Jutro nakon Thompsonovog povratničkog koncerta u Imotskom sreo sam novinara Tomislava Čadeža. Vodali ga kroz Imotski kao kralja, svuda mu nudili janjetinu i vino iz bukare. Čitav Imotski slavio ga je zbog njegovog teksta o koncertu Thompsona koji je izašao u Jutarnjem. Nikad ga nisam vidio tako sretnog dok ga je narod slavio kao Ezru Pounda.

“Prvi novinar koji je napisa istinu o nama, o našoj dici!” klicali su. 

“Za dom spremni!” viknuo sam u nadi da će i mene pozvat na slavlje.

Ali nitko me nije čuo u toj galami. Čak ni moj stari koji je također slavio taj za njega epohalni tekst u Jutarnjem. 

“Ovaj čovik osvitlija je obraz Jutarnjem listu. Neka govnjivom Tomiću još više nareste nos od muke”, likovao je stari. Moj polubrat, mali Gojko, u crnoj dječjoj majici s natpisom “Oluja 95” i slikom traktora, stajao je kraj njega s lepinjom u rukama, sav zamazan ajvarom oko usta. Iz lepinje mu je iskliznuo ćevap i pao na asfalt. Podignuo sam ga, otpuhnuo s njega prašinu i lišće, i stavio u usta.

Stari me zapanjeno gledao kako žvačem.

“Ko da žilavi kurac gutaš”, s gađenjem je rekao.

“Nije žilav, sočan je”, rekao sam i obrisao usta. Stari je kupio samo ćevape za sebe i Gojka. Hrana je u Imotskom poskupila zbog Thompsona koji je jednim koncertom injektirao život u ekonomiju ovog kraja. Nešto u tom stilu komentirao sam starom.

“Injektiraj svojih deset eura za ćevape, a ne da ja od svoje mirovine moram odvajati za tebe. Dovoljno što odvajam za Pupovca i njegove Novosti, i druge parazite koji se hrane na našem proračunu”, zahuktao se opet u starom bijes koji je dični Thompsonov nastup bio ublažio.

Čuo sam od kolega da su Čadežu čak ponudili da postane gradonačelnik Imotskog. Obuzela me ljubomora. Odmah sam preračunavao koliko bi mu se to više financijski isplatilo nego biti novinar kulturne rubrike u dnevnom listu. 

Sa samo jednim ćevapom u želucu i s mukom što moji kolege novinarskim radom grade ugled i financijsku moć o kakvoj ja mogu samo sanjati, osjećao sam se odbačeno kao limenka piva nakon hevi metal koncerta. Gledao sam začuđeno koliko su Thompsonovi sljedbenici kulturniji nego ovi globalisti ultraši koji ostavljaju pišalinu i svoja govna ovdje kod nas na Jadranu. Nakon koncerta sve je u Imotskom bilo u najboljem redu, nigdje nije bilo povraćotine, nitko nije zapišao zidine, smeće se uredno odlagalo u kante. Tek je pokoja sagorena baklja bila odbačena usput.

Stari je nakon koncerta s malim Gojkom i svojim suborcem, vitezom Skejom, prespavao u vojnom šatoru koji su razapeli na polju iza Inine pumpe. Ja sam spavao u parku na klupi, netko mi je u uho utaknuo hrvatsku zastavicu na plastičnom štapiću. Unajmiti smještaj bilo je nemoguće u cijelom kraju, svi su se apartmani i vile s bazenima rasprodali po astronomskim cijenama čim je najavljeno da će Thompson održati koncert. Gojku i Skeji kosa je bila začupana i puna sparušenih travki s neodržavane ledine, a sva trojica mirisala su na benzin. Bio sam tako ogorčen starim i njegovim grubim odnosom prema meni da sam razmišljao o tome da upalim žigicu i dignem ih u zrak kao što je stari planirao s plinskom bocom kad je ono prosvjedovao u šatoru u Savskoj.

Takav ojađen krenuo sam se pojadati ocu svih jadikovki – Tinu Ujeviću.

Neki obožavatelj ostavio je kod spomenika kralju boema bocu Žilavke. O da, to bi me moglo okrijepiti i utješiti, pomislio sam.

“Vruću Žilavku na ljutu ranu!” skoro sam se proderao, posežući za bocom.

I stao kao ukopan. Oko kipa mog Ujevića sjatile su se neke čovjekolike vrane, odjevene u majice HOS-a s natpisom “za dom spremni”. Spremno su mu preko glave navlačile istu takvu majicu. Isto onako kako su entuzijasti Tina za života pokušavali obući u nešto pristojnije da ne bi hodao u klošarskoj odjeći. Tin je to za života svlačio sa sebe jer je dobro znao da mu tako urednom nitko neće platiti piće ili udijeliti milostinju. Jako dobro sam ga razumio. I sam se služim tim trikovima da podcrtam vlastitu bijedu.

“Pa šta ga oblačite u te pogrebne majice?! Ispast će još veće strašilo nego šta je ikad bio”, doviknuo sam zgodnim curama u crnom.

“Šta je lipi, šta se žestiš?” 

“Očito ne znate da je Ujević više vina popio po srpskim kafanama nego po zagrebačkim kafeima.”

Obuzeo me veliki bijes, želio sam doći do te boce vina što prije. Njima je ionako bilo uzaludno objašnjavati tko je Ujević i kako me baš taj umjetnik prosvijetlio, dao mi uvid da je biti pjesnik, pisac ili klošar jedno te isto.

Zagledao sam se u vruće imotsko nebo i zavapio: kako je teško biti star, kako je teško biti mlad, i biti mlad i očajan, i sam bez igdje ikoga… 

“Ej, lipi! Jesi ti to nama upravo izrecitira neku Tomsonovu pjesmu s novog albuma?” podsmjehivale su mi se mlade HOS-ovke.

Smračilo mi se pred očima i bez obzira na njihovu mladost i ljepotu i mogućnost eventualnog većeg intimnog zbližavanja, podigao sam ruke u zrak i kao da sam tjerao same vrane i sotonu, govorio sam: “Šuuu, šuuuuuu!”

Onako kako je orao Prometeju kidao jetru tako sam ja s Ujevića kidao majicu ZDS. A jetru mu ionako nisam mogao spasiti, sam ju je iskidao najodvratnijim srpskim brljama. 

Cure u crnom su se uplašile mog bezumlja. U trenu su odletjele s kipa. 

Učinilo mi se da sam svojim činom napravio puno više nego Čadež svojim panegiričkim tekstom o Thompsonovom koncertu. Možda ipak ponude mjesto gradonačelnika meni, a ne njemu. Tu mogućnost odlučio sam proslaviti sa svojim sujadnikom Tinom. Zagrlio sam ga i jadao mu se do dugo u noć. Bezuspješno sam mu pokušavao saliti tu prokletu Žilavku ravno u usta, kao da pokušavam napojiti žedan kamen na studencu.