Na samom zalazu 2018. meni je nova predsjedničina savjetnica Mirjana Hrga sredila honorarni posao – da povremeno prošetam i poigram se s predsjedničinom kujicom Kikom. Čak mislim da mi se više posrećilo nego kolegici Hrgi. Ona će morat trpit sve predsjedničine mušice, ići s njom po raznoraznim dosadnim sjednicama, zapisivat obaveze i još joj osmišljavat kako da se što više približi narodu u vrijeme novih nadolazećih predsjedničkih izbora. Pa i ja sam, kao siromašni sin đakovačkog branitelja, dobio honorarno zaposlenje u svrhu da predsjednica zadrži simpatije desno orijentiranih birača čiju naklonost, ako je vjerovati trolanju marginalnih, desničarskih medija, predsjednica nepovratno gubi.

TOČNO JE DESET SATI DO NOVE 2019. Šećem Kiku po šumi koja okružuje predsjedničke dvore na Pantovčaku. Bacam joj granu, a ona je hvata. Koji jebeno dobar posao. Ne znam u čemu više uživam, u pisanju ovih kolumni ili šetanju predsjedničinog psa… Sranje, dok ja zapisujem ove euforične rečenice u mobitel, Kika mi je upravo odjurila prema predsjedničkim dvorima. Ne smijem dva posla radit u isto vrijeme. Spremam mobitel, požurujem za Kikom. Upravo utrčava u predsjedničku vilu. Sranje. Moram i ja unutra u blatnim cipelama.

Kujica se munjevitom brzinom popela na prvi kat, ne vidim je više. Niz koji je točno hodnik otrčala? Nasumice zakoračujem u onaj srednji. Zaustavlja me tip iz osiguranja, već smo se upoznali, izvršio je nada mnom sigurnosnu provjeru, možda je i agent SOA-e, tako mi djeluje. Objašnjavam mu što se dogodilo. Navikao je već, mrmlja, da predsjednica zapošljava teške nesposobnjakoviće. Upozorava me neka što prije nađem psa da se još i to ne pretvori u neku jebenu, novogodišnju aferu.

KORAČAM NIZ HODNIK. Zavirujem u prostorije u kojima nikoga nema, neradni je dan. Otvaram vrata pri kraju hodnika, provirim. Unutra hrpa nabacane svakojake elegantne odjeće, cipela, šminke, kao da sam uletio u budoar neke misice, manekenke, influenserice. Iza raskošnog, otmjenog paravana na kojem pišu neka kineska slova, začujem ženski glas… Fak, pa to je predsjednica! Isprobava odjeću za noćašnji novogodišnji bal. U prvi mah učini mi se da pjevuši, priča sama sa sobom, ali onda shvatim da je netko s njom. Tom nekom se i obraća:

“Što kažeš, kako mi stoji ova ogrlica? Previše ti je, američka, ha? Ali kao da i tebi nije sve američko draže nego rusko… Rusi nikad nisu imali ukusa… Zato puno više volim putovat u Ameriku. Tamo i dan danas ima onih divnih retro kaputića kakve je nosila Džeki Kenedi. Svima nam je nekad u Jugoslaviji Džeki bila pojam… Sve smo htjele izgledat, oblačit se kao ona…”

OPČINJEN STOJIM NA PRAGU. Tiho za sobom pritvaram vrata. Preko vrha budoara upravo je prebačen grudnjak optočen pozlaćenim perlama. Budoarom se proširi miris koji me toliko omamljuje da se nisam u stanju pomaknut s mjesta. Samo želim biti ovdje i udisati ovaj zrak kao ovisnik opijumsku isparinu. Kao da mi na daljinu čita misli, predsjednica iza paravana sirenskim glasom zapjevuši: “Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta…” A onda naglo prekine pjev i krene milozvučno skandirat, kao na utakmici: “Trst je naš! Trst je naš!”.

Onda se opet obrati tom nepoznatom koji mi sve više uljeva strah. Šta ako taj skuži da prisluškujem, a očito je neki zajeban tip jer mu predsjednica upravo govori:

“Ti si snažan, nikad se nisi libio obračunat s najtežim komunistima kojima je Staljin bio i ostao uzor. Uvijek kad je trebalo, znao si lupit šakom o stol i reći: nećeš, razbojniče! Od tebe se svaki dan iznova učim odlučnosti, hrabrosti.”

Protrnem, jeza mi prošla čitavim tijelom. U svijesti mi zabljesne slika Zdravka Mamića: nabreklih vratnih žila grozi novinarima, urla na njih. Što ako me se on dohvati!? U 2019. ući našminkan kao mladi Dejvid Bouvi. Našminkan masnicama. Razum mi govori – moraš što brže i tiše izaći iz budoara. Ali noge se ne pomiču. Ponovo začujem predsjedničin glas:

“Kako ti se sviđa moja frizura za novogodišnji bal? Znam, ti više voliš crnke, kosmate crnke s punđama, kao Sofija Loren. Ali crnke su odavno izašle iz mode. Danas su in plavuše. Plavuše skupljaju najviše lajkova na instagramu. Ja ih imam preko(…)”.

Naglo se rastvore pomična vrata paravana i predsjednica izađe u prekrasnom, bijelom, strukiranom kaputiću ala Džeki Kenedi. Zabljesnula me, dodatno paralizirala njezina ljepota, vitak stas, plava kosa svezana u rep, miris parfema. Pjevuši veselo: “Tko se boji Tita još, tri za groš, tri za groš…” Zamukne, jer me upravo spazila ukočenog. Mrmljam da sam sad ovog trenutka slučajno ušao, tražim posvuda nestašnu Kiku, pobjegla mi je.

“Valjda opet traži negdje hranu, znate i sami da je, kako vi kažete, ki padelarić. Samo bi jela. Valjda se tamo u azilu toliko nagladovala da se ne može riješit proždrljivosti.”

PREDSJEDNICA SMETENO KIMA GLAVOM, kaže da žuri kod Renate da joj još malo doradi frizuru za novogodišnji bal. Sva u nekom zanosu izlazi iz sobe. Ja se, sad kad sam ostao sam, znatiželjno navirujem iza paravana. Ugledam… Titovu bistu. Na glavu mu je nabijen ženski šešir širokog oboda, oko ramena je zaogrnut svilenom maramom na cvjetove, a oko vrata mu visi ogrlica s crvenim perlama. Titova bista, prolazi mi glavom, služi predsjednici kao one lutke u krojačkim radnjama. A Tito s tim šeširom i ogrlicom više liči na Jovanku na dočeku Nove 1971. u hotelu Internacional. Uz Titovu bistu je načeta boca šampanjca i čaša. Poslužujem se. Podižem čašu visoko u zrak i nazdravljam s Titovom bistom i s vama, dragi čitatelji, ulazak u uzbudljivu, neizvjesnu 2019.