Dok sam ulazio u bivše kazalište Vidra koje sad ima neki novi naziv, u sebi sam likovao nad propasti ministra zdravstva Beroša. Najviše zato što za njegove vladavine u doba korone nisam smio ući ni u jedno kazalište jer nisam imao potvrdu da sam primio cjepivo. Hajde, Berošu, naredi mi sad da se cijepim, zabrani mi kretanje. Ne, sad ne možeš. Sad će tebi ograničit kretanje. Nakon osam nećeš moći u kafiće. Nećeš moći čak ni u podne. Za tebe počinje totalni lokdaun. Strpali su te u zatvor kao zadnjeg kriminalca. Optužen si da si pljačkao bolnice. Otimao siromašnima i bolesnima da bi punio džepove sebi i svojim bogatim kriminalnim partnerima. Djeca su te u danima korone crtala po školama kao superheroja. Pa ti i jesi superheroj. Ali ne kao Betmen ili Supermen, nego kao Superhik, zlurado sam izgovarao u sebi dok sam Nepalcu kojeg sam poveo na predstavu dodavao svoj kaput da ga ostavi na garderobi.

Nisam bez razloga Nepalca doveo na predstavu glumice Petre Dugandžić. Ona je napisala monodramu o svojoj ljubavi s 26 godina mlađim nigerijskim nogometašem. Želio sam da Nepalac to vidi, da mu predstava pokaže kako je moguća iskrena ljubav Hrvata i stranih radnika. Mislim da je ovaj moj Nepalac pionir, prvi strani radnik koji je došao na hrvatsku predstavu. Kao pionir se i odjenuo. Izgledao je kao šarena buba s partizanskom kapom na glavi, kao Titov pionir s Nepala. Odakle mu pare za te crne, lakirane cipelice? U njima se veru po Himalaji? Na cipelice je navukao tajice od štofa koje su mu virile iz sive, kratke tunike, tamo gdje mu počinje piša, a naviše već počinju crveni cofići. Ti crveni cofići visjeli su kao kuglice s ruba šarenog ponča u svim gej bojama koji je navukao preko golog, pilećeg vrata.

Nažalost, samo ja sam dobio besplatnu kartu. Nepalac nije imao sjedalo u kazalištu. Nadao sam se da će mi se netko smilovati, naći mu slobodno sjedište, ali nitko to nije napravio. Morao je ostat pored garderobe. Kad je predstava počela, vidio sam ga kako se naviruje kroz zastor na ulaznim vratima i znatiželjno pogledava glumicu Petru koja je na sceni pričala o penisu svoje crne ljubavi. Rekla je da nije toliko privlačan zbog veličine, već zbog boje. Mogao sam se složiti s njom, penisi bijelaca su estetski odbojni, onako bijeli s kožicom izgledaju kao neke prastare jegulje koje na samrti izdišu u jezercu jame u Postojni. Dok bismo goli ležali, često sam uspoređivao svoj bijeli penis s Nepalčevim crnim, obrezanim. Njegov je bio sto puta ljepši, tako ugodan na dodir.

Petra je onda počela na sceni pričati kako su nigerijski očevi sto put konzervativniji od najzadrtijih hrvatskih očeva. I to me bacilo u tjeskobu, grizodušje. Sjetio sam se da je danas obljetnica Bitke za Vukovar. Moj stari, moj polubrat Gojko s članovima HVIDR-e hodaju po Vukovaru u Koloni sjećanja, a ja za to vrijeme sjedim na predstavi u kojoj glumica na pragu pedesetih besramno ispovijeda kakvu joj sreću, ali i nevolje donosi ljubav s 26 godina mlađim Nigerijcem. I pritom sladostrasno uništava sve malograđanske predodžbe o hrvatskim glumcima – nema u tom poslu baš nikakva glamura. U jednom trenutku shvatim da ta glumica živi još gore od mene, hrvatskog pisca. Živi u nekom unajmljenom jednosobnom stanu u Dubravi i često pred kraj mjeseca ostane totalno bez love, nema ni za psu kupit konzervu. Čak me lagano i uzrujalo što tako demonski demistificira svoj posao. Kako će ljudi, publika cijenit glumce kad ni oni sami sebi ne cijene. Evo, Petra nam se još s pozornice podrugljivo zahvaljuje što smo dali novac da bismo slušali njezinu psihoterapiju, a njoj taj novac treba da plati režije, stanarinu. Da, totalno sam se osjećao kao na nekoj propaloj psihoterapiji na kojoj nam glumica bez ikakvih kočnica izlaže svoj očaj, financijsku oskudicu i sve te užase koje proživljava da bi nigerijskom nogometašu pribavila vizu za Hrvatsku. Moj otužni život učinio mi se kao bajka naspram njenog. Moj Nepalac barem je imao radnu dozvolu i slobodno se na Glovo motoriću kretao po Hrvatskoj. Samo je morao pazit da se ne približi Splitu. Jer tamo je splitska mladež počela batinati strane radnike, razbijati im motoriće.

Nakon završetka predstave, Petra Dugandžić odmah je istrčala u predvorje kazališta da se preko videočeta vidi sa svojim crnim nogometašem i ispriča mu kako je završila premijera. On nije mogao biti na premijeri jer još uvijek nije dobio vizu. Tko zna hoće li je uopće i dobit.

Kad sam vidio kako Petra zaljubljeno cvrkuće na mobitel, poželio sam i ja izmijenit pokoju nježnu, ljubavnu riječ sa svojim Nepalcem. Ali nigdje ga nije bilo. Sranje, nije se valjda uvrijedio što mu nisam nabavio kartu za predstavu. Nije valjda takva mimoza.

Otišao sam se popišat u vece. Nepalac je stajao pored umivaonika i ridao licem zabijenim među tamne dlanove. Što mu je, je li ga toliko pogodila Petrina monodrama koju je gledao iz prikrajka? Je li shvatio koliko je teško ostvariva ljubav Hrvata i stranih radnika? Da li ga je uhvatila panika da ću ga prevariti kao što se Petra bojala da je ne prevari njezin nogometaš, tu bojazan nekoliko puta je izrazila na sceni. Da, to je bilo baš za plakanje. Slatko najbolje liječi tugu, pomislio sam. Otišao sam po komad torte koju su upravo u predvorju počeli rezat u čast premijere. Na torti fotka Petre i nogometaša. Uzeo sam komad na kojem je ostala glava crnog nogometaša. Vratio sam se u vece i tu crnu glavu na komadu torte razmazao po Nepalčevim prsima. Da nam posluže umjesto plastičnih tanjura koji dodatno zagađuju ovaj prljavi planet.