Priznajem, i ja sam podlegnuo laganoj histeriji koja se u Zagrebu stvorila oko predstave o Lepoj Breni. Nije bilo lako dobiti pozivnicu za premijeru u Kerempuhu. Čak ni meni koji sam odnedavno stavljen na listu pozivnica na premijere u HNK. A kad mi je napokon na mejl stigla potvrda da me čeka jedno sjedalo u kazalištu Kerempuh, raspametio sam se. Toliko da sam skoknuo u rodno Đakovo i tamo iz škrinje s mojim igračkama na tavanu iskopao lutku Lepe Brene. Tu lutku poklonio mi je davnih osamdesetih moj stric, gastarbajter iz Njemačke. Moja prva erotska nagnuća bila su vezana uz tu lutku koju sam posvuda ljubio noću prije spavanja, naročito po dugim nogama. Pri tom sam zamišljao da je Lepa Brena moja mama. Moja prava mama svisnula bi od tuge da je znala kako je se njezin mališan svake noći odriče u mislima.

Zub vremena načeo je čak i moju lutkicu Lepe Brene. Vlaga na tavanu učinila je svoje. Nekad bujna, plava kosa sparušila se, a plastika na licu posivjela. To me ipak nije priječilo da se s tom lutkicom u ruci pojavim na premijeri predstave “Lepa Brena Project”. U predvorju kazališta vladala je napetost, svi su se svako malo osvrtali oko sebe kao posjetioci ukletog dvorca koji se nadaju da će se odnekud pojaviti duh kraljice Elizabete. E, tako smo se svi u Kerempuhu nadali da će se pred nama pojaviti kraljica Brena. Jer pušten je glas da će Lepa Brena glavom i stasom doći na premijeru u Kerempuh. Bio sam opsjednut time da mi se flomasterom potpiše na nogu moje lutkice. Ali Brene niotkuda. Morali smo ući na predstavu. A to je ono što u kazalištu najviše mrzim, gledati dosadne predstave. U današnje vrijeme svih mogućih tehnoloških čuda, gledati kazališnu predstavu je kao gurati kameni kotač umjesto voziti se u Ferrariju.

Ali na ovoj predstavi ipak mi nije bilo dosadno. Pet glumica glumile su Brenu u raznim životnim fazama. A jedna, meni posebno napaljujuća glumica u jednom trenutku je, pjevajući “To, to, to je to, ajmo svi da igramo”, spustila se s pozornice među publiku i plesala u krilu pojedinim sretnicima. Nisam se mogao obuzdat, izvukao sam novčanicu od sto jugoslavenskih dinara koju sam iz Đakova uzeo s lutkicom Brene i mamio tom novčanicom lijepu glumicu da i meni zapleše u krilu. Općenito su se svi u publici raspištoljili. Mahalo se i jugoslavenskom zastavom. Bivši predsjednik Mesić uživljeno je pljeskao rukom na sve pjesme. Do usijanja je došlo kad je puštena Brenina pjesma “Jugoslavijo”. Fakat sam imao osjećaj da smo se vremenskim strojem svi vratili u Jugoslaviju i da je sve dobro, Hrvati i Srbi žive u bratstvu i jedinstvu, čekamo nove epizode Branka Kockice i Boljeg života… Kako jeben osjećaj!

I onda mi se još ta najseksi glumica smilovala i zaplesala mi u krilu baš dok je išao stih “i pastira u frulicu kad zasvira.” Moja frulica opasno se napela. Glumici sam dodirnuo lice i osjetio strnjiku pod dlanom. Spustio sam ruku malo dolje dok mi je plesala u krilu i skoro kriknuo od užasa. Shvatio sam da i glumica ima frulicu.

Kad se u svom šljokičastom minjaku vratila na pozornicu, vidio sam kako mi se novinar Večernjaka Samir Milla pakosno smije. Nagnuo se prema meni, šapnuo mi:

“Haha, Svirac, vidio sam kako si se uspalio. Glumica koja ti je plesala u krilu zapravo je redatelj predstave Vladimir Aleksić, haha! Vidi se da uopće ne pratiš radnju predstave. On glumi transvestita koji u Beču ima svoj šou u kojem pjeva i Brenine pjesme.”

“Pa šta, kao da je danas više važno tko je muško tko je žensko. To samo vama primitivcima još igra neku ulogu…”, u nelagodi sam se otresao na Samira.

Ali on mi to nije zamjerio, čak mi je nakon predstave na domjenku donio tanjurić natrpan kanape sendvičima.

“Evo, da opet ne napišeš da od mene dobivaš samo sendviče s parizerom ispred Kauflanda.’’

“Lako je tuđim… sendvičima mlatit…”, jedva sam to uspio izustit, a predvorjem Kerempuha nastalo je komešanje kao da je Zagreb opet doživio neki malo slabiji potres.

“Brena! Pojavila se Brena!” Samiru je od uzbuđenja boca Hajnekena ispala na pod.

Pokušali smo se između selebova progurati do Brene da napravimo s njom selfi. Ali oko nje kao da je nastao zid. Nikog nisu propuštali previše blizu Breni. Čak se ni vižljasta Maja Šuput nije uspjela probit. Ni ogromni Tarik Filipović.

Breni su pripustili Stipu Mesića. Lice mu je bilo ozareno kao da se uspio popeti na Mon Everest. Dok je držao Breninu ruku, Mesić kao da se u licu pomladio za najmanje trideset godina. Nakon Mesića do Brene je uspio doći oftalmolog Gabrić. Sjetio sam se da su ga u medijima provlačili da je on veliki meštar nekakve masonske lože. Još se jednom potvrdilo da su masonima sva vrata otvorena, čak i do Lepe Brene. Fotoreporteri su škljocali dok su njih dvoje pozirali.

A onda… Totalni šok! Taman kad sam krenuo po čašu vina, Samir je uskliknuo na šibenskom:

“Jebate, Svirac, vidi ovo! Čadež se jedini nakon Mesića i Gabrića probio do Brene!”.

Zastao sam, propeo se na prste. Čadež se baš u tom trenutku zagrlio s Brenom. Imao je osmijeh od uha do uha, sve prednje zube izložio je fotoreporterima. Činilo mi se da ga prvi put u životu vidim istinski sretnog. Lice mu je bilo obasjano skoro pa nekim nadnaravnim sjajem, kao nekom katoliku kad doživi epifaniju u Međugorju. Maja Šuput mrštila se, krivila lice, baš kao i Tarik. A ja, ne bih li se nekako utješio, zagrlio sam i poljubio svoju lutkicu Brene, opalio s njom selfi za Fejsbuk. Kad ne možeš do prave Brene, dobra je i lutkica.