Nisam htio propustiti svečano otvaranje preuređenog prostora Srpskog kulturnog centra u Preradovićevoj. S vremena na vrijeme volim biti među Srbima, upijat njihovu kulturu, književnost. Uz otvorenje, bila je organizirana i izložba ‘’Barbarogenij nadrealizma’’. To je bila dobra, skroz prirodna odluka jer se u Beogradu, uz Pariz, nadrealizam najviše uhvatio. Sigurno ima neka caka zašto Srbi baš toliko vole nadrealizam. Na izložbi u Srpskom kulturnom centru odlučio sam to upitati Milorada Pupovca. Ali nikako mu nisam mogao pristupiti, stalno je uz njega bio Vučićev ministar vanjskih poslova Marko Đurić. Taman kad sam mislio da će se napokon razdvojiti, u razgovoru im se pridružila i ministrica Nina Obuljen Koržinek. Uhvatila me neka nervoza dok sam ih gledao kako se smješkaju.

“Evo, vi ste dokaz kako Hrvati i Srbi itekako ostvaruju kvalitetan suživot u Hrvatskoj. Em ste vi Srbi dobili prekrasan prostor u centru grada, em se tako lijepo slažete s hrvatskom ministricom kulture. Čak je vaš predsjednik Vučić gostovao u Dubrovniku. Srpskog predsjednika pustili na samit u Dubrovnik, a našeg Milanovića nisu. To pokazuje koliko su Hrvati gostoljubivi. Da, dobar suživot Hrvata i Srba itekako je moguć”, uletio sam im u razgovor.

“A tko je ikad rekao da nije”, pomalo otresito će Pupovac.

“Pa nitko… Jedino me čudi zašto je onda novinarka na vašoj televiziji dobila otkaz nakon što je napravila pozitivnu reportažu o suživotu Hrvata i Srba u Vukovaru.”

“Otkud vam to?” nervozno će Nina Obuljen.

“Čitao sam u novom Nacionalu.”

Ona preokrene očima.

“Tko je ovaj mentol?” srpski ministar upita Pupovca.

“Nisam ja nikakav mentol. Ja sam sin hrvatskog branitelja. Nećete vi meni u Hrvatskoj govorit da sam mentol. Vi, koji ste toliko odani svom Vučiću, još od njegovih samih početaka u Srpskoj naprednoj stranci u kojoj ste se obojica napajali Šešeljevim idejama. Pa onda nije ni čudo da je Vučić usred Dubrovnika izjavio da vi Srbi sasvim drugačije gledate na rat u Hrvatskoj. Baš me zanima kako?”

“Na izložbi o nadrealizmu vi ste baš takve teme našli potezat…”, Nina Obuljen zacrvenila se u licu.

“Pa da… Sad sam skužio zašto Srbi toliko vole nadrealizam. Jer ne mogu realno sagledat sliku o ratu devedesetih, oni valjda briju da su Hrvati agresori… Tako su i prikazali u filmu ‘Oluja’ koji je obilno financirala srpska vlada. ‘Oluja’ je zapravo nadrealistički film, kao da je scenarij ovaj tu napisao…”, pokazao sam na oca nadrealizma Andrea Bretona, stajali smo pored njegove crno-bijele fotografije.

Ministar Đurić bijesno je čašom udario o stakleni stolić.

„Šta nije vaš voljeni vođa Vučić pozirao na traktoru u kampanji za taj film. Pa time je samo pojačao nadrealistički dojam. Predsjednik Srbije na traktoru na nekom mostu. Vi toliko volite nadrealizam da čak imate i nadrealističkog predsjednika”, dosolio sam.

Tko zna što bi bilo da se nije pojavio književni kritičar Boris Postnikov s nekim ogromnim papirima u rukama. Postnikova godinama nisam vidio.

„Ej, Borise… Pa ti si živ. Šta ti je to?” pitao sam ga

„Probni otisci novog mjesečnika za kulturu. Kulturne novosti”, nevoljko je odvratio.

„Opa bato, sad više neće izlaziti samo Novosti, nego i Kulturne novosti. Baš me zanima kako će na to reagirat oni očajnici iz Domovinskog pokreta. Busali su se u prsa da će u koaliciju s HDZ-om samo ako država prestane financirat Novosti. A sad ne samo Novosti, nego će morati progutat i Kulturne novosti, ha ha. Ti likovi fakat imaju teškoće pri gutanju svako malo”, nasmijao sam se.

Onda sam se obratio ministrici Obuljen:

„Nije ni vama lako, ministrice. Sigurno će vaše ministarstvo morat financirat Kulturne novosti. Koje uređuje ovaj Postnikov koji je toliko pisao protiv vas… Vidim, ni pozdravili ga niste.”

„Daj, Svirac, prekini sa svojim glupim pričama”, Postnikov će.

„Hoću li moći ja pisat za taj vaš mjesečnik? Ili će moći samo oni koji vam ideološki odgovaraju? Ti si kao književni kritičar uvijek u svojim kritikama naglašavao da ti je važna ideologija koju neki pisac zastupa u svom djelu. Hoće li Vučić preko ovog svog ministra vanjskih poslova moći utjecat na uređivačku politiku? Baš sam zaključio da Vučić i njegova vlada obožavaju nadrealizam… Evo, ja bih vam mogao pisat nadrealističke tekstove o tome kako jebem zgodne ženske…”

Društvance se bez riječi odmaknulo od mene kao da sam kužan. Postalo mi je dosadno ovdje. Otišao sam pogledati knjižnicu Srpskog kulturnog centra. Pitao sam knjižničarku imaju li roman ženske što je prije neki dan dobila Nobelovu nagradu za književnost. Kimnula je, imaju njezin roman ‘’Vegetarijanka’’.

„Jeste ga čitali?” pitao sam.

„Jesam. Presretna sam što je Han Kang dobila Nobela!’’

„Ja nikad čuo za nju. Južna Koreja. O čemu oni uopće smiju tamo pisat? Imaju gadniju cenzuru nego u Vučićevoj Srbiji.”

„O vegetarijanstvu na primjer.’’

„Pa kad za meso ni nemaju love. Kao ni Srbi. Ovdje na otvaranju ovog vašeg centra nije bilo čak ni prasetine, samo nešto vegetarijansko.”

„Ja sam nakon ovog romana postala vegetarijanka. Jedem samo klice.”

„Imam ih ja puno na sebi, samo se poslužite.”

„Baš ste bezobrazni. Voljela bih da je roman uzeo netko tko će ga znat cijenit. Jedva čekam da ga vratite.”

„Možda ga i pojedem. Ako postanem vegetarijanac. U knjigama koje dugo stoje u knjižnici nakupi se puno klica, hranjivih. Čovjek koji je gutao knjige. Tako ću nazvati svoju iduću knjigu. Pa možda ja uskoro dobijem Nobelovu nagradu. Debilizmi očito prolaze. Ko i na Eurosongu.”