Rekao sam Todoriću: ‘Vi sigurno mislite da su novinari zadnji, nezahvalni šljam. Kad ste im punili novine oglasima, ako su se uopće usuđivali pisati o vama, PISALI SU VEĆE PANEGIRIKE NEGO TITU U JUGOSLAVIJI. A sad kada su nanjušili da bi mogli propast, izgubit Agrokor, okuražili su se i izljevaju hrpu gorkih riječi o vama, vašim dugovima… Ljudi vole ugrist ruku svom dobročinitelju…’
Iz istrzanog polusna probudio sam se u zoru, sklupčan uz tavanska vrata u zgradi u Martićevoj u kojoj se u prizemlju nalazi knjiški klub Buksa. Spustio sam se dolje na ulicu. Sjeo na klupu ispred Bukse. Gledao sam kako se na trotoaru ispred mene zaustavlja neki moćni crni auto, Bemve ili Merđo, papak sam, ne kužim se u aute, razlikujem ih samo po boji. Iz auta je iskoračio poduzetnik Ivica Todorić. U ruci je držao kartonsku vrećicu s Konzumovim logom. Sjeo je na jednu od klupa u onom minijaturnom drvoredu uz spomenik fra Grga Martića. Zagrabio je iz vrećice šaku krušnih mrvica i bacio ih po betonu. U trenu se oko njega okupilo čitavo jato golubova. Očito ga je smirivalo to hranjenje golubova, punilo mu baterije pred početak zahtjevnog radnog dana. Sline su mi curile dok sam gledao kako baca te ukusne krušne mrvice koje su sigurno bile ispunjene mikroskopski sitnim komadićima mesa da budu hranjivije, pomislio sam…
Komentari