Ovog vikenda u kleti u Todorićevu vinogradu pod Sljemenom našli su se Ivica Todorić i Miroslav Škoro. Prilično je eufemistički tu vinogradsku potleušicu nazvati klet, bolje pro-klet, a ja pak u toj potleušici stanujem već mjesecima jer je stranka Možemo! bacila prokletstvo na mene kad me izbacila iz stana koji mi je pokojni Bandić dao na korištenje u Dubravi. Ali nisu na mene samo bacili prokletstvo, nego i na pokojnog gradonačelnika, ima već tri godine kako je napustio ovaj svijet, a još nije izdano odobrenje da mu se nadgrobni spomenik postavi na grob. Na grobu mu je umjesto ikakvog spomenika samo običan, drveni križ. Kiše i vlaga sve više ispiru slova s gradonačelnikova imena i prezimena na tom križu. Pa što se onda ja bunim? Dobro sam još i prošao. Milosrđem Ivice Todorića za minimalnu mjesečnu naknadu živim u potleušici u njegovu vinogradu.

Poznato je da su Todorić i Škoro prilično bliski. To se pogotovo u javnosti vidjelo kad je Škoro slavio rođendan svog najpoznatijeg albuma ‘’Milo moje’’ u Klubu Šumica u Sesvetama. I bome Šumica sva se tresla kad se na binu iznenada popeo Todorić i tražio Škoru da zajedno otpjevaju ‘’Sude mi’’. A koliko su bliski vidio sam i ja kroz prozorčić svoje potleušice, s velikim zanimanjem promatrao sam svog gazdu i Škoru kako hodaju vinogradom i uživljeno razgovaraju o nečemu.

Kasnije su svratili do moje potleušice. Škoro je iz torbe izvadio bocu na kojoj je pisalo Graševina Škoro. Todorić me predstavio poznatom pjevaču, a ja sam Škoru podsjetio da smo se već upoznali u njegovu stožeru za vrijeme predsjedničkih izbora na kojima je popušio.

“Moja sestra Slavica volontirala je vašem stožeru…”

“Mala od Tadije Svirca?”

“Da, da…”

Onda se Škoro raspričao o mom starom, hvalio je njegovu hrabrost, aktivnosti u Domovinskom ratu.

“E, da je Hrvatskoj danas takvih… Danas se ovi mladi boje služit i tromjesečnu vojnu obuku, a kamoli ratovat za svoju domovinu kao tvoj otac.”

Jedva sam zauzdao jezik da mu ne odvratim da se ni on baš nije iskazao kad je trebalo s puškom otići u Domovinski rat, otišao je u Ameriku. Ali dobro, barem je odslužio godinu dana u JNA, nije ni to za bacit. Premijer Plenković ni to nije bio u stanju. Vadio se na anemiju. A sad tu nama mladima prodaje spiku da moramo proći vojnu obuku jer svuda oko nas pušu vjetrovi rata. Kakvu je obuku on prošao? Zna li uopće rastaviti kalašnjikov? Ili jedino zna rastaviti kroasan na mjestu gdje ima najviše marmelade za polizat.

Muka mi je bilo od tih ratnih tema. Iskapio sam čašu Škorine neloše graševine, pa čestitao Todoriću na osnivanju njegove nove stranke Zajedno Hrvatska.

“Evo, ja se želim odmah upisati u vašu stranku, gazda. Dobro će zvučati kad se u medijima pročuje da se vašoj stranci priključio jedan od eminentnijih hrvatskih pisaca”, natočio sam si u to ime još graševine.

“Da, lijepo je to, ali u današnje vrijeme glazba puno dalje odjekuje nego pisana riječ. Pogledajte samo Bejbi Lazanju, čitav svijet danas sluša njegovu pjesmu o iseljavanju mladih Hrvata”, rekao je Todorić.

Na spomen Bejbi Lazanje Škoro se namrštio.

“Svi bruje da je Bejbi Lazanja pokrao tamo nekakav Ramštajn. A nitko se od svih glazbenih stručnjaka nije dosjetio da je najviše pokrao svog sunarodnjaka… Pa vi ste, Škoro, prvi opjevali odlazak mladih Hrvata… U pjesmi ‘Zašto lažu nam u lice’. Čak se može reći da je Lazanja poprilično plagirao i vaš spot za tu pjesmu”, uzbuđenim ću glasom, a onda sam još uzbuđenijim zapjevao stih iz te pjesme: “Zašto kad svane zora/Moj brat opet u svijet mora.”

Slušajući moj pjev, Todorić je sanjivim glasom izustio:

“Da, ništa ne može tako snažno prenijeti neku političku poruku kao pjesma. Bolje od svih novinskih analiza moj slučaj su iskazala samo dva Škorina stiha: Sude mi zato što svoje volim.”

“Da, vi ste voljeli svoje Konzumove dućane, luksuz koji su vam oni donosili… I onda su vam Plenković i grupa Borg sve to preko noći oduzeli… Škoro bi to znao opjevati. Pa i njemu su oduzeli vlastitu stranku, izbacili ga iz Domovinskog pokreta. Nadam se da ste se u ovu baraku došli dogovoriti da Škoro prijeđe u Hrvatska zajedno! Ako je iz neke tamo obične barake nastao HDZ, onda može i HZ, odnosno Hrvatska zajedno! Čestitam, gazda!” stisnuo sam Todoriću ruku svečano kao svojevremeno general Tuđman drugu Titu na susretu tamo negdje u Srbiji.

Todorić je pak svrnuo pogled prema Škori, stidljivo kao mladić koji se voljenu djevojku ne usudi pitati za svijet.

“Nismo o tome razgovarali…”, protisnuo je.

“Pa o čemu ste onda onako dugo i strastveno raspravljali u vinogradu?” napasno ću.

“O grožđu… Ponudio sam Škori svoje grožđe za njegovu graševinu.”

“Možda ovaj mladić ima pravo… Možda ja postanem grožđe za uspješno vino vaše stranke kojom ćemo opiti ovaj napaćeni narod željan pravde, obračuna s korupcijom!” Škoru kao da je opila vlastita Graševina Škoro.

“To su riječi! A sada nazdravimo za tu ideju!” podigao sam čašu.

Ispili smo na eks za potencijalnog novog, uglednog člana Todorićeve stranke.

“Gazda, morate mi nešto obećati… Kad pobijedite na izborima svakako ukinite onaj prijedlog o obaveznom služenju vojnog roka. Imam noće more od toga. Sanjam inkvizitorski koščato lice onog novog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, Kundida. Kako me kundakom tjera na ukrajinski front”, zavapio sam.

Todorić me, osmjehujući se, samo dlanom potapšao po ramenu, kao da mi time poručuje: Milo moje, milo mame svoje.