Znači Ultra vas je razjedinila… PLJUNULI STE NA ONU LIJEPU PORUKU Thompsona Lijepa li si koja poziva na jedinstvo svih hrvatskih regija… Eto šta napravi upliv stranog novca

Napunili su mi glavu da u vrijeme Ultre po splitskim ulicama najnormalnije hodaju gologuze djevojke: gore na sebi imaju sve normalno obučeno, a ispod trbuha gole. A da muškarci pak posve slobodno spolno opće s rasvjetnim stupovima na koje naiđu. Dakle totalni nadrealizam, kao na platnima Salvadora Dalija. Totalno sam se nabrijao. Čak sam si prije odlaska u Split otišao na podlakticu istetovirati kukca iz Kafkina Preobražaja kako bih se što više uklopio u taj san na javi.

U Splitu me dočekalo teško nevrijeme. Kao da je sveti Duje odlučio kišom i grmljavinom kaznit svoje Splićane što su dozvolili da im se grad pretvori u pogansko bludilište. Potražio sam svog starog koji je taksirao po Splitu. Mislio sam mu malo pomoć komunicirat sa inozemnim mušterijama jer on je od engleskog jedino znao ono De Nirovo: “Ju toking tu mi?”

Zatekao sam ga u stanju sličnom onom kad su mu prije desetak godina dojavili da su ga Srbi stavili na tjeralicu za ratne zločince i da će ga možda doći uhapsit i sprovest u Hag.

“OVI SPLITSKI TAKSISTI NAPADAJU, tuku sve nas koji smo iz okolice došli taksirat na Ultru… Jebeni orjunaši, ovo imam za njih!”, čvrsto je obuhvatio metalnu palicu zataknutu uz vrata.

“Znači Ultra vas je razjedinila… Pljunuli ste na onu lijepu poruku Thompsona Lijepa li si koja poziva na jedinstvo svih hrvatskih regija… Eto šta napravi upliv stranog novca”

“Pun si govana.”

Početak Ultre bio je otkazan zbog nevremena, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da se vozikam sa starim oko Poljuda i pazim hoće li nas odnekud zaskočit pajserima autohtoni splitski taksisti. U neko doba noći dok smo izmoreni kunjali na parkiralištu nešto je lupnulo o prozor na mom suvozačkom sjedištu. Trznuo sam se uplašeno. Ugledao sam penisni glavić priljubljen uz prozorsko staklo. S onom jarko crvenom, srcolikom rupicom na sredini izgledao je poput egzotične, duguljaste ribe koja napućenim ustima marljivo čisti staklo akvarija. Stari je dohvatio palicu, munjevito iskočio van. Zažmirio sam, dlanovima prekrio uši i čekao da sve to prođe, kao nekad kada je stari supijan po birtijama upadao u tučnjave.

KAD SAM PONOVO OTVORIO OČI na stražnjem sjdištu sjedio je neki skoro pa albino plavokosi tip. Gore je imao dres njemačke reprezentacije, a dolje ništa. Po bedrima su mu svjetlucale žučkaste dlačice koje su se prema središtu golih golcatih guzova pretvarali u pravu pravcatu makiju što je obrasla oko drevnog, zapuštenog bunara. Baš je pozivao na to da ga ošuriš plamenikom. Hlače je namotao oko desne ruke, kao da će mu na nju aterirati sokol škanjac. Zbacio je glavu iza naslona i zahrkao.

“Vozimo ga u Makarsku. Ima da ga oderem za najmanje tristo eura….”, stari je zadovoljno protrljao dlanove. Noć mu je donjela bogat ulov kada se najmanje nadao.

KOD OMIŠA, NJEMAC SE POČEO VRPOLJIT, mrmljat “muti, muti…”. Gledao sam ga u retrovizoru. Strgnuo si je hlače s ruke i podmetnuo si ih pod guzicu, poput gnijezda. Stari se usplahirio.

“Reci mu da je moj ćaća bio domobran… Da je upoznao hrpu njemačkih časnika… I uvijek govorio da su Njemci najveća gospoda! “

“Da, po ovom gologuzom se baš vidi da su jebena gospoda”

“Njemac je i kad mu skineš uniformu, gaće gospodin… Partizani su ih na Blajburgu skidali do gole kože, al Švabo se, pričao mi je ćaća, i gol golcat držao dostojanstveno kao da je u uniformi. I gol ti je mogao naređivat, toliki su imali urođeni autoritet!”

Odostraga se začuo oduži prdež ispušten u nekom visokom, gotovo pa muzikalnom tonu. Nažalost, on je bio samo najava katastrofe. Poput vjetrića koji pred potres zapuše kroz krošnje, a samo ptice osjete što on stvarno znači.

“Prdnuo čovjek, pa šta…”, zaustio je stari.

Ali tad je iz onog dolje bunara obraslog riđasto plavom dlakom šiknula svijetlo smeđa tekućina kao iz naglo odštopane crne jame. Stari je od šoka na trenutak izgubio kontrolu nad volanom, zamalo smo se strovalili dolje u more. Onda se pribrao i iza prvog zavoja parkirao. Iz gepeka je izvadio vojnu gas masku, nabio si je na lice, vratio se u auto i nagazio po gasu. Ja sam još uvijek bio paraliziran. Kao da me vremenski stroj ubacio rov u Prvom Svjetskom ratu baš u trenutku kad su Njemci ispalili bojne otrove.

Kazaljka na brzinomjeru nije se spuštala ispod sto pedeset i u Makarskoj smo bili za manje od dvadeset minuta. Pred hotelom mi je stari kroz gas masku naredio da ja izvučem Njemca iz auta i uzmem mu novce.

“Vidiš da je totalno urokan od spida ili čeg već, nema šanse da mu čeprkam po tim usranim hlačama!”

“MORAŠ, JA SAM VOZIO! Moraš zaradit svoj dio! Ajde, kolko sam ja u ratu takvih nosio na leđima! Padne granata, a novajlija napuni gaće, paralizira se! Pa ga nosi kilometrima takvog usranog na leđima! Sad ovo moraš ti, dokaži se!”, stari me opet ložio na tu ratnu spiku.

Izvukao sam Njemca van. Krenuo mu prepipavat hlače. Dok sam vadio ugovnjene eure iz depova spazio sam tetoviranog kukca na svojoj ruci. Da, fakat sam se i osjećao kako kukac iz porodice balegara. Urekao sam se tom tetovažom.

Njemac se pridigao na noge. Oteturao je do čelične skulpture sidra. Zajahao ju je svojim štrkljastim nogama i počeo mehanički micat kukovima kao napaljeni zec. Stari je izašao iz auta, u čudu ga gledo.

“Jel on to prca sidro?”

Umjesto odgovora, skinuo sam i ja svoje hlače. Sav sam bio isflekan Njemčevim izmetom.

“Ma šta to radiš… Ideš mu se podmetnut? Ajde, ajde, kad već nisi naučio vozit, bar da tako malo i ti zaradiš na Ultri. Svako kima s onim šta ima. Al Švabo zna štedit, šta će tebi plaćat kad može besplatno isprcat sidro”, nacerio mi se stari.