Stari me u svom taxiju vozio na komemoraciju na Bleiburg. Ovaj put na sebi nije imao maskirnu jaknu kao obično u takvim prilikama, nego običnu zelenu komandosicu. Glavu je obrijao na irokezu. A na nosu je imao nataknute kopiju rejban naočala. Jebeno je izgledao. Po prvi put u životu mi je koliko toliko imponirao.

Na taksiranje ga je nagovorila njegova ljubavnica Ljilja Đomlina. Bojala se da njegova braniteljska mirovina neće bit dovoljna za izdržavanje djeteta koje im je na putu. Uz to, ona je bila Vlajinja iz Oćestvova. Dočuli su Vlaji kako Splićani masno zarađuju od taksiranja, pa je i ona poslala svog čovjeka u lov na pare.

Dok smo se vozili prema Bleiburgu stari skoro ni riječi nije progovorio. Pomislio sam da u sebi priziva muke koje je njegov otac, moj domobranski djed Bajo proživio bježeći iz kolone koju su partizani vodili na rokačinu na bleiburšku poljanu.

Desetak kilometara prije austrijske granice, neki tipovi u odijelima mahali su s ruba ceste starom da zaustavi taksi.

“VOZIT TAKSI, to je stvarno ko da kupiš novac po cesti”, promrsio je stari naglo kočeći.

Zalogaj kiflice koju sam jeo zastao mi je u grlu, zamalo me ugušio kad je za tom dvojicom što su nas zaustavili iz grmlja pored ceste izašao ministar Hasanbegović i smjestio na zadnjem sjedištu između te dvojice grmalja, očito tjelohranitelja. Prva reakcija bila mi je dlanom zaklonit lice. Ali onda mi je prošlo kroz glavu da mene Hasanbegović zapravo nikada nije ni vidio, upoznao. Ono kad sam prosvjedovao u klonji ministarstva kulture, komunicirali smo preko zaključanih vrata. A kad bih ga viđao u kafiću Gavele ili u Milji pored Leksikografskog zavoda nisam mu prilazio na bliže od pet metara. Opustio sam se, iskašljao neprožvakani komad kifle iz grla, ispljunuo ga na dlan.

Stari se sav usplahirio kad je shvatio tko mu je sjeo u taksi. Namjestio je retrovizor tako da može Hasanbegoviću gledat u lice.

“Velika mi je čast… Mislim da ste najbolji ministar kulture kojeg je ova zemlja ikad imala.”

“Hvala”, odvratio je Hasanbegović.

Stari je ušutio. Ne zadugo. Očito je već stekao onu lošu naviku taksista da smaraju mušterije nategnutim razgovorima.

“Znači, vi na Blajburg bez službenog vozila… Nego o svom trošku.Ne bih se čudio da ste stopirali sve do ovdje… Svaka čast, ne rasipate novac poreznih obveznika kao ona prije vas, sunce joj jebem!”

Na te riječi Hasanbegović kao da se malo opustio. Lice mu se razvuklo u dobrohotan, skoro pa prijazan osmijeh. Objasnio je starom da su se austrijske vlasti napikirali na hrvatsku vrhušku koja dolazi na Bleiburg. Zaustavljaju svako službeno vozilo i po sat vremena ga pretražuju. Već su zapljenili hrpu pušaka koje su Hrvati nosili za ispaljivanje počasnih plotuna na bleiburškoj komemoraciji.

“Krv im oberštajersku! Šta su se sad i oni napopastili na nas! Nekad smo bili saveznici, ratovali zajedno!”, zahroptao je stari.

Hasanbegović se nagnuo prema njemu, nakratko mu položio dlan na rame.

“Recite… što bih ja po vama… još trebao napravit za hrvatsku kulturu… za Hrvatsku općenito?”

Stari je promeškoljio ramenima, kao da mu je komandosica puna stjenica. Lakat je položio na prozor, samo je jednom rukom upravljao volanom.

“Ne znam… Često o tome razmišljam dok noću vozim taksi po Splitu… Toliko se tog smeća nataložilo… Dolaze nam svi ti stranci na onu Ultru i šta ti ja znam. Jebu naše cure, prave od njih štrace. Svako jutro moram za njima vlažnim maramicama brisat spermu tu sa zadnjeg sjedišta…”

Hasanbegović se na te riječi naglo pridigao kao da želi provjeriti je li se zadnjicom slučajno zalijepio za sjedalo.

“TKO ĆE POSLIJE UZIMAT te štrace za žene? Nitko normalan. Zato nam opada natalitet… Narod izumire. Mislim da bi se napokon trebala pojavit neka čvrsta, odlučna ruka i reći svemu tome dosta! Netko tko će zaustavit sav taj šljam! Pomest sve te štrace s ulica i napravit od njih prave žene!”, izgovarao je stari kao u nekom transu.

Sad sam tek skužio zašto mi je čitavo to vrijeme toliko imponirao. Pa, on je u ovom novom izdanju bio pljunuti De Niro, odnosno Travis Bickle u Taksistu! Baš kao Travis i moj stari je ratni veteran koji se ne može prilagodit normalnom životu, pa danju i noću taksira po opasnim splitskim, kvartovima. I ima čvrste stavove o tome što bi trebalo napravit da Hrvatska postane normalna država. Došlo mi je da mu zavirim u rukav komadosice i provjerim skriva li unutra minijaturni, automatski pištolj.

Hrvatski carinici propustili su nas bez pregledavanja, a austrijski su izveli mog starog van. Detektorom za metal pronašli su mu pištolj s urezanim imenom Gojka Šuška što ga je dobio za ratne zasluge. Stari ga nije htio predat. Sporiječkao se s carinicima. Onda je jednom od njih naglo skinuo kapu s glave, poput frizbija je bacio na asfalt i zatrčao se prema šumi, baš kao četrdesetpete njegov otac dok je bježao iz kolone zarobljenih ustaša i domobrana. Carinici su za njim ispalili gumene metke. Stari se, poput ošamućenog geparda, u trku skljokao na cestu. Hasanbegović i ja potrčali smo prema njemu. Stari se pridigao, naslonio se na ogradu na rubu ceste. Kad je Hasanbegović došao do njega, stari mu se pomalo suludo, ali i nekako samozadovoljno osmijehnuo, kao da je obavio neki važan zadatak. I carinici su dojurili do njega. Stari je podigao kažiprst i palac kao da je to pištoljska cijev. Uperio je kažiprst prema carnicicima i trzao zglobom kao da puca u njih. Onda je, gledajući Hasanbegovića ravno u oči, kažiprst uperio sebi u potiljak. Smiješeći se, ispucao si je imaginarni metak u mozak. Hasanbegović mu je namignuo.