U Noći knjige otišao sam na feštu SF pisaca ispred Nacionalne knjižnice. Prezirem SF, smatram ga bezvrijednom, žanrovskom literaturom za štrebere i ekipu koja nema ukusa za istinsku književnost, pa se pale na Marsovce i imbecilne, svemirske ratove. Potrefilo se da se ispred Nacionalne zatekao i premijer Plenković. Išao je na neku sjednicu. Kad sam ga proskenirao, nisam se mogao suzdržat, doviknuh mu: “Ne izgledaš više lijepo! Prije si bio muškarac s lijepom kosom! Sad kao da ti je uz lice, ten, boju kože i kosa nekako izgubila na kvaliteti. Posebno loše izgledaš bez naočala. Ne mogu vjerovat… A tako si bio lijep!”

Zaštitari oko njega uskomešali se kao vrane pred strašilom. Nisu mogli procijenit jesam li počinio verbalni delikt. A premijer se vidno snuždio, kao da su ga zaboljele moje iskrene riječi. Potuljeno je ušao u NSK.

“Tecite, suze moje, reče premijer…” začujem iza sebe.

Osvrnem se. To je izgovorio jedan od vodećih hrvatskih SF pisaca. Znali smo se iz Krivog puta.

“Misliš da sam fakat rasplakao Plenkovića? Sad mi je žao…”

“Ma to sam parafrazirao naslov knjige Filipa Dika, Tecite suze moje”, reče policajac. “Ali ti, naravno, nikad nisi čitao Dika. Tebi je puno privlačniji onaj literarni gomolj Krleža.”

“On bar ne piše o Marsovcima.”

“Ali fabule su mu zato na razini Glorija ljubavnih romana. Samo što te petparačke fabule zabašuri hrpetinom kobasičastih rečenica koje te zagluše kao kad mački privežeš konzervu za rep.”

“Ti Krležu nazivaš petparačkim piscem!? On je riskirao glavu u obranu književnosti od socrealističkih, netalentiranih satrapa!”

“Ma, šta je riskirao… Trtario je od Tita kao što bi ti trtario od Tuđmana da ti je živ. Ajde se usudi doviknut Tuđmanu ovo što si Plenkoviću…”, mefistofelovski će SF-ovac.

“Pa usudim se, naravno. Ali Tuđman je mrtav.”

“Mi pisci SF-a smo poput drevnih šamana. Imamo sposobnost ulaziti u paralelnu stvarnost. Putujemo kroz vrijeme kao što ti putuješ u Đakovo. Zato je Žil Vern pisao po svemirskim raketama i podmornicama puno prije nego su stvarno izumljene”, samodopadno izgovori SF-ovac.

Onda iz vrećice izvadi starinsku, limenu bocu spreja na kojoj je pisalo: UBIK.

“Šta, kroz vrijeme putuješ pomoću tog spreja za ubijanje muha, haha! Pa vi SF pisci ste totalni frikovi!” narugam se.

Umjesto odgovora, Spirin me obilno pošprica UBIK sprejom. Užasan miris, odnosno smrad. Svijest mi potone u bezdan tame. Kad sam se pribrao, pored mene nije više bilo nikoga, oko zgrade NSK hrpa skela. I više nije imala krov. Mjesečarski se zaputim prema dvorani Lisinski. Nebo kao da je imalo neku drugu boju, nalik izblijedjelom stropu u davno napuštenoj dječjoj sobi. Nigdje ljudi, tek pokoji auto bi usporeno progmizio cestom.

Kod Lisinskog spazim skupinu ljudi, bilo je i novinara s mikrofonima. Osjećao sam potrebu za ljudima, da se uvjerim da sam živ. Među reporterima spazim poznanicu Dijanu Roko. Priđem joj.

“Što se s tobom dogodilo, ti kao da si se u koroni totalno pomladila? Imaš figuru dvadesetogodišnjakinje. I s kosom si nešto napravila, kako ti je tako blještavo plava?” čudio sam se.

“Glupav ti je ulet. I ko si uopće ti, prvi put te vidim tu među reporterima? Neki početnik?” Dijana mladenačkom kretnjom zamahne kosom.

“Šta, ko sam!? Pa Svirac… I nisam nikakav početnik, znaš da godinama pišem u Nacionalu.”

“Svirac u Nacionalu? Nikad čula. Ali imali ste prošli tjedan jebenu ekskluzivu. Ono da su tajne službe po nalogu Tuđmana lažirale završnicu nogometnog prvenstva Hrvatske. Sad kad Tuđman izađe iz Lisinskog, nemoj mu slučajno reći da si iz Nacionala, opet će se izbezumit. Ne može podnjet kritike, a svi kao da su se ohrabrili, svatko ga sad na kraju hoće isprovocirat. Pošlo je to čak za rukom i novinaru Vlašiću, na presici na aerodromu izbacio ga je iz takta.”

“Koga je izbacio iz takta, Tuđmana? Pa šta je tebi, u kojoj ti godini živiš? Nije valjda i tebi korona udarila na mozak.”

“Ja živim u 1999., a za tebe ne znam. I ne pijem Koronu, samo Hajneken od stranih piva, Korona mi je previše slatkasta”, vrckavo će Dijana.

“Ako si ti ovako odlijepila, onda će stvarno kraj svijeta uskoro.”

“Da, zatrpavaju medije tim pizdarijama da će sad kad dođe 2000. nastupiti kraj svijeta. Koji debili. Ja ću 2000. dočekat u Jabuci”, otpuhne Dijana.

“U kakvoj Jabuci, Jabuka je zatvorena. Korona vlada… I kako to da ovdje nitko ne nosi maske?” uznemireno se osvrnem oko sebe.

Sledim se… Napokon shvatim što mi je to čitavo vrijeme nedostajalo u ovom krajoliku. Preko puta Lisinskog uopće nije bilo Tuđmanova spomenika. Samo goli travnjak.

“Jesi gledao sinoć novu epizodu Prijatelja? Ja nisam stigla. Sinoć se trebalo razriješit hoće li Čendler profurat s Monikom”, Dijanin glas sad mi je zazvučao sablasno.

Novinari se uskomešaju. Na ulaznim vratima u Lisinski pojavi se starac prorijeđene, sijede kose. Lice mu je bilo blijedo, obrazi upali. Na ispijenom licu upadljivo mu je stršao nos.

“Evo ti Tuđmana. Ajde, dobaci mu nešto provokativno. Pa ćeš se poslije moći hvaliti da si isprovocirao Tuđmana. U prošloj kolumni Jurdana je napisao da će vrlo brzo nastupit vrijeme potpune detuđmanizacije Hrvatske”, huškala me Dijana.

Kriknem od užasa. Upadnem u onaj isti bezdan tame od maloprije. Ponovo se nađem na stepenicama ispred NSK. Ljudi su s maskama ulazili u knjižnicu. Odahnem. To me očito onaj SF-ovac poprskao sprejem za omamljivanje, pa sam tu na suncu zapao u san… Ili sam stvarno bio u paralelnoj dimenziji? Uostalom, svejedno. Zar i san nije paralelna dimenzija?