Jako mi je trebalo da se malo maknem od bogatunske ekipe s Vrhovca. Tim više što mi je Kiki kod kojeg stanujem jasno dao do znanja da nije zadovoljan sa mnom. Uopće mu ne pomažem napisati scenarij o zlatnoj mladeži. Srećom, bio je previše ljubazan da bi me otvoreno zamolio da odem iz njegova raskošnog stana u zgradi tik do Plenkovićeve. Odlučio sam zloupotrijebiti njegovu ljubaznost. Ali nije zgorega da mu se malo maknem s očiju.

S guštom sam prihvatio poziv mladog glumca Matka Kasala da dođem u Petrinju pogledati monodramu u kojoj glumi. Monodrama ‘’Tko je ubio mog oca’’ nastala je prema romanu Eduarda Luisa. Luisev roman izašao je u Hrvatskoj kod istog izdavača i skoro u isto vrijeme kad i moj roman o Milanu Bandiću. U člancima o novim knjigama fotke su nam stavljali jedne do druge. Eduard Luis je gej iz radničke obitelji. Kad su vidjeli članke na portalima, zajebavali su me u Kroli da mi je to sigurno dečko. Uglavnom, osjetio sam neko pobratimstvo s tim francuskim homićem. Imao je nasilnog oca kao i ja.

U Petrinju sam se dovezao busom. I dalje, dvije godine nakon potresa, taj grad je izgledao kao grad duhova. Monodrama se izvodila u nedavno osnovanom društveno-kulturnom centru Petrinja. Kasalo mi je dao kartu za drugi red. Sjedio sam odmah iza ministra graditeljstva i obnove Branka Bačića. Ne krijem, to mi je jedan od najantipatičnijih likova u vladi. Pogotovo onaj njegov govor, nešto između crnogorskog i jadransko otočkog. I to kako uvijek zna kao nešto umiriti situaciju, stat na loptu. Toliko ga ne podnosim da moram promijenit program kad god ga ugledam na ekranu.

I sad sam tu u kulturnom centru u Petrinji morao sjediti iza njega i predstavu pratit preko njegove ćelave glave.

Kasalo je nenadmašno glumio geja iz radničke obitelji. Izgovarao je optužnice društvu, svima onima koji su uništili njegova oca, siromašnog radnika. Osjetio sam teški bijes prema onoj ekipi s Vrhovca kojima su starci bili bogatuni. A bogatuni ne tuku svoje žene, djecu, kao Luisov i moj stari. Dobro, moj stari nikad nije podigao ruku na moju staru jer bi ga ubila na spavanju, ali zato je mene mlatio kad god bi stigao, pogotovo kad bi bio pijan, a to je bio skoro stalno.

Nikako nisam mogao izbaciti taj bijes iz sebe. Nakon predstave koja je kratko trajala, bijes sam odlučio iskaliti na meni omraženom ministru Bačiću. Prišao sam mu na domjenku nakon predstave.

“Kako vas nije sram biti ovdje među siromašnim ljudima iz Petrinje koji dvije godine nakon potresa žive u kontejnerima. Vidjeli ste u predstavi kakve posljedice na djecu imaju loši životni uvjeti. A taj francuski gej živio je u dvorcu naspram ovih tu ljudi što žive u kontejnerima. Onda će se Željka Markić skanjivati kad većina djece postanu gejevi, lezbe jer će im se zauvijek zgadit brak i rasplođavanje. Čemu donositi novu sirotinju na svijet…”

“Baš su mi prije predstave rekli da u Petrinji nema baš gej populacije, pa ne znaju tko će uopće shvatit ovu predstavu. Vi to govorite vjerojatno u svoje ime. Kod mene na Korčuli momci su nekad teško odrastali, očevi su im bili ribari, po čitave dane na moru. Pa nitko zbog toga nije postao gej”, dobrohotno mi se osmjehnuo ministar Bačić.

Taj njegov osmijeh onog inspektora Draguljčeta iz nekad popularnog crtića još me više razgnjevio.

“Lako je vama… Uvijek imate tu vašu Korčulu, maslinik. Možda nemate na otoku gejeva, ali vam dolaze gejevi iz svih dijelova Europe, od njih Dalmacija živi, pere lancune nakon njihovih snošaja ispod slika Gospi i raznih svetaca što ih na otocima imaju na zidovima u apartmanima. Glavno da gejevi ispljunu lovu za ljetovanje.”

“Dajte, molim vas, ne trabunjajte.”

“Tako bih vas s guštom pogodio grudom ko što su Plenkovića prošle godine tu u Petrinji. O, kako mrzim vas Dalmoše! Briga vas što u Zagrebu nije skoro niti jedna zgrada u centru obnovljena nakon potresa, imate vi svoju Dalmaciju, more, ribu, turizam, konobe, barke. Ovaj potres u Turskoj sigurno je ponovo razdrmao i europsko tlo. Po sto puta gledao sam kako su se zgrade u Turskoj u siromašnijim kvartovima rušile u potresu kao da su od prašine sagrađene. Što da još jedan potres zatrese Zagreb? Već na pet rihtera sve one neobnovljene zgrade bile bi u trenu spljoštene kao da ih je s neba udarila božja šaka.”

“Postajete jako neugodni, mladiću. Podsjećate me na onu Sašu iz ‘Braka na prvu’. Po svima riga vatru, a onda završi u suzama.”

Domaća ekipa što je stajala pored Bačića grune u smijeh na tu njegovu dosjetku. Izgleda da su zavoljeli ministra. Lukavi Dalmoš, bodul, očito im se svojom slatkorječivošću uspio uvući pod kožu. Čak mi je i mišićavi, od fizičkog rada nabildani Kasalo došao reći da malo skuliram:

“Daj, Svirac, nisam te pozvao da mi tu praviš gužvu, nego da u miru pogledaš predstavu. Nije ti ovo Krolo, Krivi put.”

“Dobro, samo vi vjerujte Bačiću da će Petrinjci napokon iz kontejnera preselit u nove kuće. Lako se može dogodit da neki brzo ostanu čak i bez kontejnera. Turci su poslali kontejnere i sad je njih zadesio još puno jači potres, sad njima treba svaki kontejner, tražit će ih natrag. Tko će Turcima moći objasnit da Petrinjci nakon dvije godine od potresa još žive u tim kontejnerima, da su im ti kontejneri postali pravi dom”, rezignirano ću.

Povukao sam se van zapaliti cigaretu. Zagledao sam se u polumjesec iznad Banije i tiho zapjevušio svoju parafrazu Štulićeve pjesme o srušenom Gdanjsku.

“Turska u mome srcu, u mome srcu romani Orhana Pamuka…”