Pored bazena u Daruvarskim toplicama skinuo sam hlače, ostao samo u razlohanim boksericama. U bazenu je plivao Duško Ljuština, ovdje u toplicama je zbog terapije stopala. Uskočio sam u bazen. Neka starica s plivaćom kapicom doviknula mi je:

“Ne možete u vodu u tim prljavim gaćama, zarazit ćete nas! Otuširajte se, znojni ste!”.

Nisam se obazirao na nju. Doplivao sam do Ljuštine, predstavio sam se kao Pavle Svirac iz Nacionala.

“A, i vi ste došli radi intervjua”, zadovoljno će on kroz brk.

“Da, zbog onog vašeg nedavnog intervjua u kojem ste izjavili da nije Savez komunista dao stan Viliju Matuli, nego vi kao predsjednik Stambene komisije. Nisam znao da ste i mnogim drugim glumcima dali stan. Meni ga je pak kao zaslužnom piscu Zagreba dao Bandić.”

Ljuština se nakašlje. Upita me zašto sam zapravo došao.

“Vidio sam kroz taj intervju da ste vi iznimno pametan, mudar čovjek. Vi ste kao Bandićev najintimniji prijatelj uspjeli pretrčati, odnosno to je previše grub izraz… Vi ste uspjeli preplivati na Senfovu pobjedničku stranu. Došao sam po vaš savjet. Dobio sam prijetnje od nekih članova Možemo! da će mi oduzet gradski stan. Što da napravim da ga zadržim i da steknem simpatije Možemo!? Imam teške paranoje od njih. Prošli sam tjedan proživio noćnu moru – biciklom se sudaram s Tomaševićem i onda ga vozim na guvernalu prema Poglavarstvu. Možda to znači da će mi se smilovat. Ali pustimo tumačenje snova, čovjek sam mora uzet sudbinu u svoje ruke.”

“Mda”, Ljuština će mrko.

“U svom intervjuu maestralno ste pružili ruku prema možemašima. Vi ste, hvaleći Bandića, uspjeli udovoljit Tomaševiću. Kantovski obrat. Sve mi se čini da će mudrošću mnogi bandićevci zadržat svoje pozicije, pa tako i ja svoj stan. Pavle Kalinić nije izgubio posao, nije ni Lovrić. Možda se vlast u gradu promijenila samo da bi se puku dao privid da se nešto promijenilo, a zapravo sve ostaje isto, kao u Viscontijevu Gepardu. Još mi ušima odzvanja Lovrićevo ridanje za Bandićem te uspjeh da je odmah postao Senfov viši specijalni savjetnik.”

“Mladiću, zamarate me svojim laprdanjem”, obrecne se Ljuština.

“Oprostite ako sam dosadan, ali vi ste na neki način moj idol. To kako ste glumcima dodjeljivali stanove u centru. Joj, da barem tako i piscima, volio bih preselit u centar, daleko mi je Dubrava. To s dijeljenjem stanova maestralno je u Tri zime izrežirao Ivica Buljan, ona scena u kojoj partizanski komesar u ladici ima hrpu ključeva i daje ih kome misli da treba… I daroviti Buljan izgleda da će ostat netaknut na svom radnom mjestu u HNK, i on je sad s možemašima, za intendanticu Vrgoč nisam siguran.

“Sad je dosta, ja moram plivati, moja terapija…” Ljuština mi okrene leđa.

“Molim vas, ne ostavljajte me bez savjeta. Moja mama mi je preporučila da dođem vas pitat kako da zadržim stan. Neda Svirac. Iako joj ime baš ne pristaje, više ona daje nego ne da, takva je uvijek bila, doktorica. Ona za vas ima samo lijepe riječi, kaže da je s vama davnih dana radila na organiziranju Univerzijade. Još otad imam gaće sa znakom Zagija.”

Na spomen majke, Ljuština okrene glavu prema meni, lice mu se ozari, osmjehne se. Valjda su mu su se na spomen Univerzijade i moje majke vratila lijepa sjećanja na doba mladosti. Sigurno se moja stara trudila oko njega, sjećam se da mi je govorila koliko je bio lijep, sposoban, srdačan muškarac, sve žene u organizaciji Univerzijade pozaljubljivale su se u njega.

Spopala me želja zaronit, proplivat ispod Ljuštine kao što sam nekad na đakovačkom bazenu ispod svog starog. Ali kako dugo nisam ronio, orijentacija mi se pod vodom pošemerila pa sam se glavom, poput punoglavca, zabio ravno u međunožje one starice s plivaćom kapicom.

“Manijak! Manijak u bazenu!” zakreštala je.

Ljuština je brzo doplivao do nas, staloženo umirio staricu, uvjerio je da ja nisam manijak nego dobar mladić očito neiskusan u ronjenju. Nisam znao kako mu zahvalit, opet sam počeo oduševljeno lupetat:

“Vi ste poput dobrog pastira. Koliko s vama uživaju sve one životinje na vašem imanju u Lici. U intervjuu ste točno naveli sve životinje koje imate, napamet sam naučio: 34 ovce, 7 koza, 3 magarca, 6 zečeva… I oko 150 stabala šljiva.”

“Imate dobru memoriju, mladiću. To vam je već prednost. Korisno je sve pamtiti”, Ljuština mi je napokon dao prvi savjet.

“Hoćete li možda i gladne zebre i slona Džonija s Brijuna preselit u svoj rajski OPG u Lici? Spasit ih sa siromašne, javne sise, dati im novi bolji dom kao što ste dali mnogim glumcima, glumicama?’’

Ljuština bez riječi dostojanstveno izađe iz bazena, ogrne se frotirnim ogrtačem. Pomislim: kad sam se već doklatarao do Daruvara, mogao bih produžit do Jadrana. Samo kome da se tamo uvalim? Sjetim se da mi je Nacionalov splitski dopisnik Damir Petranović dao broj spaljenog Ričarda iz Zadra. U birtiji na autobusnom kolodvoru otipkam njegov broj.

“Helou!” začujem. U pozadini neka ekipa pjeva, valjda u konobi.

“Ričard? Lavljeg srca?” pokušam bit duhovit.

“E?”

“Pavle Svirac, imam gonzo-kolumnu u Nacionalu… Želio bih o tebi tekst napisat. Da, ono, zaružimo pet noći i pet dana i da ja onda o tome napišem tekst. Ono, da prođemo sve noći u onoj tvojoj konobi, da jedemo janjetinu, pršut, vino. O kome god sam pisao tekst, bio je zadovoljan. Čak i Plenković, dojavili su mi. Ne mislim uzimat hotel ni ništa, spavat ću kod tebe u konobi da osjetim bit tvog dalmoškog otkačenjaštva. Meni bi odgovaralo doći ovaj vikend, već danas zapravo.

“Kako si ono reka da ti je ime?”

“Svirac.”

“Fak of kurcosvirac!” Ričard me skinuo s linije.