekovcu. Dok smo se u autu vozili prema Sesvetama, ja sam na suvozačkom sjedištu listao prospekt. Pisalo je: “Izletište Polovanec na jednom mjestu svim Zagrepčanima, ali i svima onima koji žele upoznati prigorsku tradiciju, nudi mirni kutak u kojem će imat priliku upoznat autentično Prigorje”. To me ispunilo nelagodom. Jer jasno je pisalo: “Svim Zagrepčanima.” A ja sam rođen u Đakovu. I imam tipično slavonsko prezime, Svirac. Što ako Polovanec nasluti da nisam Zagrepćanin, pa me izbaci iz kleti baš u trenutku kad krenem uživat u prigorskim delicijama? Kao da mi čita misli, Polovanec je rekao:

“Ono kak si na Dolcu govoril o prezimenima… Mam sam osetil da si pravi Zagrepćanec. Nisam te ni pital kak ti je ime… Prezime…”

Progutao sam slinu i u nelagodi izgovorio:

“Svirec… Pavlek Svirec.”

Onda sam brže bolje dodao da sam zaslužni umjetnik Zagreba kojem je Bandić dao stan na korištenje. Polovanec je odvratio da zato i Bandića smatra sjajnim kitom. Jer se, iako Hercegovac, zna izborit za interese Zagrepćaneca. Zato mu oni na svakim novim izborima za gradonačelnika ponovo i ukažu povjerenje i zato se on, Polovanec, oglušio na stegu svoje matične stranke HSLS i po svojoj zagrebačkoj savjesti glasao za Bandićev proračun.

“MENI SE JEDINO NE SVIĐA kaj je Bandić dal sad deci po čitavoj Hrvatskoj besplatne udžbenike. Sad bu neki tam mali Dalmoš iz Kaštel Gomilice imal ista prava kak i neko zagrebačko dete”, trudio sam se zvučat što zagrebačkije.

Polovanec je mrzovoljno zatresao kosicom i rekao da su ionako Dalmatinci okupirali Zagreb. On se od njih štiti tako što na meniju u svom izletištu nema nikakvu ribu ni blitvu.

Tako je proteklo naše upoznavanje. Dobro sam pojeo i popio u Polovanecovoj kleti, a onda mi je ponudio sto kuna da mu preko noći čuvam klet koju je izvana i iznutra uredio za posebne goste koji mu sutra dolaze da proslave gradonačelnikov izlazak iz bolnice, šeretski je te goste nazivao elitnom postrojbom.

Trzam se na svaki šum dok obilazim klet iznad čijih je vrata neki očito lokalni slikar naivac nacrtao Bandića, a ispod krasopisom kakvim se ispisuju napitnice, napisao: “Dobro mi došel priatel”. Najgore mi je što za tih sto kuna moram i održavat žive jaslice pored kleti. Krave i janjad svako malo se onečiste, pa moram novinama uzimat izmet i odnosit ga na gmajnu ili kako se to već zove, da bi jaslice ujutro bile čiste. Pored gmajne susreo sam maloprije i nekog supijanog Prigorca koji me dodatno isparanoizirao da su okolne šume pune izbjeglica koje se namjerno onečišćavaju uz raspela, provaljuju u kleti da bi krali, punili mobitele.

Vratim se pred klet, a tamo sve ukrasne lampice pogašene. I žive jaslice u mraku, janjad uplašeno mekeće. Čvrsto stegnem kolac u ruci, upalim bateriju. Osvijetlim produžni kabel i vidim da je utikač od ukrasnih lampica iščupan, a na njegovom mjestu zabijen punjač od mobitela. “Turki”, prođe me jeza. S podignutim kolcem, na prstima se ušuljam u klet. Svu je osvijetlim. Nigdje nikog. Spazim drvene stepenice koje vode u podrum. Spustim se po njima. Osvijetlim police u podrumu. Sve je na mjestu. Na policama hrpa posebnih, starinskih češljeva i raznih preparata za kosu. S tim, znači, Polovanec održava onu svoju frizuru. Ne mogu odolit, nalijem si iz jedne od bočica tekućinu u ruku, prođem kroz kosu, pa je krenem češljat drvenim češljem ne bi li mi lasi postale onako lahoraste kao svakom pravom Zagrepćancu. Prisjetim se da je i odvjetnik Silvije Degen imao takve lasi. A ja sam sve do sad sam imao krutu, vojnički zalizanu polukokoticu kao Hasanbegović. I dok sam tako češljao kosu namočenu posebnom, Polovanecovom pomadom, osjetim kako me netko promatra. Češalj mi zastane u sve lahorastijoj kosi. Osvrnem se i u mraku ugledam dvije svijetle točke kako zure u mene. U panici, ispadne mi baterija, krenem nasumice mahat kolcem kao samuraj mačem. Pogodim o nešto tvrdo, zvuk kao da se lubenica raspukla. Naglo se u podrumu upali svjetlo. Pod svojim nogama spazim razbijenu glavu vjeverice Zagi.

“BEDAK, KAJ SI TO NAPRAVIL! Rascopal si gazdin božićni poklon Bandiću!”, začujem gore s vrata kuharicu koja me popodne gostila prigorskim delicijama i koja se očito vratila provjeriti diže li se tijesto za štrukle kako treba, pa je usput napunila i mobitel.