Prvi maj dan otpora, a ne graha i odmora!” saborska zastupnica Katarina Peović podigla je visoko šaku u zrak.

Djelovala je dojmljivo ispred ruševne zgrade starog Paromlina. Taj stari Paromlin izgledao je kao spomenik iznevjerenih nada radništva. Oko Katarine stajali su tamnoputi mladići u svjetloplavim Wolt šuškavcima. Ti šuškavci mogli su proći kao uniforme neke gerilske vojske. Podijelio sam tu misao sa svojim poznanikom, bivšim novinarom EPH, koji je sad također bio Wolt dostavljač.

“Da, kad bi svima nama voltovcima podijelili puške i pištolje, mi bismo mogli podići revoluciju u Hrvatskoj, postati glavna snaga. Ima nas više nego uhljeba i političara, možda čak i više nego vojnika i policajaca”, nabrijano je odvratio.

“Da, otkad su se žene emancipirale i prestale kuhati, Wolt je procvjetao, razgranao se. Svakodnevno na tisuće ručkova dostavljaju po gradu”, rekao sam dovoljno glasno da me mogla čuti Katarina Peović.

“A zašto muškarci ne kuhaju? Gdje to piše da su žene predodređene za kuhanje?” sasula mi je ona.

“U Radničkoj fronti očito ne kuhaju ni muški ni ženski. Bit će ovo tužan Prvi maj. Kad vam je glavni slogan da Prvi maj nije dan za grah. Jadni ovi voltovci… Kreću u prvomajski prosvjed praznih želuca. Dok se penzići goste krepkim grahom u Maksimiru. Gradonačelnik Senf ipak sve više preuzima običaje svog prethodnika. Em se na štrajku smetlara obukao u smetlara, em će, siguran sam, dijeliti grah. A šta vi iz Radničke fronte? Nudite samo prosvjede i strah od policijskih pendreka, suzavca”, ogorčeno ću.

“Tko je ovaj!? Zašto odmah na početku širi defetizam!? Možda je ubačeni agent provokator!” nacrtao se preda mnom Mate Kapović.

“Ma, on je kolumnist Nacionala, Svirac… Rođen je da uvijek nešto sere, ali nije opasan. Pusti ga, ionako nam je potreban svaki čovjek, važno je da novinari budu na našoj strani”, umirio je Kapovića bivši novinar EPH.

Uskoro smo u povorci krenuli prema Markovu trgu. Svatko malo netko je uzviknuo neku parolu. Smišljao sam što bih ja mogao uzviknut, a da bude kreativno, nesvakidašnje, da svi vide da sam pisac. Dosjetio sam se:

“Voltovcima život nije kao iz crtića Volta Diznija!”

Prolazili smo Tomislavcem. Iz okolnih stanova širio se miris juhe, pečenja. Na travnjaku iza spomenika kralja Tomislavca neki klošari kuhali su grah na plinskoj boci. Sve je odisalo prazničnim spokojem. Začuo sam kako je jednom voltovcu iza mene zakrulilo u želucu. Pomislio sam, sad je trenutak. Izvadio sam mobitel, obavio kratak poziv.

Uskoro nas je na kolniku kod zgrade Akademije dočekao kombi. Ne policijski. Nego s oznakom Agrokora. Izdvojio sam se iz povorke i obratio se demonstrantima:˝“Ljudi, niste životinje! Iako jedini vi u Hrvatskoj radite kao životinje po kiši i vrućini! Na svojim leđima teglite teške torbe! I onda vi jedini ne okusite graha na Prvi maj! Ne može to tako!” skoknuo sam do kombija.

Uz pomoć vozača otvorio sam stražnja vrata i krenuo iznosit kutije s konzervama graha iz tko zna kojeg Konzumova skladišta. Demonstranti su se naglo odobrovoljili. Stali su u red pred kombi i mirno čekali na svoju konzervu graha.

“Zašto si donio taj grah!? Jedna od glavnih ideja ovog prosvjeda bila je da radnike poštedimo tog ponižavajućeg prvomajskog graha”, ljutito mi se obratila Katarina Peović.

“Ne možeš im to uskratit. Neka pojedu malo graha, pa će bučnije i s puno više snage demonstrirat na Markovu trgu”, rekao sam.

“Dobro, daj im to što brže podijeli pa da idemo dalje”, nevoljko je pristala.

Kad je podijeljena zadnja konzerva graha, uzverao sam se na krov kombija i uzviknuo:

“Dragi radnici, ovim grahom počastio vas je Ivica Todorić!”

Svi su uprli pogled u mene. Nastavio sam:

“Todorić se uvijek zalagao za radnike, prvi je bio za zabranu rada nedjeljom. Njegove blagajnice u Konzumu imale su dobre plaće!”

“Podijelio si Todorićev grah! Jesi ti normalan?!” pokušala se i Katarina Peović uzverati na krov kombija, ali je skliznula natrag dolje.

“Jesam, pa šta! Vama iz Radničke fronte najbolje će bit da na iduće izbore izađete u koaliciji s Todorićem! On vas sigurno neće kasnije odbacit kao što vas je bezdušni Senf koji oduzima plaće roditeljima odgojiteljima!”

“Luđače, ne upropaštavaj nam prosvjed!” vrisnula je Katarina.

“Evo, ja vam na svojoj koži mogu posvjedočit koliko je Todoriću stalo do nas običnih radnika! Mene su možemovci izbacili na ulicu iz gradskog stana! A Todorić mi je dao krov nad glavom! Ustupio mi je kućicu u svom vinogradu! Koalirajte s Todorićem i nećete požalit! Ako lažem mrzim Tita, volim Hitlera!” prislonio sam dlan na prsa.

Onda sam s krova kombija poput gliste skliznuo u kabinu. Vozač je nagario po gasu. Za manje od deset minuta bili smo na Treščakovcu. Ušao sam u drvenu kuću usred zapuštenog vinograda. Unutra je stajao Todorić. Po običaju je dalekozorom promatrao Plenkovićevu zgradu na susjednom brdu, na Vrhovcu.

“Sve je prošlo odlično. Voltovci i ostali prosvjednici skoro su se ugušili u vašem grahu koliko im je prijao. Naglasio sam svima da ste to vi, Gazda, poslali. Sad na svojoj strani imate one najpotlačenije u društvu. A bacio sam bubu u uhu i ovima iz Radničke fronte, da uđu s vama u koaliciju.”

Na te moje riječi Todorić je zadovoljno protrljao dlanove. Pa se ponovo zagledao prema Plenkovićevoj zgradi.

“Da, izgleda da mu je odzvonilo. Eto, prošli tjedan javnost je potresla vijest da se Plenković našao na Uskokovoj optužnici. Sad će vidjet kako je bilo vama, Gazda. Ko bi gori, sad je doli”, rekao sam i otvorio konzervu graha da i ja i gazda Ivica dostojno proslavimo Prvi maj.