Na travi na Tuškancu, tik do Krležinog spomenika, ležao je postariji čovjek u zaflekanom sakou. Pomislio sam da ga je virus korone možda oborio. Na snimkama iz Kine viđao sam takve prizore: starci leže mrtvi na ulici. Ali kad sam mu se približio, osjetio sam da bazdi po rumu. Pomogao sam mu da se podigne, makne sa sunca koje mu je zacrvenilo kožu na licu. Ili je to crvenilo ipak više prouzročilo zalazeće, crveno sunce na etiketi Badelova ruma. Bombica tog ruma virila mu je iz džepa sakoa.

Odveo sam ga do prve klupe na obližnjem šetalištu. Malo je došao sebi. Izvukao je bombicu, otpio. Ponudio je i meni gut. Već sam posegnuo rukom, ali onda mi mozgom odjeknu riječi doktora Sakomana, nedavno je na televiziji molio mlade da u doba korone jedan za drugim ne puše džointove i ne piju iz iste boce.

Rum je zaflekanom djedici povratio srčanost, razvezao jezik. Hvastao se preda mnom da je on šišao premijera Plenkovića sve ove tjedne kad frizerski saloni nisu smjeli raditi zbog epidemije.

“Ja sam iz ugledne frizerske loze. Moj djed je u bivšoj Jugoslaviji šišao Rankovića, Tita, Đilasa, Kardelja. Đilasa čak i nakon što je Tito od njega napravio disidenta… A moj tatek je i Krležu tu gore dolazio šišat nakon što je Bela umrla”, grlićem bombice pokaže Krležinu vilu na Gvozdu, sasvim se dobro vidjela s klupe na kojoj smo sjedili.

“S Krležinom kosom baš i nije bilo puno posla. Imao je samo nešto vlasi sa strane…”

“Varate se, šišati ćelavce je najteže. Njihova povrijeđena taština je opasna. Kardelj je mog djeda pepeljarom gađao u glavu kad mu je predložio da ga ošiša skroz na kratko jer mu se kosa previše prorijedila.”

“Znači, opasno je šišat političare.”

“Teško je trpiti njihovu taštinu. Možda sam se baš zbog toga otuđio od tog zanata. Umjesto frizerskog salona, osamdesetih sam otvorio birtiju na Črnomercu. Ćumez za pijance. Imao sam i posebnu sobicu gdje se kartalo, često i za novac. Sva rodbina me se odrekla jer sam izdao obiteljski zanat.”

“Pa kako ste onda Plenkovića…”

“Birtija mi je i prije korone loše išla. Korona ju je dotukla. U očaju, javio sam se Plenkovićevoj tajnici. Pitao treba li premijeru privatni frizer sad kad su svi frizerski saloni zatvoreni. Uglavnom, kad mu je tajnica prenijela koga je sve šišala moja obitelj, odmah je pristao. Već nakon dva dana poslao vozača po mene. Zanimalo ga je da li sam Tuđmana šišao. Rekao je da žudi za frizurom kakvu je imao Tuđman. Pogotovo sad kad je i sam dobio sijede. Interesiralo ga je mogu li mu kosu napraviti lagano valovitom, onako kako je Tuđman imao.

“Minival lagani?”

Kimne.

“Mrzim radit minivale. Pogotovo ljudima koji imaju takvu gustu, kvalitetnu kosu kao Plenković. Minival uništava kosu, slabi korijen…”

“Pa kako ste ga onda šišali? Na televiziji je izgledao kao da se tjednima nije šišao.”

“U tome i je stvar. Premijer mi je rekao da želi izgledat kao da nije ošišan. Sve dok traju zabrane zbog korone. Želio je frizuru kakvu je imao predsjednik Tuđman u Domovinskom ratu. A meni drhte ruke. Da se ne lažemo, pijanac sam. Svaki dan dolazio sam šišat premijera, a zbog drhtavice šišao sam škarama samo zrak oko njegove kose. Bio je prezadovoljan. Kao da me uopće i nisi šišao, odlično, hvalio me.’’

“Razvili ste, znači, izvrsnu kohabitaciju.”

Kimne. Otpije rum. Uzdahne:

“Sve do danas. Šišam ga ja ujutro. I baš potres zatrese. Ocaparim mu centimetar pramenova. Poludio je, izbezumio se. Da će sad svi vidit da se šišao kad se nitko drugi nije smio šišat. Proglasit će ga diktatorom koji sebi dopušta ono što drugima brani. Dao mi je odmah otkaz. Pokazao je puno veću odlučnost nego kad je trebao smijenit onog ministra s Brača. I šta mi sad preostaje nego ubiti se od alkohola. Ali ni smrt me neće. Penzije nemam, birtiju više ne mogu otvorit. Koji bi mi pijanac pristajao dolazit sa zaštitnom maskom i gumenim rukavicama? Takvi će se radije obljevat na klupi, navikli su se na to sve ovo vrijeme dok su birtije bile zatvorene. Otkud meni novac za ispunit uvjete da mi birtija bude sigurna od zaraze? Otkud mi jebeni pleksiglas?

“Ja mislim da je Plenkoviću potres poslužio da vas se lako riješi kao što mu je onaj prvi jači potres poslužio da se polako, ali sigurno počne rješavat Bandića. Sad kad se ponovo otvaraju frizerski saloni, vaše mu usluge više ne trebaju. Sad će se on ponovo šišat kod Nene. Kod Nene ga je prvi put na šišanje odveo njegov stric Antun. Tamo se šiša sva elita, od generala Gotovine, Šeksa do Davora Šukera, Hameda Bangoure, Todorića… Za Todorića više nisam siguran.”

Propali birtaš i još propaliji frizer zamisli se nad tom mojom teorijom.

“Lako moguće. Iako, uzeo je on mene na zub već zbog mojih šala s princezom i ogledalcem.”

Upitno ga pogledam. Nastavio je:˝”Dali su mi upute da Plenković voli kad frizer dok ga šiša baca dosjetke, šale, pa i one masnije. Uz šišanje, izvodio sam igrokaz da pričam s ogledalom ispred nas. Ogledalce, ogledalce, tko je najpopularniji u Hrvatskoj? I onda bih promijenio glas, glumio da ogledalo odgovara: onaj kojeg upravo šišaš.’’

“Kreativno. Skoro kao igrokazi uz nastavu na TV školi. Učiteljice koje to osmišljavaju valjda misle da ih gledaju isključivo maloumnici.”

“Jedno jutro sam malo previše popio. Na pitanje tko je najpopularniji u državi, kroz ogledalo sam odgovorio: član Kriznog stožera, Krunoslav Capak. Premijer je vidno problijedio. Po njegovim tuđmanovski iskolačenim očima, shvatio sam da su mi dani na mjestu njegovog osobnog frizera odbrojani.”