Jel protuzakonito ovo što radimo?” upitao sam nekadašnjeg kolumnista Poleta Igora Čumandru.

“Možda i je”, odgovorio je, stenjući od napora dok smo kip Brusa Lija postavljali tik do spomenika Mahatme Gandija na Bundeku. Lagano je i podrigivao jer smo maloprije bili na obilnom doručku kod književnika i vrsnog kuhara Stjepe Martinovića.

Napokon smo uspjeli uglaviti kip Brusa Lija da se ne ljulja na neravnom travnjaku. Onda sam na videopoziv na mobitelu nazvao Mariju Selak Raspudić. Nadao sam se, da onakva revna, ne stoji već za saborskom govornicom.

Javila se na videopoziv. Sjedila je u skoro pa praznoj saborskoj dvorani.

“Što je?” pitala je.

Uperio sam mobitelnu kamericu prema kipu Brusa Lija, zumirao ga.

“Šta si to u Mostaru?” začuo sam Marijin glas iz zvučnika.

“Sad si dala veliki kompliment umjetniku Davoru Schunku. Ne, nismo u Mostaru, nego na Bundeku. Schunk je očito uspio izradit totalno isti spomenik Brusu Liju kakav je tvoj suprug Nino postavio u parku u Mostaru.”

“Što bi sad to trebalo značit? Neka nova jeftina provokacija protiv Mosta?” Marijin glas poprimio je ratobornu nijansu.

“Ma, ne, baš obrnuto. Ovim spomenikom želim sve na ljevice podsjetiti na one slavne dane kad je Nino postavio spomenik Brusa Lija u Mostaru i kad je čitava ljevica bila zadivljena tim Ninovim činom. Odnosno, želim da ispadne kao da je Nino postavio i ovog Brusa Lija na Bundeku. I da taj Brus Li ponovo pruža dlan prema ljevici. Pogledaj, zato smo ga i postavili nasuprot Mahatmi Gandiju… Gandi je ipak simbol ljevice, bio je protiv rata i kapitalizma. I, evo, Brus Li mu nasred Bundeka pruža dlan”, kamericom sam kružio oko Gandija i Brusa Lija.

“Više izgleda kao da ga izaziva na borbu”, u šaljivom će tonu Marija.

“Ma, briješ. Ovo da je jutros osvanuo kip Brusa Lija na Bundeku odjeknut će u svim medijima. Daješ li mi dopuštenje da u postolje spomenika urežem ime i prezime tvog supruga?”

“Jesi ti normalan? Zašto to izvodiš, šta nemaš pametnija posla?” prijekorno će Marija.

“Radim to za dobro Mosta, ali i za svoj vlastiti boljitak. U zajebanoj sam situaciji. Jel ti uopće znaš da su me možemovci istjerali iz gradskog stana?”

“Čitala sam nešto.”

“Povlačim se po tuđim stanovima, trenutno mi je gostoprimstvo pružio kolega Igor Čumandra. Čumi mi je i pomogo postavit ovaj kip. Kad ljevičari danas vide da je Raspudić ponovo na Bundeku postavio spomenik Brusu Liju, pristat će s vama mostovcima ući u koaliciju. I onda ćete takvi ujedinjeni napokon uspjet otjerat HDZ s vlasti.”

Prekinuo me Marijin grleni smijeh.

“Šta se smiješ, kad osvojite vlast, lako ćete se otarasit tih vaših nesposobnih, ljevičarskih koalicijskih partnera baš kao što se Plenković jednim potezom oslobodio Mosta. I onda će sva vlast biti vaša. A ja jedino što tražim za svoje zasluge je da mi vratite stan koji su mi oduzeli možemaši. Dakle, ovaj Brus Li je trojanski most za ljevicu”, ponovo sam zumirao kip Brusa Lija.

“Ljevica ne želi s nama u koaliciju, šta to već nisi vidio? Njima je važnije bojat klupice u dugine boje nego se borit protiv korupcije.”

“Vidio sam, ali treba ih još mamit. Joj, pa dobro si me sjetila, sad ću još ovog Brusa Lija ofarbat u dugine boje! I tvog muža potpisat flomasterima u duginim bojama! Na to će sva ljevica odvalit!” uperio sam kamericu u svoje ozareno lice.

“Vidim da ti imaš dugine boje i po faci. I nekakve čudne plikove. Šta ti je to, da nisi dobio majmunske boginje?” Marija će zabrinutim glasom.

U panici sam se zagledao u svoje lice na ekranu mobitela.

“Jao! Prije dva dana sam u Alkatrazu plesao sentiš s nekim Nepalcem, plesali smo na Fredi Merkurijevu Tu mač lav vil kil ju. I sad će me stvarno ubit previše ljubavi koju sam osjećao prema tom simpatičnom Nepalcu! Fredi Merkuri je od previše ljubavi dobio sidu, a ja majmunske boginje! Koji sam jebeni majmun!” trljao sam kožu na obrazima kao da ću time skinut boginje.

Snašla me ista sudbina kao moju Kozarčevu ‘’Tenu’’ koju sam prošlog tjedna gledao u vinkovačkom kazalištu. Isto kao i Tena nisam se mogao ukalupit u bijednu svakodnevicu, nego sam se prepuštao porocima, jurio za užicima. Tena je na kraju dobila boginje koje su joj unakazile lice. Povijest se ponavlja! Imao je Niče pravo, sve se vrti u prokletom krugu! Rat, boginje, oskudica!

Strpao sam mobitel u džep. U dodiru s majmunskim boginjama više mi ništa nije bilo važno, zaboli me za idiotsku politiku, za ujedinjenje Mosta i ljevice, jebeš sve te kretenarije kad se meni raspada lice.

“Daj smiri se, to smo ti sinoć Schunk i ja šarali flomasterima po licu dok si spavao. A plikovi su ti od pepela koji nam je padao s cigareta dok smo ti oslikavali lice”, osmjehivao se Čumandra kao vječno zaigrani dječak koji se uvijek trudi biti na sunčanoj strani radijatora, kako nosi naslov jedna njegova zbirka priča.

Prvi poriv bio mi je da mu skinem naočale i zgnječim ih u šaci. Ali to bi bilo opasno, mogao bih se porezati, prošlo mi je kroz glavu. A onda mi je početni gnjev zamijenila sreća, ushit što ipak nemam majmunske boginje. Bila bi to jebena ironija, bez cjepiva sam preživio sve valove korone i onda da na kraju ko zadnji majmun riknem od majmunskih boginja.

U trenu sam odlučio svim grčkim bogovima, koliko god ih ima, žrtvovati Brusa Lija. Kao zahvalu što su me poštedili korone i majmunskih boginja.

Naprtio sam kip na leđa i kao topovsku cijev prenio ga tih stotinjak metara do Save. Bacio sam Raspudićeva Brusa Lija u rijeku. Dok ga je Sava odnosila prema Srbiji, viknuo sam za njim: “Ovo ionako nije vrijeme za usamljene heroje!”.